StoryEditor
ZabavaPravnik, pročelnik, političar, slikar...

Miho Baće u Sponzi otvara samostalnu izložbu naziva ‘Putovanja‘: Malo toga može me držati na mjestu, osim slikanja. Ono me zarobilo davnih godina...

Piše Lorita Vierda
12. rujna 2022. - 21:38

Putovanje je naziv njegove izložbe koja će nas zasuti bojama sutra u Sponzi, 13. rujna u 20 sati  i odmah vam vrlo jasno opisati čovjeka koji vječno sanja o istima. Županijski pročelnik Upravnog odjela za zaštitu okoliša i komunalne poslove, predsjednik dubrovačkog HSLS-a, bivši polumaratonac, amaterski slikar koji radi na doktoratu iz trgovačkog prava, ljubitelj druženja i još puno toga, kratak je kroki Miha Baće i to nije ni blizu sve ono što bi se, kad opisujete nekoga, moglo nadodati. Već dok sjedi iz njega isijava nemir, gotovo pa mu se vide misli koje mu u trenutku jure kroz glavu, kao vulkan koji će svakog trena erumpirati i izbaciti tko zna što. Slika odavno i to je jedna od rijetkih stvari koju, kaže, ne namjerava zaboraviti.

image

Slika iz ciklusa Putovanja

Anton Hauswitschka/

Spas u bojama

-Preko dvadeset godina slikam, istina, imam faze kad sam malo manje posvećen tome, ali to mi je jedna važna konstanta kroz život. Izložbu sam odlučio napraviti jer – zašto ne? I ne mislim da je to sad nešto tako posebno, nesiguran sam po tom pitanju, a opet, postoji ta jedna doza taštine kao kod svakoga valjda, da bih ipak pokazao to što radim, a onda sam opet nesiguran u to što će ljudi reći. Borba je to" - priča Baće i jasno je da ima dozu opreza kod pokazivanja drugima onog nečeg ranjivog u sebi, sklonog konstantnom preispitivanju.

image

‘Izložbu sam odlučio napraviti jer – zašto ne?‘

Anton Hauswitschka/

Svi imaju neka mišljenja, pogotovo u današnje vrijeme, o svemu i svačemu. Je li ti nekad netko rekao za slike – ajme ovo ti je grozno, ne valja ti...?

-Ma jest, kako nije. Naravno, ne može se ni sviđati svakome, a opet, mene ipak to pogodi na neki način iako sam svjestan da je sve prilično subjektivno. Isto se onda preispitujem neko vrijeme, razmišljam o tome što mi je i zašto to netko na taj način iskritizirao, ali nakon toga me prođe, ne mogu reći da utječe na moj daljnji rad. Kome se sviđa - sviđa mu se, to je tako, ali moja je glava takva da se ja i inače neprekidno nešto preispitujem, razmišljam, je li ovako ili onako, non stop nešto važem... kao prava dupla vaga" - smije se Baće čije slike zapravo imaju potpuno suprotan učinak. Čvrste su, snažne, u potezima nema kolebanja, boje su primarne, jarke, jasne, pa iako misli kako odražavaju njega, onakvog koleričnog i vječno u preispitivanju, slike Putovanja odražavaju upravo suprotno. Zna gdje je, zna kamo ide, zna gdje se vraća i to je promatraču, pa ako hoćete i ljubitelju, savršeno jasno. I uvijek, ali baš uvijek su vertikalne, nikad horizontalne.

image

Slika iz ciklusa Putovanja

Anton Hauswitschka/

Samo uspravno

-Zašto su uvijek uspravne stvarno ne znam, valjda mi je to draže. Slike odražavaju taj neki moj mir, onako kako ga ja zamišljam. I nikad u njima nećete vidjeti neku točnu lokaciju, to me uopće ne zanima, možda je to taj dio kojeg ja zamišljam i osjećam svakodnevno, da se borim da u prenesenom smislu ‘ne znam gdje sam‘, preispitujem se što bih i gdje, ali sve ostalo je zaista neka moja potraga za mirom. Scena neke slike je takva da bih se ja tu recimo odmorio. Ne znam točno gdje bi to bilo, jer su sve lokacije izmišljene, ne podsjećajući na neko konkretno mjesto, nego valjda ono što bi mi u tom trenu odgovaralo, što god to bilo."

image

Miho Baće otvara izložbu Putovanja u Sponzi

Miho Bace/

Izraziti kolorizam, nakon one ‘dubrovačke slikarske škole‘ teško je izvući na neki poseban način, a da nije već viđeno. Utjecaj je tu neminovan?

-Mislim da jest, i na mene su utjecali, mada stilski imam nešto drugačije, Pulitika možda najviše. Ali opet, samo djelomično, što je ustvari taman. Ne istražujem ja nikakve forme ni stilove ni ništa slično, jednostavno radim ono što mi je taj tren potrebno. Znam se pogubiti u vremenu, slikam u noninom ateljeu na Kantafigu, imam tu neki mir i slobodu, nekad više, nekad manje radim, ovisi, nema pravila. I mislim da je slikanje jedino čega se neću odreći, nekako je oduvijek sa mnom..."

Trčao si neko vrijeme polumaratone, baš si se bio tome posvetio...

-Jesam, i ne trčim više. Zašto – nemam pojma, ali ne mislim više trčati. Zasad. I to sam prilično dobro odrađivao, te polumaratone, bilo ih je. Otkad ne trčim malo sam se popunio..." - kroz smijeh priča Baće koji je imao i izlete u, kako voli reći, 3D - kiparstvo.

Nisi nešto od skulpture? Nije ti se stavljanje ruku u glinu ‘primilo‘?

-Probao jesam, ali jednostavno nemam to nešto, a i ne mogu reći da me nešto obuzelo, nisam ja za to. I odmah sam to vidio, pa sam se ostavio stvari koje ne znam dobro raditi i koje mi nisu napete. U toj sam fazi napravio jedan luster, od glinenih kuglica, ima u njemu oko 50 kila, ali to je i jedino što sam napravio. Slikanje je uvijek ono nešto ‘moje‘."

image

Luster je jedini izlet Miha Baće u skulpturu

Privatni Album/

Izlet u 3D

Luster je impresivan, ako ništa drugo treba mu čestitati na strpljenju, tako netipičnom za njega, dok je oblikovao svaku kuglicu i napravio golemu svijetleću instalaciju za koju je morao napraviti i posebnu noseću konstrukciju kako bi podnijela težinu terakote. I onda se s gustom ponovo uhvatio boja. Mir, osim u zamišljenom putovanju, vidi, dodaje i u primjerice, svećenicima i časnim sestrama.

-Ne onako religijski kako bi ljudi promislili, nego, nekako oduvijek sam htio imati taj mir u mislima kako sam zamišljao da i oni imaju ili bar uče imati. Imaju neku svoju dnevnu rutinu, život kojemu su uzbuđenja smanjena na minimum, njihove mi figure, kao na jednoj od slika, same po sebi nekako izazivaju smirenost. Nema veze što to vjerojatno nije tako, nego ih ja takvim vidim. Za razliku od mene samoga, koji sam po prirodi takav nemiran, vazda na sto mjesta i sto misli odjednom, valjda me to smiruje na neki način. I stvarno nema veze što te časne sestre koje su na jednoj od slika ljudi doživljavaju Konavokama na prvu" - smije se Baće. Ne smeta mu. Dapače. Neka svatko vidi kako mu paše, sve dok uživa.

image

‘Ja sam amater, pa sam za recenziju, poput ankete, pitao nekoliko po svemu različitih ljudi od kojih nitko nije profesionalac u slikarstvu‘

Anton Hauswitschka/

Nema Grada ni na jednoj slici, ni milimetra koji bi mogao podsjetiti gledatelja?

-Nema i neće ga bit‘. To je tako, ne želim. Nije da ga ne volim, ali ga ne želim slikati. Ni išta što bi podsjećalo na Grad. Ni išta u blizini. Zato su sva mjesta na mojim slikama izmišljena. Uglavnom tu ima utjecaja moje fascinacije Južnom Amerikom" - priča Miho i sad nam je jedna od slika, ako ne i sve, jasna.

Smiraj na platnu

Na jednoj od njih scena je kao iz filma Desperado Roberta Rodrigueza?

-Može bit‘, strašno mi se sviđa taj dio svijeta, imaju taj jedan mir, ležernost, pomalo, ne onako kako mi to mislimo pomalo, pa svuđe i u svemu žurimo. Njima baš nije preša, i to im se vidi u svemu, stavu, životu, kulturi, hrani,..." - dodaje Baće koji jednostavno ne želi nametnuti sebi neki pritisak zbog činjenice da otvara izložbu, što je za njega već ionako stalna borba – jesam li trebao – možda nisam trebao-trebao sam.

image

Slika iz ciklusa Putovanja

Anton Hauswitschka/

-Zato sam za recenzije, za neki predgovor, htio izbjeći onaj ‘profesionalni dio‘, jer ja sam amater, pa sam za mišljenje, poput ankete, pitao nekoliko po svemu različitih ljudi i nitko od njih nije profesionalac u tome. Tu možda ima ljubitelja slikanja, ali nitko od njih ne radi to niti prati na toj razini. To su obični ljudi, mladi, stariji, srednjih godina, školarci, ljudi različitih zanimanja, netko tko prvi put vidi moje slike i reče svoj dojam, kakav god on bio. Bez prenemaganja i uvijanja, jer sam i sam takav. I zbog toga sam sretan. Iako sam zbog skorog otvorenja izložbe pod stravičnim stresom ha ha..."

image

Slika iz ciklusa Putovanja

Anton Hauswitschka/

Ni slučajno ne bi trebao biti, ako se nas pita. I stvarno je rijetko da se umjetnik ne poželi malo ‘poslužiti‘ Gradom, da mu on nije prva inspiracija, što je dosta osvježavajuće. Sudeći po Mihu, jednom kad ga prođe stres od otvaranja izložbe, kad se ogoli pred svima, možda će mu to biti jedan od malih koraka dugog putovanja do onoga što prikazuju njegova platna.

image

‘Važno mi je kako ljudi doživljavaju moje slike, ali važnije mi je da ja slikanje doživljavam kao neodvojivi dio sebe‘

Anton Hauswitschka/
08. listopad 2022 01:27