Hamburg je moj drugi Dubrovnik.Teško mi je biti objektivan, ali nisam jedini koji će bez ustezanja reći da je to jedan od najljepših gradova koje je ikad vidio. Uz jednu malu ogradu - vrijeme. Dok se Dubrovnik pržio u jednom od toplinskih valova, prije nepunih mjesec dana temperature su se ovdje kretale između 13 do max 17 stupnjeva. Srećom, kiša ovdje pada diskretnije nego kod nas. A i dani su dugi - tek nešto prije 22 sata u Hamburgu se počelo smrkavati. Za turiste je to savršeno, iako je Hamburg po svemu grad po mjeri njegovih stanovnika, a ne po mjeri turista. Butige zatvaraju u 8, restorani oko 9 pa se valja malo prilagoditi.
Službeno, Hamburg ima više mostova nego Venecija i Amsterdam zajedno. Pojam betonizacije ovdje bi bilo nemoguće objasniti jer je grad izuzetno zelen. Ako baš ne ide drukčije, stabla će posaditi u pitare. Naoko, grad odiše svojom hanzeatskom, trgovačkom poviješću i bogatstvom koje je stekao trgujući u ono doba pamukom i kavom. Upijajući svu tu povijest, bogatstvo prigušeno protestantskom uzdržanošću, teško je uopće zamisliti da je sve što vidite nekoć bilo sravnjeno sa zemljom, pa od ostataka iste cigle, sagrađeno iznova.
Doslovno ispočetka
Hamburg je 1943. proživio Operaciju Gomora, do tad najveće bombardiranje u povijesti čovječanstva. U 7 dana i 8 noći poginulo je 40 tisuća ljudi, većina njih stradala je u plamenim olujama koje su dostizale 200 km na sat, a temperaturu podizali na 800 stupnjeva. Da se jedna sitna i hrabra žena - čiji se muž s Rommelom u to vrijeme povlačio iz Afrike - nakon drugog dana s dvoje djece nije odlučila probiti kroz ruševine i ulice na kojima je gorio asfalt, danas ne bi bilo ovog teksta. Za njenog muža rat je završio ‘47. kad se vratio iz francuskog logora. Grad je do tada već bio prilično funkcionalan, a njihov prvi unuk, rođen 20 godina kasnije, ne pamti niti jedan trag rata. Ali vam zato 30 godina nakon jednog drugog rata može nabrojati Kupare, Belvedere, Vis... U Hamburgu samo ostaci crkve sv. Nikole, u svoje doba najviše građevine na svijetu, stoje kao opomena na rat kakav se nikad više ne smije ponoviti. Svakog četvrtka u podne dvoje glazbenika na tim zvonima, od kojih je jedno donirala Varšava, održavaju Glockenspiel, koncert kojeg vrijedi poslušati. Kad to završi, isplati se liftom popeti na vidikovac zvonika ove crkve s kojeg se se pruža spektakularan pogled na grad.
After na placi
Hamburg se ponosi i živi sa svojom lukom. Ako ste u prilici, nedjeljom rano ujutro, između 5 i 9 sati svakako bi trebali svratiti do Fischmarkta u Altoni, dijelu grada koji je do 1864. pripadao Danskoj. Na toj se priručnoj tržnici, a na sjeveru Europe tržnice nikad nisu stacionarne kao kod nas, u to vrijeme okupi i ekipa s Reeperbahna. Muškom dijelu svijeta ne treba objašnjavati što je to Reeperbahn. Ulica je dobila naziv po manufakturama za izradu brodskih konopa, ali je poznata postala po mornarskoj prostituciji. Nekadašnja crvena četvrt danas se bavi legalnim poslom, pa i u onoj jednoj ulici u kojoj velika metalna vrata još uvijek zabranjuju ulaz “nezaposlenim” ženama. Reeperbahn je mjesto noćne zabave, a Fischmarkt je jutarnji nastavak dobrog provoda, ali i prilika za kupovinu. Prodavači će za vas organizirati aukciju; voćku po voćku punit će pletene burse sa 5-7 kg voća i ponuditi ih po 25 eura. Iza 8 sati, pred zatvaranje place, ta će se bursa s voćem (ili povrćem) kalati na 15 eura. I inače su cijene ovdje prihvatljive. Kamenice, one atlantske a ne naše, stoje 2,5 eura po komadu, kao kod nas u Istri. Ako na hamburškoj peskariji niste probali Bismarck Matjes, sendvič s ukiseljenom ribom i kapulom, niste trebali ni dolaziti. Takav zalogaj stoji 4,5 do 4,9 eura, a sendvič s gamborima iz sjevernog mora 6 do 7 eura. Rano je, pa na nekom od štandova možete popiti kavu uvezenu s različitih strana svijeta. Ili s nogu kod gospara koji je u “gepeck” svog automobila ugradio veliku mašinu za espresso i tako od auta napravio mobilni kafić. Uz stotinjak dozvola i koncesija, to bi se moglo i kod nas...
Sve može, samo negdje drugdje
Kad Fischmarkt u 9 završi, a prodavači sklope i odvezu svoje prikolice, prošetajte do ruske podmornice pretvorene u muzej. Položena je na betonsko postolje, pa ako je plima dovoljno visoka, imat ćete pravi podmorničarski doživljaj dok je razgledate. Druga opcija je da se brodom, koji je dio javnog prijevoza i za kojeg vrijedi sasvim normalna “autobusna” karta, vratite na Landungsbrücken i prošetate tunelom ispod Elbe koji je sagrađen baš u u vrijeme kad je osnovan Hajduk, 1911. za potrebe lučkih radnika. Kad je izgrađen novi tunel ispod Elbe i nekoliko važnih mostova, 426 m dug tunel uređen u stilu art decoa, na 24 metra ispod vodene površine postao je (besplatna) turistička atrakcija.
Druga opcija je da se pješice zaputite prema parku koji se zove Altonaer Balkon s kojeg se pruža fantastičan pogled na luku i rijeku koja je zapravo glavna gradska arterija. U tom parku naići ćete i na spomenik podignut za 400 tisuća Hrvata koji su se, upravo odavde iz Hamburga, zaputili u Amerike.
Idućeg dana obišli smo Miniatur Wunderland, atrakciju za koju kartu treba kupiti mjesecima unaprijed, vidjet ćete cijeli svijet u ručno rađenoj minijaturi. Nakon čudesnog svijeta minijature naći ćete se u čudesno lijepom Speicherstadtu, “gradu” lučkih skladišta prožetih kanalima kojima su u stara vremena brodovi dovozili i skladištili svoju robu. Sva su ta skladišta u cigli, onakva kakva su bila u stara vremena, ali s novom namjenom, ponekad društvenom, kulturnom ili naprosto turističkom poput muzeja kave.
Prvo svjetovno, zadnje vjersko
U toj je lučkoj četvrti i Elbfilharmonija. Da bi se popeli na njen balkon i bacili fantastičan pogled na najljepši dio Hamburga morate “kupiti” besplatnu ulaznicu. Broj dnevnih posjetitelja je ograničen pa ulaznice, makar i besplatne, kontroliraju protok.
U gradu čije stanovništvo već stotinama godina varira između 1,7 i 1,8 milijuna stanovnika, nije se osjećala groznica nogometnog EP koje se tada igralo i u Hamburgu. Grad je to kojeg je luka odavno učinila kozmopolitskim, vrijednim življenja. Najveća vjerska skupina su oni koji - ne vjeruju. Čak 44 posto stanovništva ne pripada niti jednoj vjerskoj zajednici, onda slijede protestanti, pa katolici koji su zapravo svi doseljenici, baš kao i muslimani i ostali. I svi žive uvažavajući jedni druge. Nema tamo grafita tipa našeg ZDS. Možda zbog nogometa, ali na balkonima su vijorile turske i zastave mnogih drugih nacija koje tu žive, rade i odlaze na ljetovanje gdje im se već svidi.
Hamburg je moj drugi Dubrovnik, samo s nešto prihvatljivijim cijenama za njegove stanovnike i posjetitelje.
Obiteljska cjelodnevna karta za gradski promet stoji nekih 13 eura, pa brodom, podzemnom i nadzemnom željeznicom ili autobusom brzo stignete s kraja na kraj prilično velikog grada. A ako vam se da, za 50 minuta vlakom možete pobjeći u pitoreskni Lübeck ili Bremen...to neka bude naše iduće ljetovanje i bijeg od ljetnih žega.
