Republika Kamena, Republika smrtnika i Republika tame trilogija je inspirirana Dubrovnikom. Fantasy kojeg se nije moglo prestati čitati napisala je Popovčanka Tanja Radman, spisateljica koja živi na relaciji Dubrovnik Zagreb, a sve ono što vaj kameni Grad jest potaknulo je na pisanje sjajnih triju knjiga. Tanja i dalje ne miruje, pa dok zime provodi u Zagrebu, a sezone u Dubrovniku, i dalje neumorno piše. Upravo je izdala interesantnu knjigu Hipnagogija, zbirku priča koje su koliko jedinstvene po temama, toliko i po prijelomu i uputama. dobro ste pročitali, ova knjiga ima upute kako je čitati. S obje strane.
Odakle ideja za takvo nesto?
-Prva je ideja bila podijeliti zbirku na običan način, s obzirom da su se priče mogle žanrovski podijeliti napola. Ali onda je Dubravko, grafički urednik, predložio da se poigramo s već osmišljenim konceptom zbirke čiji naslov predstavlja stanje između budnosti i sna, te snovolovke koja je zamišljena kao naslovnica. Sjajno je dizajnirao knjigu tako da se okreće po kratkoj strani, što bi simboliziralo upravo taj pad u san. Zato, jedna polovica zbirke nosi sedam stvarnih životnih priča i ukrašena je naslovnicom snovolovke koju mnogi imaju na zidovima kao ukras, što predstavlja ono stvarno, odnosno, budnost. Druga polovica nosi također sedam priča, ali u domeni SF-a i fantasy-a pa prikladno nosi naslovnicu magijski urešene snovolovke što predstavlja ono nestvarno, odnosno, san. U pitanju je, dakle, samo jedna knjiga, ali ostavlja dojam kao da su dvije.
Sad ste se okušali u kratkim pričama, koja je nit vodilja ili neki zajednički nazivnik, ima li ga uopće?
-Nit vodilja je bila želja da se okušam u kratkoj formi nakon desetljeća posvećenog pisanju i objavi romana, ali i da se okušam kao autor drugih žanrova s obzirom da sam isto desetljeće posvetila fantasy-u. Svjesna da ne čitaju svi spekulativnu fikciju, s ovom sam zbirkom željela pokazati čitateljima svoj spisateljski raspon. Moram priznati da me taj izlet u prepričavanje stvarnosti s kojom se svi možemo poistovjetiti ili simpatizirati, potaknuo da to činim češće.
Je li zbirka izašla iz vas onako od cuga ili ste je polako skupljali?
-Prošle godine, novogodišnja odluka mi je bila prijavljivati se na što više literarnih natječaja kako bih izbrusila zanat pisanja kratke forme. U nekoliko sam navrata izvrsno prošla, poput natječaja Knjižnica Grada Zagreba na kojem mi je priča ‘Hladovina’ završila u deset najboljih. Kako se broj priča koje sam pisala povećavao, tako sam ih objavljivala na web stranici da ne venu u ladici. Onda mi je jedna draga čitateljica iz Splita, Jelena, predložila da ih skupim u zbirku. Njoj sam i posvetila knjigu, kao i Vedranu, uredniku, ilustratoru i dobrome prijatelju koje me potaknuo na pisanje kratkih priča, jer da nije bilo njihovog bodrenja, ne bi ni bilo ‘Hipnagogije’.
Fikcija je i ovaj put ono što vam se najviše sviđa?
-Da, vjerujem da ću, bez obzira na izlete u druge žanrovske vode, uvijek biti primarno pisac fikcije, točnije, spekulativne fikcije. Volim divlju, nesputanu, radosnu i šarenu maštu, a igranje s njome mi samo SF i fantasy dopuštaju.
Živite i dalje između Zagreba i Dubrovnika? Hoćete li se ikad odlučiti?
-Nakon deset uzastopnih godina života u Dubrovniku, zaželjela sam se promjene pa sam uspostavila mali kompromis sama sa sobom, provodeći šest mjeseci u jednome gradu, a šest u drugome. Tako je zadnje tri godine, a možda ispadne i konačno, vidjet ćemo. Engleska mi se već jako dugo sviđa, a tko zna kakva bi djela od toga nastala!