U devetom desetljeću života jedan nas je hollywoodski titan odlučio počastiti filmskim eksperimentom kakav sebi mogu priuštiti samo miljenici bogova. Redatelj Francis Ford Coppola, autor klasika poput trilogije ‘Kum‘, ‘Apokalipse danas‘ i ‘Dracule‘ svoje je najnovije djelo ‘Megalopolis‘ označio kao basnu, što je samo prva od zagonetki koje se množe kako odmiče radnja ovog art deco ZF-a. Elemenata basne u Coppolinom neobičnom križancu stilova nema, osim ako se pod govorećom faunom ne podrazumijevaju akteri ovog u mnogočemu konfuznog ostvarenja koje premisom intrigira, ali izvedbom poprilično iscrpljuje, a nerijetko i zbunjuje gledatelja.
Distopijski prikaz SAD-a koji tone u dekadenciju Coppola uspoređuje s republikanskim starim Rimom, pridružujući likovima imena i citate antičkih figura i gurajući rimske bakanalije na teritorij velegradskih noćnih klubova. Pazi se pritom na scenografiju, ekranom promiču toge i tunike, ljudi se vraćaju analognim automobilima i TV kamerama, a njujorški skyline dočekuje nas netaknut – u središtu mu je moćni Chryslerov neboder kojim se glavni junak koristi kao visinskim vježbalištem. A taj je junak arhitektonski fantast Cesar Catilina (Adam Driver), čije se vizija priuštive i naprednije Velike Jabuke (ovdje Novog Rima) uvelike kosi s idejom tradicionalista, gradonačelnika Francisa Cicera (Giancarlo Esposito).
Antagonizam ove dvojice suprotstavljenih velmoža prvi je veliki minus Coppoline fantastične freske. Sudar njihovih koncepcija budućnosti metropole iscrpljuje se u razmjeni plitkih replika, nema tu elektriciteta potrebnog da ponese priču o pojedincu ispred svog vremena. Redatelj je u lik Cataline očito ugradio djelić svog alter ega jer se i on svojedobno u filmskoj industriji probijao kroz sito i rešeto.
No, njegov je Catilina ispao nedefinirana individua, filantrop s autoritarnim nagnućima, recitator Hamletova solilokvija a k tomu i mladi nobelovac (?) koji u par navrata bez jasno obrazloženog mehanizma zaustavlja i vrijeme. Driver ulaže dosta napora da glumački ‘pohvata‘ sve rastrzane komponente svoje osobnosti, no po zadanom kalupu to je Sizifov posao.
Ubačen je u fabulu i čudotvorni element imenom megalon, čija nam svojstva ostaju slabo dokučiva. Coppolin izlet u nepoznato ima vrlo malo čvrstih uporišta, za što prvenstveno brine tercet sporednih glumaca koji mu donose emociju. Nathalie Emmanuel nenametljivo je nježna i topla u ulozi Catalinine ljubavi Julije, kćerke gore spomenutog gradonačelnika. Da je njezino podrijetlo u filmu dramski bolje iskorišteno, bila bi još plastičnija. Uvjerljiva je i filmska novinarka tragičarka Wow Platinum (Aubrey Plaza) koja dominira kadrom i s mikrofonom i u negližeu.
Pamtljiv je i Shia LaBeouf kao Catlinin zavidni rođak Clodio sklon pretjeranom make-upu. Veteran Jon Voight u kostimu bankarskog mogula Krasa duboko je zagazio u karikaturalnost dok je Laurence Fishburne zavrijedio složeniju rolu od one pronicljivog nobelovčeva vozača.
Kad odgledate Coppolin zbrčkanu reminiscenciju na antički Rim začinjenu sporadičnim kritikama trumpizma, shvatite da doista nije riječ o konvencionalnom filmu. Cilj je očito bio publici podvaliti metafizičko iskustvo koje se otelo nadzoru i završilo u nizanju međusobno nepomirljivih motiva, valjda kao dokaza da je autor erudit. Znamo da jest, ne treba to dokazivati grandomanskim projektima za šarmiranje canneske publike.