Nema ljepšeg nego kad se nekome ostvari jedan mali san, nešto o čemu je razmišljao godinama. Pa kad mu jedna kriza donese upravo onaj ‘aha’ momenat i odluči se upustiti u sve ono što je godinama bilo na čekanju, dokaz je da nikad ne treba forsirati stvari nego čekati pravi tren. Upravo to se dogodilo Dubrovkinji Duški Nešić, kostimografkinji koju je nenadana situacija u poslovnim projektima u svijetu natjerala da konačno ostvari svoju ideju i otvori second hand butigu naziva ‘Second Chance’. Thrift storeovi su u svijetu, pa i u Hrvatskoj odavno mjesta koje ljubiteljice odjeće s dušom obilaze u nadi da će pronaći baš ono nešto što nigdje nema.
- Tako je i koncipiran Second Chance, od vintage komada poznatih svjetskih modnih brendova, pa do isključivo izvrsno očuvanih komada high street brendova, ali i odjeće koju sam sama davno pravila. Sve su ovdje komadi odjeće i obuće za koje mislim da vrijede i koje će ljubitelji prepoznati. Svugdje u svijetu imate i vintage shopove koji su bazirani isključivo na starim očuvanim komadima isključivo modnih marki, ovdje to nije slučaj, ali svaki komad koji dođe u butigu, kojeg pronađem po svijetu ili kod nas, pažljivo je odabran. Prepoznati nešto dobro mi je i profesija, ali i ljubav i od toga se second hand i sastoji.”- priča Duška čija je butižica na Kantafigu odmah pored igrališta na takvome mjestu da ljudi neprekidno ulaze, pa makar i poviriti što li je to i čega sve ima.
Duška je kostimograf i dobar dio života provela je u Rimu, a surađivala je na brojnim filmskim i tv projektima. No situacija je momentalno u svijetu jako loša, posla nema nigdje, pa su svi freelanceri na čekanju.
-Sve je počelo onim štrajkom u Americi koji se s glumaca proširio i na sve ostale suradnike u filmskoj industriji, ako su recimo planirali 12 projekata, kolege s kojima sam surađivala i stalno smo u kontaktu, kažu kako se pokreće jedva njih dva do tri, a zemlje koje uspiju dobiti snimanja, štite svoje radnike u industriji pa na njima i inzistiraju i ne uzimaju nikoga osim svojih državljana. Dosta je to teško za sve slobodnjake, a onda i sve ovo što se izdogađalo s Ukrajinom i sad s Palestinom nekako je dodatno otežalo situaciju. I onda sam promislila, pa što se sad ja ne bi zabavila s ovim o čemu mislim godinama, pa nikad nisam imala vremena, da samo ne sjedim i čekam? I tako sam počela, sredila prostor koji je srećom moj, s minimalnim budžetom, sve je na recikliranju ili upcyclingu i to je to – otvorila sam!”
I već na noć otvaranja ljudi su pohrlili u butigu i, dodaje Duška, suprotno onome što je mislila, domaći su najoduševljeniji.
-Mislila sam kako sam odmah do glavnog kolodvora, tu su brodovi, turisti, da će oni biti najzainteresiraniji kupci, ali evo, domaći su ipak oni koji najviše ulaze, najviše kupuju i najviše im se sviđa.”
Duška je zaljubljenica u lijepo i neobično, sam koncept zero wastea i reciklaže oduvijek je u njoj, a sad je važniji nego ikad. Ne voli brzu modu, ne razumije zašto su svi odjeveni i ponašaju se identično, ne vidi nikakvu vrijednost u današnjoj modnoj industriji koja samo štanca i nakon nošenja se baca, jer od toga neće imati nitko ništa – za nošenje više nije, a nitko je i neće jer – svi su imali iste stvari. I u butizi je sve reciklirano i upciklirano.
-Roba ne visi na klasičnim stalcima nego na bambusu kojeg sam išla uzeti u đardin Mara Mitrovića, instalacija visi na konopima iz plafona. Stolić je od piturane palete koja mi je ležala u đardinu, ogledalo i stolice od prijateljice, ovu kredencu namjeravala sam baciti i sreća da nisam. Opiturana je, ukrašena i ovako lijepa divno mi služi za izlaganje komada i komadića.” - priča Duška čija butiga gleda na njezin mali đardin u zaleđu odakle lijepo poteže bava, pa joj je sasvim dovoljan ventilator i Abba koja se vrti na gramofonu. Doduše, on je nov i kupljen je s interneta, poklon je to Điva i njezine djece, no sasvim lijepo boja atmosferu malog second handa. Druga šansa ovoj je Dubrovkinji dobro došla da se na neki način posveti svojoj ljubavi i komadima koje je godinama kupovala po vintage storeovima i buvljacima i čuvala pazeći da su zaštićeni, kao da je znala da će kad tad njihovo vrijeme doći. No, ljudi kupuju, komade treba nadodavati, pa već ima i razrađen plan kad i gdje namjerava ‘kopati’ po stvarima koje je nekad netko volio i pazio. Zamislila je da second hand radi sezonski. U budućnosti planira i radionice kako bi djeca mogla naučiti one osnove koje smo svi mi s našim bakama radili - šivanje, vezenje, kidanje materijala, sve što je interesantno i nama velikima, a čime se u par poteza može napraviti nešto vrijedno i lijepo.
-Second hand ipak nije koncept Hrelića, ne mogu sad uzeti nešto iz nečijeg ormara samo zato da mu napravim mjesta, moram birati kako bi sve odgovaralo mojoj ideji, ali ako imaju nešto posebno što bi se meni moglo svidjeti, sve se može dogovoriti. Oduvijek volim thriftove, volim kad prepoznam nešto što ima neku priču i neku ili nečiju ljubav iza sebe, a usput je jako lijepo. E toga će u butizi biti! Kopanje po papirima, pravilima i zakonima me ubija, ali kopanje po odjeći – nikad! Još imam puno toga za donijeti, nešto mi je u Zagrebu, nešto u Rimu, tako ja to skupljam godinama, a već prvi dan otvorenja ljudi su baš navalili i puno toga pokupovali. To mi je nekako i dokaz da je baš sad bilo pravo vrijeme za moj san.”