Blogerica i spisateljica Natalie Franćeska (da, da, dobro ste pročitali, s mekim ć) nedavno je napisala novu dječju knjigu naslova 'Moja baka je kao more' (My Grandma is like the sea). I to ništa ne bi bilo neobično, da Natalie nije zapravo dijelom iz Dubrovnika, pa Malog Stona, a dijelom iz Pupnata na Korčuli. Ova mlada Australka svoje je korijene zadržala toliko duboko u sebi, da su, priča nam, morali iz nje početi izlaziti u vidu blogova i knjiga u kojima se oslikava sve što joj je važno u životu, a to je obitelj.
Od Grada do Pupnata
-Moj otac Damir rođen je u Dubrovniku, porijeklom je iz Malog Stona. Napustio je svoju zemlju 1967. s majkom i bratom i otišao brodom Angelina Lauro u Sydney u Australiju kako bi se obitelj spojila s njegovim ocem. Očevi roditelji pak vratili su se nakon dugih godina u mali Ston u ranim 80.-im godinama, a u međuvremenu, moja tata oženio se za moju mamu Jasminku u Australiji. Moja je mama rođena u Pupnatu, a njezina je priča slična onoj mog oca - napustila je Korčulu 1971. s majkom i sestrom i otišla u Sydney gdje ih je čekao njezin otac. Pa iako su se nadali da će se svi zajedno vratiti, nije bilo tako. Ostali su, ali svaki slobodan trenutak provode u Hrvatskoj. Starija sam od brata, imam supruga i sina, i idalje provodim što više vremena u Hrvatskoj. - priča Natalie koja je prvostupnik poslovne struke, a studirala je i na Nacionalnom institutu dramskih umjetnosti u Sydneyu. Ipak zadnjih deset godina radi u građevinskoj struci za kreativna rješenja. Bila je, kaže, dovoljno sretna da je oduvijek mogla u posjetu baki i djedu u Hrvatskoj, pa smatra da je ovdje i odrasla, to joj je, dodaje pravi dom.
-Moji bake i djedovi strašno puno su utjecali na mene, na moj razvoj i život, zbog njih sam ovakva kakva sam danas. Zahvalna sam na toj bliskoj povezanosti, iako sam ih troje izgubila u zadnjih par godina, htjela sam zapravo napraviti svojevrsni hommage mojim bakama i djedovima, kako bih sve ono što su podijelili sa mnom i ja dalje dijelila i sa svojim sinom. Unatoč tome što živim u Australiji bake i djedovi su ugradili u mene nekakav osjećaj pripadanja, bezuvjetne ljubavi gdje god da se nalazila, i mislim da je taj osjećaj upravo najbolje prenijeti kroz dječju knjigu, riječima koje djeca najbolje razumiju. More je, u slučaju moje nove knjige, ustvari ljubav jedne bake, jer je bezgranično, uvijek je tu za vas, povezuje nas sve skupa, potiče taj osjećaj pripadnosti, i tako je kod sve djece na svijetu.
Metafora za ljubav
Franćeska s mekim ć u njezinom imenu zapravo je posveta jednoj od baka i upravo zato je ostavila to slovo, a zapravo je to kombinacija njezinog srednjeg imena i imena bake s očeve strane, Frana-Ćeska. Voli Sydney i dodaje:
-Obožavam Australiju, dočekala nas je svih raširenih ruku, dala nam beskrajne mogućnosti za dobar život, a sad kad i sama imam malu obitelj, razmišljam o mogućnosti življenja u Hrvatskoj sve više. Ako bih mogla birati i dogovoriti se sa suprugom, onda se definitivno vidim u Hrvatskoj. Za početak, voljela bih očuvati tu kulturu, način života, pogotovo zbog zdravlja, a tehnologija nam je dala mogućnost rada gdje god se nalazili, a i još uvijek imam jako puno rodbine ovdje!
Razlika života u Sydneyu i našim krajevima gotovo je nemjerljiva, priča Natalie.
-Ritam života u Sydneyu je strašno brz i žestok, što je neusporedivo sa životom u Dubrovniku ili Korčuli. Tamo mogu proći mjeseci prije nego se nađete s nekim na kavi, ovdje je to svakodnevno, po nekoliko pouta. Jer ovdje se radi da bi se živjelo, a u Australiji je obrnuto. To je ono zbog čega stalno razmišljam o Hrvatskoj.
Natalie je i blogerica, 'Nala's Den' otvorila je u 2020., ali ga je planirala dugo.
-Pišem od malih nogu i osjetila sam da je sad vrijeme upustiti se u nešto ozbiljnije i podijelim svoj kreativni izričaj. Lockdown u Sydneyu dao mi je puno vremena da konstantno dijelim svoje misli i iskustva kad je u pitanju roditeljstvo, zdravlje ili kad su u pitanju inspirativne priče. Ali imam i puno drugih interesa, igram tenis kad god mogu, sad, nažalost, samo sa sinom na našem terenu, prije pandemije krenula sam na tečaj lončarstva, a kazalište je još jedna moja ljubav - priča Natalie koja momentalno zaista živi u lockdownu kakvog gledamo svaki dan u medijima. Ali, kaže, u mislima je svaki dan u Gradu ili na Korčuli.
-Govorim hrvatski, a prva riječ koju sam naučila bila je 'tata'. Hrvatski se zaista stalno govori u mojoj obitelji, iako moji roditelji izvrsno govore engleski. Zanimljivo je to, mijenjam neke riječi ovisi s kojom stranom obitelji razgovaram. Moj tata Damir više govori dubrovačkim dijalektom, mama više korčulanskim odnosno, nazovimo ga pupnaćanskim, ali - govorimo ga svi!