IVANA GULIN Dubrovačku je publiku oduševila ulogom koze u Viktoriji od neprijatelja, Lući je morao braniti od udvarača, Kate Kapuralica je vratila u Grad gdje proživljava zen

- Ama nisam više ni tako mlada, uskoro punim 30... - počinje priču šibenska glumica na privremenom radu u Dubrovniku u Kazalištu Marina Držića Ivana Gulin, koja će krajem veljače utjeloviti kćer Maru raspuštenicu u predstavi „Kate Kapuralica“ u režiji Ivice Kunčevića.

- Svugdje okolo, u Zagrebu pogotovo, stil života je 'kako ti je, tako ti je', brzo trči, radi, vozi, kreni ne kasni... A ovdje doživljavam takav jedan zen, ne mogu ni opisat'.... - priča Ivana, na sceni već dobro poznata Dubrovčanima. Prije dvije godine radila je na Igrama, sjećaju je se kao nenadmašne koze u predstavi 'Marin Držić - Viktorija od neprijatelja'.



- Ajme ta koza... Koza je nastala zapravo sasvim slučajno, i spontano na jednoj probi, u jednoj zafrkanciji s kolegom Grabarićem koji mi je inače bio i profesor. I na koncu je ta koza nekako i ostala u predstavi. Onda sam se poslije mislila, Bože, pa kako ću pred dubrovačku publiku, pa da sam barem neka Julija, nego koza, ajme... Ali upravo zbog toga što su oni tu iskrenost prepoznali, koza je bila totalni hit. Nakon predstave su me ljudi putem zaustavljali jesi ti koza? I stvarno bi ponosno rekla, jes', ja sam koza!”

Ma kakva Julija...

Zauzeta kazalištem, Ivana nije kontra brze tv industrije.
 
- Otvorena sam prema svemu, jedino što sam za vrijeme faksa morala odbit' neke serije, jer to je posao kojemu se moraš posvetiti osam-devet mjeseci, ali onda ne bih nikad završila školu. Prvo sam završila srednju medicinsku za fizioterapeuta, pa upisala zdravstveno učilište, pa od njega odustala, trajalo je to već i onda kad je došlo vrijeme morala sam sebi reć' – e sad stani, završi školu i gotovo. Ali potpuno sam otvorena za serije, sapunice, kako god. To je iznimno težak posao, a ljudi ga općenito percipiraju kao 'eh, neš ti uć' u lik...' Kad je tako lako, kako onda svi nisu glumci?! A meni je recimo nevjerojatno kako netko cijeli dan sjedi u nekom uredu i vodi knjige, ne može sva'k sve. Jedino što nije dobro je što s toliko akademija na razini države svake godine izađe toliko glumaca da im se skoro ne zna broj, mi smo malo tržište. Toliko ljudi, nekome se tu mora slomit srce, jer to vole, sanjaju, to je isto nekakav poziv, završi akademiju, a nema posla za njega, i onda...to je neminovno jer ne mogu svi radit. Ja imam nevjerojatnu sreću da radim.



Ekipa Kate Kapuralice je tek u počecima, Maro Martinović koji je također u podjeli je tu da bi joj ispravljao govor, iako se ne muči previše, ipak je Šibenka.

- Mislim da mi nije neki problem, vrlo brzo uđem u neki govor, dijalekt, dubrovački jest malo zeznut, moraš imati sluha, ali mislim da mi ide dobro, već sam i prije dok sam radila u Gradu upijala oko sebe, a i Maro me ispravlja pa se ne bojim da će mi publika vikat' „buuuu“ na pozornici.
 
Kao i svaka glumica ima samo jedan cilj, i to svaki put kad radi neku ulogu - dati joj osobni pečat.

- Akademiju sam završila u rujnu 2019., imala sam sreću da sam radila svih pet godina, ali inače se može raditi malo, koliko ti Akademija dopušta, oni to ne vole i poštujem. to Ako puno letaš okolo rasprsne se pažnja pa je više nikad ni ne završiš. Ali meni su stizale te krasne male uloge pa sam sve mogla organizirati - i dok Ivana priča jedva se čujemo od galame.
 
U međuvremenu je u Libertini izazvala toliku pozornost da je na noge digla sve ono muške čeljadi koja je zanesena Ivaninim likom počela vikati, pa se nadvikivati, pa pjevati, bilo je i molbi za fotografiranje, dok Lući nije rastjerao uporne udvarače s „Pušti ih da obave pos'o na miru!”



Južnjački 'zen'

- Hahaha, ajme ovo isto nigdje ne možeš doživjet nego u Lućija! Zato uvijek i dolazim ovdje, tu se osjećam ugodno k'o doma.

Deru se gosti u betuli u kojoj je odnedavno 'zabranjeno urlikanje, fotografiranje, pjevanje i piće', a Ivana će: „Meni je ovo super, baš uživam...” Božo priča kako fotografira da ispadne 'ambijentalno', što će reć' sa samo jednim svjetlom i malim aparatom. U međuvremenu, Ivana kaže kako je uvijek osjećala da fizioterapija nije baš taj poziv, zbog čega je i odustala, jest da su je roditelji pogledali sa sto upitnika i dugo, dugo su bili u šoku.

- Pa uglavnom, ja u Šibeniku živim preko puta kazališta, tuda sam se oduvijek vrzmala. Kad sam im to rekla, da ću bit' glumica, nisu shvatili priču (smijeh), ali kako su to ljudi koji su mene uvijek i u svemu podržavali, ali stvarno, na kraju su se zbrojili. Znam da im je to bio potpuni šok, ali koliko god su se čudili sad im je to super, sad su im, i to su mi rekli, jasni neki moji postupci.- priča Ivana koju je u čarobni svijet glume i pozornice uveo Pero Mioč.



- On se toliko zabavio i okupirao sa mnom, jer ja sam slučajno nabasala na tu radionicu u sklopu kazališta. Odustala sam od zdravstvenog fakulteta, nemam posla, i naletim na šibensko kazalište, kao neka predstava radionica, i to, shvatim da su svi srednjoškolci, a ja u tom trenu imam 23 godine, taman da ću se okrenut' i uhvatit se za kvaku da idem ća, i evo ti barba Pere, on me zaustavio, posvetio mi se, pogurao me psihički jer ja nisam baš imala samopouzdanja, spremio me za akademiju, vjerovao u mene i u trenucima kad ja u sebe nisam, i evo na kraju sam se upisala i završila. Ja mislim da nitko od njega tad nije bio sretniji, isplatilo se sve što smo radili, iako on uvijek kaže da sam to ja sve sama, ne bi ja ništa da on nije krenuo s tim.”

Trema joj neke kolege glumce doslovno 'pojede' na sceni, a Ivana priča kako ni ne zna što je to.

- Imam neku sitnu pozitivnu tremu, ali nisam tremaroš, uopće me to ne dira, ne oduzimam se od treme. Imam je malo kad osjećam da stvari nisu dorečene do kraja, ali to je to. Kad je sve dobro, kad štima, ekipa, nemaš se čega bojat', jer kazalište je živo, što si izgovorio pošlo je, nema nazad, pa je najljepše kad svi skupa dišemo, a ovdje mi je to baš tako, ansambl diše kao jedno. Cijela je ekipa odlična, s redateljem Ivicom Kunčevićem mi je super raditi, sve se dobro poklopilo. Ali moram dobro pazit', ipak je Kate ovdje zakon...”