- Doma se vazda nešto radi, meni ionako dan prolazi brzo. Ili se kuha, čisti, posprema, ili se vježba, ili 'primam' terapiju od mojih ljubimaca... To je terapija, vjerujte mi, kakva bi svima dobro došla - priča Ibrica koji, iako ograničen svojim kvartom, u zagrebačkoj Dubravi, iliti 'studentskom gradu', kaže, ne proživljava ništa što svi u Hrvatskoj ali i dobrom dijelu svijeta ne proživljavaju.
Šetnja me spašava
- Ovaj moj kvart je kvart s najčišćim zrakom nadaleko. Pa nisu zaludu tadašnji stručnjaci odlučili ovdje izgraditi KB Dubrava, ne zato jer im je to bilo zgodno, nego zato jer se tada pazilo na to u kakvom će okruženju biti najjača i najvažnija zdravstvena ustanova. Kad se zaokruži šestarom od centra Zagreba u krugu od 20 kilometara, dolazi se do jasne računice gdje zagađenja zraka nema, a to je upravo ovdje, pa sam i zato jako sretan. I ima toliko prirode da se u miru može šetati i ne sresti ama baš nikoga.
Osim karantene, virusa, pa onda zagađenja zraka sitnim česticama koje im je donio vjetar, Ibrica je na vrijeme istrčao iz stana i za vrijeme velikog potresa.
-Bond me je gurao njuškom i budio me, mislio sam se što mu je ovako rano ujutro... I uspio me probuditi, taman sam se dignuo i tad je počelo tresti, pa smo svi izletjeli vani. Psi to predosjete, kao i mnoge druge životinje. Ipak kod mene nije bilo razloga za paniku - priča Ibrica, koji je prije desetak godina kupio sadašnji stan, a njegova se novogradnja pokazala jako kvalitetnom.
-Sreća, stančić je vrijedio zbilja svakog eura, nemam nikakve štete, a vidio sam novogradnju po drugim dijelovima Zagreba, strašno što rade... Kod mene nije bilo štete. Jest da mi je jedna gitara koja je bila na visini dobro dobro plesala zajedno s cijelom sobom za vrijeme potresa, pa sam se mislio, ma daj, kakve ironije, da sam sve preživio dosad, i sad da mi se sleti gitara i ubije me...!" - priča Ibrica.
Gitara ipak nije sletjela, on je živ i zdrav, i radi sve da tako i ostane.
- Ne bojim se ja nikakvog virusa, pazim se kao i uvijek, a vidim i da se svi ostali paze i poštuju mjere. Nekad odem do butige, redovi jesu dugi ali su ljudi jako disciplinirani, udaljeni su jedni od drugih, strpljivo čekaju svoj red. Kad se neki dan otvorila ribarnica na Dolcu, red je bio do Jurišićeve, ali ljudi su bili mirni, udaljeni jedni od drugih i disciplinirani. Ni u šetnji ne sretnem nikoga, stvarno se svi paze.
Disciplina
Šetnja je ono što mu najviše godi, što najviše voli iako je u osnovi obveza, no Ibrici je ovo stil života, a pse ima oduvijek.
- Meni često kažu pa ti nisi normalan, opet si uzeo psa, pa ga sad moraš šetati, a ja im uzvratim, budale, pa da nemam psa tko zna bi li ikad izišao iz kuće! I inače, ne samo sad u ovoj situaciji. To je i vježba, i uživanje.
Novih ideja kad je glazba u pitanju mu ne fali, a vježbanje i to neprekidno i svakodnevno nešto je što svaki glazbenik dobro razumije.
- A vježbam, vježbam svaki dan, moram. Znaš kad sam imao svoj prvi veliki koncert 1976., aplauz i bisevi trajali su 11 minuta. Rekao sam svom inspicijentu na koncu kad više nisam znao što bih, pa dobro dokle će ovo trajati, a on mi je rekao, e moj Ibrica, sve dok ne naučiš! I toga ti se držim, vježbam, vježbam, vježbam... - smije se Ibrica koji trenutačno novim idejama 'boja' stare stvari, i to mu je preokupacija.
- Novih ideja imam uvijek, pa i sad. U studenome sam imao divan koncert s Tamburaškim orkestrom HRT-a, bilo je sjajno, a sad se bavim različitim obradama i interpretacijama nekih starih stvari. Samo da se ovo sve što prije završi, da smo svi zdravi i pametniji nego prije, pa da sjednem na skaline i zasviram. Ako ne budem mogao, uzet ću kalamuću, pa na Porporelu, zabavit' se i izgubiti malo vremena.. - s nostalgijom priča Ibrica koji neprestano prati situaciju u Gradu, i jedva čeka normalizaciju situacije pa da se zaputi doma.
"Dubrovčani dobro znaju što su sve prošli i kako će se paziti, moja poruka je drž'te se, čuvajte se, ostanite doma, kolikogod je potrebno! Adio, i pozdravi mi moj Grad - poručuje Ibrica.