Bijeli dim pri izboru novog pape iz pontifikata u pontifikat opčinjava puk, ali se malo ili gotovo ništa ne zna o onome što prethodi potpali peći iz koje povoljno zadimi. Upravo nas u takvo tajnovito ozračje uvlači ‘Konklava‘, mistični triler o izborima za najmoćnijeg vjerskog, ali i svjetovnog, vođu s vatikanskom adresom. Riječ je o filmu koji plijeni klaustrofobičnim ugođajem iščekivanja imenovanja s kojim na površinu isplivaju dugo potiskivani animoziteti i težnje za dominacijom kardinala takmaca za prijestolje.
Austrijsko-švicarski redatelj Edward Berger (hvaljeni ratni serijal ‘Na Zapadu ništa novo‘) isporučuje nam nisku fascinantnih totala i komornih minijatura, odmjereno koristi svjetla i sjene i pokazuje istančan osjećaj za detalje koji prate igru s najvećim ulozima. ‘Konklava‘ bez sustezanja pokazuje rodnu neravnopravnost u Crkvi (kardinali se raskalašeno goste, časne sestre im skrušeno kuhaju delicije), halapljivost kakvu smo navikli povezivati s političarima, te spletkarenje kojemu u teoriji ne bi smjelo biti mjesta među najvišim klerom.
Samo vijećanje kardinala u klauzuri prikazano je u dvojakom svjetlu: upravo kad se gledatelju učini da ne može biti uzvišenijeg čina u današnjem svijetu nesklonom tradiciji, Berger vas razuvjeri umetanjem ciničnih detalja. Izbor pape, poručuje nam, nije mnogo drugačiji od tombole bez čvrstog jamstva za dobitak.
U cijelom kolopletu animoziteta i podvala pod kupolom Sikstinske kapele kao stanac kamen stoji britanski kardinal Thomas Lawrence, dekan kardinalskog zbora kojemu je dopala nezahvalna zadaća voditelja konklave pune posvađanih osobnosti i skrivenih tajni. Teško je zamisliti bolji izbor glumca za lik ovog liberalnog klerika s Otoka od Ralpha Fiennesa (Schindlerova lista, Engleski pacijent). Cijenjeni glumac koji još čeka svog prvog Oskara mogao bi se, bude li nominiran, nadati glavnom zgoditku jer je njegov rad na Lawrenceovu liku doista virtuozan.
Preobrazba kardinala od neostrašćenog administratora do pretendenta za ‘laskavu titulu‘ suptilan je prikaz probuđenih ambicija kod pojedinca koji ih nije ni svjestan dok ga ne obuzmu. I ostatak glumačke podjele je na razini, veterani Stanley Tucci i John Lithgow sugestivni su kao crkveni velikodostojnici s agendom, dok je sestra Agnes Isabelle Rosselini, možda i smišljeno, podglumljena kao sunositeljica radnje.
Meksikanac Carlos Diehz ugodno iznenađuje u ulozi kardinala ‘uljeza‘ Beniteza čiji se junak do finala miljama udaljuje od statusa outsidera. Za dvosatnog trajanja film ipak povremeno pati od površnosti. Opis raskola između konzervativne i liberalne struje u kardinalskom zboru ostaje na deklarativnoj naravi, a dokazi o postojanju korupcije i kršenja šeste Božje zapovijedi prilično su naivno izneseni. Napadi na kardinalski kolegij izvana nisu bili baš neophodni, kao ni ‘woke‘ dosjetka o identitetu novog Svetog oca koja u samoj završnici narušava cjelokupan dojam filma.
A on je, treba priznati, u glavnini dobro strukturirana, uravnotežena i pregledno ispričana napetica. Da nije tog nametnutog faktora iznenađenja na kraju, ova bi ekranizacija romana Roberta Harrisa (Domovina) konkurirala na jedan od ponajboljih naslova ovogodišnje prilično oskudne kino sezone. No, i uz sporadične manjkavosti, ‘Konklava‘ je poučan naslov o igrama moći koji nam ukazuje da su u usporedbi s opskurnim papinskim izborima, netom završeni pompozni predsjednički u SAD-u nalik dječjoj igri.