HANA ČERIMAGIĆ SARIĆ Djeca su me naučila da lutka u mojim rukama postaje živa, zato su oni jedina publika kojoj vjerujem!

Ovo nije tekst za sve one koji više ne vjeruju u bajke. Ne u priču, nego u čaroliju kojom vas neka bajka odnese, vrati, podsjeti, jer za Hanu Čerimagić Sarić čarolija bajke je svakodnevni posao. Članica Kulturnog društva Aster, slikarica i lutkarica, profesor likovnog odgoja i majka četvero djece, iz bajke ne želi nikamo. Predstave koje Aster sve češće daje publici sve su samo ne jednostavne, iako društvo čine amateri koji imaju i druge redovite poslove osim redateljice gotovo svih njihovih predstava, glumice Izmire Brautović, a izabrali su raditi lutkama upravo zato jer toga u Dubrovniku nema. Samo društvo osnovano je davnih dana još prije Domovinskog rata, a sad se konačno tako razgranalo da im je 24 sata u jednom danu malo za količinu posla u projektima koje rade. Bajke su svuda oko nas, slažu se članice Astera Lucijana, Carmela, Katarina, Matilda, Katica, Vanja, Josipa, Sonja i Pero, i krajnje je vrijeme da ih počnu prenositi najboljoj i najiskrenijoj publici koju izvođač može imati. "Možda se ja još borim protiv odrastanja, zato se i vrtim u tom začaranom krugu čarolije poput djeteta" - smije se Hana dok nam pokazuje plakat za najnoviju produkciju Astera, predstavu o našem najdražem vitezu Orlandu. "Djeca su toliko bila oduševljena predstavom da su se dizala sa stolica i vikala bravo, uživali su u svakoj minuti, to je stvarno neprocjenjivo". Upravo zato Aster se fokusirao na djecu, ali i stoga jer u Dubrovniku dječje scene jednostavno više nema. "Imamo tu rupu od više od dvadeset godina, gdje nemamo kontinuitet nikakve dječje scene, nemamo matineje, nemamo dječje filmove u popodnevnim satima, nemamo previše ni radionica ni predstava, poneko gostovanje s jednom ili dvije izvedbe nisu dovoljni da bi se taj kontinuitet stvorio, da bismo 'odgojili' našu publiku. Dijete mora odrastati s kulturom odlaska u kazalište, na predstave, u knjižnice, moramo ih učiti na knjige od slikovnica pa dalje, moramo im osigurati stalni izbor, svaki tjedan, ne jednom u šest mjeseci, s ograničenim brojem mjesta. A pogotovo jer se ovdje sve dozna onda kad je već gotovo", dodaje Hana, koja se, unatoč likovnom obrazovanju, lutkarstvom zarazila još kao srednjoškolka.

Život jedne lutke

"Susrela sam se s lutkarstvom neposredno prije nego ću upisati likovnu akademiju. I malo sam se s tim igrala, završila fakultet i onda me put odveo, posredstvom svoje profesorice, u Prag. Tamo sam dvije godine radila na animaciji lutaka. A oni od toga imaju brend, od toga žive, a i Prag je za svakog umjetnika jednostavno savršeno mjesto za život i rad. Toliko ozbiljno shvaćaju svaki vid umjetnosti da je to nama iz ove perspektive nevjerojatno. I umjesto da ostanem tamo gdje je taj vid umjetnosti toliko cijenjen, ja sam se vratila u Grad. Presudio mi je, uz more", kroz smijeh priča Hana koja je u Pragu stekla neprocjenjivo znanje. A zašto lutke? "Kad se sakrijete iza lutke sve je jednostavnije i lakše, djeca vide u njima živa bića, razvija im se mašta, sigurnost i kreativnost, otvori im se potpuno jedan drugi svijet bajki, priča i lutkarstva. Kad se djeca igraju s autićima ili nekom lutkicom ili dizalicom, to sve u njihovim rukama oživi, oni im udahnu život i zato i vole lutke, i iz istog razloga je to i meni fascinantno, zato sam se i tako i 'zakačila' na lutkarstvo. U njihovoj izradi, kao i u izradi scenografije za predstave do izražaja dolazi likovnost, ali iako sam profesor likovnog nikad nisam i vjerojatno i neću, raditi u struci. Tako se dogodilo, i ja u tome beskrajno uživam." Po čemu je lutka drugačija od slike, skulpture, nekog likovnog izraza? "Lutka je živa onog trena kad dođe u moje ruke, to je trodimenzionalnost, jedan život, i ja s lakoćom uđem u svoj lik, svoju lutku, kad je dovršena". Kao i dosta drugih udruga, osobito umjetničkog usmjerenja, i Aster se bori s kroničnim problemom - nedostatkom adekvatnog prostora. Trenutno rade u prostoru udruge Rina Mašera. "Njima velika hvala jer su nam pomogli, ali to je zaista neadekvatan, uzak prostor, a i nama i njima treba dosta mjesta. Zasad tu vlada jedan potpuni kreativni nered, tako toj gužvi i neredu tepamo, ali bismo voljeli imati prostor u kojemu ćemo moći raditi, izrađivati sve što nam treba u jednoj produkciji, ujedno tu održavati brojne radionice s djecom i davati matineje vikendom, možda od toga i zaraditi toliko da pokrijemo neke osnovne stvari poput materijala. Raspitivali smo se oko Lazareta, dosta su neiskorišteni, a mi ne bismo imali problem dijeliti prostor s nekim drugim, ali zasad nema sluha."

Stručni dječji sud

"Zasad nam donacijama pripomogne Grad, ali i mnogi drugi, i vazda idemo od vrata do vrata, prikupljamo donacije, borimo se kako možemo, jer radimo sve više, a na otvorenom nam je potrebna tehnika, a to su već veći financijski zalogaji. Djeca i svi koji s njima rade nas prepoznaju, pa bismo i mi voljeli uzvratiti, kako bi ti roditelji vidjeli što im djeca rade na radionicama, a i da se djeca pokažu što su napravili i koliko uživaju u tome što rade", priča Hana koja je neraskidivom vezom vezana za sve što se tiče rada s djecom. Ideja ima koliko hoćeš dodaje Hana, i nisu sve vezane za lutke, ali sad, kaže, najprije treba odraditi nekoliko velikih projekata do iduće Nove godine, a kad se to uspješno odradi, onda će se posvetiti još jednoj svojoj velikoj ljubavi - ilustraciji. "Kad sam illustrirala jednu slikovnicu, moja djeca koji su moji najiskreniji kritičari, su me upozorila da kapa na tom liku izgleda kao torta i da mi to ne valja. Odmah sam to obrisala i krenula raditi novu. Za njihovu dob sam to i ilustrirala, i kud ćeš boljeg stručnog suda od njih?!" - smije se Hana kojoj su djeca prije odlaska na ovaj razgovor rekla da 'dobro pazi što će obući i što će govoriti'. "Oni su i moji modni dizajneri i kritičari. Kad imate sud od 7 do 11 godina doma, sve je teže, ali i puno lakše. Da nije tako, sve bi bilo drugačije, zato se oni uvijek motaju oko svega što radim, sudjeluju u predstavama, i oni i njihovi prijatelji, u radionicama, malo jest kaotično ali je lijepo. Kad gledam neke obitelji kao promatrač uvijek kažem 'pa nije im lako, s četvero djece, kako sve usklade...', a onda se sjetim da i ja imam četvero djece, i da to vjerojatno izgleda kao i u mene doma!". Uza sve navedeno, Hana radi kao pomoćnik u nastavi s djecom kojoj je pomoć potrebna, i taj posao, koji je zadnjih godina postao toliko potreban, gleda kao na nešto najbolje što joj se moglo dogoditi. Zbog svega toga ipak, kaže, ne pati obitelj.

Bajka u koju se vjeruje

"Ma nekad mi se para da me nitko ne razumije, da sam u svemu sama samcata, i stoput u danu se pitam kako ću ovo, kako ću ono... A onda se sjetim koliko su svi oni strpljivi dok mama završi probe, dok tata završi probe jer i on svira i pjeva, i onda prestanem s glupostima, jer sve je dobro, a oni su puno bolja djeca nego smo bili mi". Već drugo ljeto zaredom uveseljavao nas je lutkarski festival Pupica u orgaizaciji Kulturnog društva Aster, zbog čega su i Hana i njezine kolege iz društva jako ponosni. U kinu Slavica, parku Gradac i kući Bukovac u Cavtatu radile su se predstave, bajke, radionice, bilo je i gostovanja i sve je prošlo kako treba uz puno interesa, što im je i jedan od ciljeva - odgojiti publiku da i toga u Gradu ima. Ozbiljno gledanje na kulturno-umjetničku scenu Grada nešto je o čemu i ona i članice Astera stalno razmišljaju - primjerice, zašto se ne bi otvorili umjetnički smjerovi na Sveučilištu. "Imamo orkestar, Ljetne igre, brojne festivale, Umjetničku školu Luke Sorkočevića gdje se odgajaju glazbenici i slikari-dizajneri, meni bi bilo posve prirodno da imamo dramski, likovni ili glazbeni smjer Akademije ovdje, jer Dubrovnik je sinonim za kulturu i umjetnost. Prostora imamo, imamo izvrsnu, već odgojenu publiku i bogom dani Grad, a ponašamo se potpuno protuprirodno, bavimo se isključivo turizmom i ništa drugo nas ne interesira pa se žalimo kad nas gledaju kao turistički cirkus, umjesto Grad vrijedan ostajanja. Eto, ne razmišlja nitko o tome da iz Umjetničke škole izađe generacija glazbenika i slikara, ako upišu akademiju negdje drugo, teško da će se vratiti u Grad. A izgradili su i studentski dom i pokušavaju privući studente iz svih krajeva svijeta, dok nam naši mladi odlaze dalje, ali očito, umjetnost više nije popularna...".