U ovo vrijeme prije dvije godine mediji su iscrpno izvještavali o filmskom setu usred razrušenog bivšeg vojnog kompleksa Kupara. Fotoreporteri su isporučili na desetke fotografija s oskarovkom Kate Winslet u savezničkoj maskirnoj uniformi u srcu Župe koja je za tu prigodu prigodno ‘glumila‘ Normandiju. Konačan proizvod upravo je stigao pred domaću publiku, sa svim svojim fotografsko-balističkim sastavnicama.
Ekranizirana biografija prati ključan dio karijere Lee Miller, američke fotografkinje i ratne izvjestiteljice čije su snimke strahotnih zločina nacističke Njemačke postale snažan dokument vremena. Pokušaj je ovo da se junakinju pomodno prikaže kao protofeministicu koja izlaskom na bojišta ruši rodne i društvene granice. Kako film odmiče, pokazuje se to kao preambiciozan cilj jer se prejak naglasak stavlja na Leeine terenske izazove, a preslab na razotkrivanje njezine kompleksne osobnosti. Većinu vremena na platnu heroina provodi trčeći, trujući se duhanskim dimom i gotovo mehanički okidajući motive smrti i nasilja koji joj nalijeću pred objektiv.
Interakcija s drugim likovima je površna i malo pridonosi slojevitosti karaktera ove rođene avanturistice. Kate Winslet zrelim se glumačkim pristupom izdiže iznad klimave cjeline, nastoji iz svog lika izvući maksimum emocije u nepreglednoj gužvi (po)ratnih epizoda. Najsnažniji dojam glavna zvijezda ostavlja kad njezin lik svjedoči užasima Buchenwalda i Dachaua. Nažalost, ni najsavršenija gluma ne može nadomjestiti šupljine i nespretnosti u scenariju, posebno upadljive kod nemušte razrade međuljudskih odnosa između dvaju rafalnih paljbi.
Primjer je Leeina bliskost s kolegom ratnim fotografom Lifea Davidom E. Schermanom (Andy Samberg): s njegove strane očito je izražena intimna nota, dok se s njezine odnos iscrpljuje u nekoliko usputnih gesta naklonosti. Još je površnije oslikan Leein odnos sa suprugom, britanskim umjetnikom i pjesnikom Rolandom Penroseom (Alexander Skarsgard) koji sporadično ulijeće u kadar i iz njega izlijeće, iako je s obzirom na umjetnički opus zaslužio više pažnje.
Od filmova koji tematiziraju povijesne ličnosti očekuje se i odgovarajući omjer dokumentarističkog, no u ovom slučaju duh vremena svodi se na gomilanje općih mjesta iz doba Drugog svjetskog rata: vidimo tako isječke D- daya, oslobođenja Pariza od okupatora, ulaska savezničkih trupa u koncentracijske logore, Hitlerove privatne odaje nakon pada Trećeg Reicha, no sve nekako rascjepkano i isključivo podređeno prisutnosti Lee Miller pred objektivom.
Uvod i završnica filma u kojima je junakinja neposredno prije svoje smrti ‘zaglađuje‘ obiteljske razmirice potencijalno su najsnažniji dijelovi ove drame, no prekratko traju da bi joj dali snažniji impuls.
Redateljica filma Ellen Kuras, primarno filmska snimateljica, potvrdila se kao majstorica kamere. Scene s prve crte bojišnice realistične su i nimalo razmetljive, krupni planovi s Lee u središtu snažno su intimizirajući, no narativni dio i ‘konstrukcija‘ radnje škripe, što ukazuje na redateljičino neiskustvo. Rezultat je vizualno prijemčiv film, ali bez duše. No, publici s krajnjeg juga ostaje utjeha – kulise iz Kupara su uvjerljivo stamene, a i riva u Trstenom šarmantno odražava francusku prijeratnu dekadenciju.