Povodom 35 godina karijere i rasprodane dvije zagrebačke Arene, Zlatan Stipišić Gibonni dao je veliki intervju za emisiju "Vidljivi tragovi" na Laudato TV.
Pričao je o svojim glazbenim počecima, karijeri, životu, vjeri, supruzi...
"Ništa se ne zna, ni dokad traješ, ni kad se ide na bolovanje, ni imaš li pravo na njega i kad ideš u penziju. Tu stojiš i traješ dokad te netko hoće. Moj prvi album kada je izašao, bilo je to davno, moj najstariji kolega je bio Željko Bebek i imao je 39 godina. Mi smo mislili on je legenda, tko će doživjeti 39?! Možda dođemo do tridesete, pa ćemo se onda poslije zaposliti!
Nitko to nije znao da će to ovoliko trajati. Niti pravila postoje. To je još uvijek toliko novo da svatko piše svoja pravila. A ja u svemu tome nisam očekivao da će to toliko potrajati, ne zato što sam sumnjao u sebe, nego su svi moji uzori bili mlađi nego ja danas! Ja tu nemam što drugo osjećati nego zahvalnost. I samo čekam dan kada ću se probuditi i onda me neće više trebati.
Mene neće razumjeti pekar, kruh se peče otkad je svijeta i vijeka. Ali me mogu razumijeti oni koji su bili vlasnici videoteka. Videokazeta se pojavila 1989. i trajala do ‘96. Ni oni nisu znali dokad će. Neki su mislili da će zauvijek...", prenosi Slobodna Dalmacija.
O počecima karijere:
"Moje zanimanje je mlado i postoji, po mom mišljenju, od 1974. Prije su povoji bili, imali smo pjevača, ali to se uglavnom naslanjalo na šlager glazbu, koja je bila tu da se ljudi osjećaju ugodno dok se udaju.
Autorska pjesma se kod nas pojavila 1971.-72., pa ‘74.,‘76., kad se dobilo na važnosti. Uzor mi je bio otac kao osoba, kao čovjek i njegove radne navike.
Imao sam jednog velikog prijatelja, jedan od najizvođenijih svih vremena s ovih prostora. Rekao mi je: Gibo, nemoj nikad reći da si puno radio, pričaj ljudima da si imao sreće! Ne vole ljudi čuti da je uspjeh rezultat rada...
To je skroz suprotno od odgoja mog oca, koji je smatrao da je talent od Boga, ali što ćeš s njim napraviti, to je na tebi. Znam puno ljudi koji su bili iznimno talentirani, ali su ostali u svojim sobama. E sad, zašto je to tako? Bude tu i spleta okolnosti, možda nemaš neku podršku od najbližih, što je jako važno.
U našem zanimanju imaš nekih ljudi što ih je Bog obilato nagradio glasnicama, savršeno pjevaju. I to je sve. A onda imaju ove druge koji misle za njega, dovoze-odvoze, kupe, tješe, dadiljaju. Tu ne vidim neki rad, nego neku blagonaklonost prema nekim grlima.
Imaš ljude koji su baš radili, radnike. Oliver je bio radnik, iako za sebe to nije volio reći. Imali smo to zajedničko. Ja sam dresiran od Njemaca, iako sam Mediteranac, a on je Velalučanin, Splićanin, Mediteranac, isto dresiran od Njemaca, jer je godinama svirao tamo.
Kako se oduvijek zna da muzičari kasne, nama bi organizator rekao da je proba u 4 h, a trebala bi početi oko 5. Računa s kašnjenjem. A Oliver i ja dođemo u 3.45! Red, rad. Oni te nauče. Ja sam odavde otišao ‘88. u Njemačku i tamo sam svirao s njima. Uđeš u taj svijet i vidiš da i to daje rezultate. A ne samo naša domišljatost, dovitljivost, duh. Rad i red ima smisla."
Na pitanje koja ga pjesma nabolje opisuje, Gibonni je odgovorio da "ne zna reći".
"Mislim za sebe da sam jednostavan, platim parking palcem kao i svi ljudi. Ne volim o sebi razmišljati i pričati. Jedan taj svijet u meni iz kojega pišem, nije to jedan osjećaj, puno je tu stvari, osjećaš tugu, čežnju, razočarenje, budeš očaran. To je lepeza osjećaja. Ne mogu moje pjesme biti u jednom raspoloženju, kad moj život nije u jednom raspoloženju."
O kršćanskim elementima u pjesmama:
"Ja o sebi ne mislim, ali sebe propitujem. Kad pričamo o kršćanstvu, ja mislim da bi to stvarno trebalo biti temelj. Ako se čovjek ne propituje, znači da misli za sebe da je savršen. Često ljudi kažu: Ja bih napravio sve isto! Ja stvarno nemam taj osjećaj da bih sve napravio isto.
Napravim na godišnjoj bazi tko zna koliko budalaština koje ne bih isto, i krivih rečenica. I nekad kad sam prešutio, pregrizao jezik, a bolje bi bilo da nisam, da sam iskrcao što mi je na srcu, jer su neki ljudi to zaslužili, nisu ni svi krasni. Ali ne bih sve isto. Mislim da se čovjek mora preispitivati. To je jedan od najosnovnijih temelja našeg vjerovanja."
Neki vjeroučitelji njegove pjesme koriste za motivaciju prvopričesnika. Što o tome misli?
"Iskreno, kao da o nekom drugom pričamo. To je toliko lipo da se ja ne mogu s time nositi. Ja sam čuo, ljudi su mi nekad znali reći koliko im je nešto moje značilo. Znam da ima ljudi koji vole moje pjesme, ali kad mi kažu da ih je nešto spasilo ili im pomoglo da donesu neku životnu odluku... Ja jednostavno ne mogu toliku važnost preuzeti na sebe.
Ne vidim sebe toliko bitnim. Možda se ne želim tako vidjeti. Imao sam i loših reakcija. Upoznao sam jednoga čovjeka pored Zadra, bio je pomorac, imao je fantastičnu plaću na stranoj nekoj kompaniji. Na radiju je slušao večer za pomorce i čuo moju pjesmu. Uhvatila ga je tolika nostalgija da se odlučio čovjek iskrcati. I sad je bez posla!
Praktički sam mu upropastio život. Ja ne znam s tim informacijama, imam osjećaj kao da mi neki oklop treba. Je li moguće da te u nekom trenutku na takvu odluku to toliko može potaknuti? Možda se i spasio, to ja sam sebe tješim, ne njega."
O tradicionalnoj glazbi u svom stvaralaštvu
"Ja sam od oca naučio da tradicionalno i konzervativno nije isto. Tradicija je poštovanje onoga što su ljudi generacijama prije tebe uspjeli stvoriti i preživjelo je zub vremena. Ljudi znaju biti toliko plitki. Ali tradicionalno i konzervativno nije ista riječ. Kao što nije ista riječ normalno i uobičajeno."
Kod nas je uobičajeno krasti po firmama ili ti poslodavac nije dao plaću šest mjeseci, ali to nije normalno. Ljudi nekad ne znaju što govore. Prvi ja. Čovjek bi stvarno sebe trebao propitivati prije nego što krene s ocjenama. Svatko tko je u svom poslu dobar, a znam puno zanatlija, duhovan je. Vjerujem u ljude koji s ljubavlju prođu svoj dan."
O dva svećenika u obitelji s bakine strane
"Oba su bila jako inspirativna. Nisam odrastao uz svoje djedove, jedan je umro prije rođenja, drugog nisam, nažalost, upoznao. Ta neka muška figura starog dobrog čovjeka koji te bezuvjetno voli. Vole te i roditelji bezuvjetno, ali oni su te dužni ispravljati. Bake i djedovi su generacija ispred njih koja nije ništa dužna, oni te samo razmaze.
Svećenik mi je bio ta figura djeda, i svome sinu sam dao ime po njemu. Njegov život i neke njegove odluke bili su mi nadahnuće. Bio je na Golom otoku, ne po ratničkoj, nego po klero liniji. Tamo svašta prođeš, znaju ljudi iz opće kulture kako izgleda pendrek po leđima. On je odlučio tijekom svoga robijanja u najokrutnijem naći i preobratiti ljubav, pronaći u njemu milost."
Kakav je Gibonni kao poslodavac?
"Kapitalizam nije samo društveno uređenje, nego režim, zato što traži od čovjeka da nema s ljudima, s kojima se susreće u poslu, milosti. Na žalost, milost će ljudi protumačiti kao slabost. Tako da se tu čovjek lomi.
Ja sam poslodavac, imam ljude koji rade za mene, koji su mi odani, ja njima. Imam situacije u kojima imam 95 zaštitara, to je kao upravljanje vojskom kada radiš koncert. To je paradoks: isfiltrirati najbolje ljude u struci, a nekada takav čovjek nije najbolji čovjek iznutra.
Dvojba da li pružiti ruku najboljem čovjeku ili najboljem suradniku? Kroz filter vremena treba naći ljude koji su izvanredni stručnjaci i kvalitetni ljudi, to je najveći blagoslov. Kad slušam ove koji pričaju o ekonomiji, ja se ništa ne slažem.
Kad ti netko kaže malo poduzeće... To je to da znaš dušu svakog čovjeka, probleme, da mu je žena na porodu, da ga treba pustiti doma, treba prebaciti dijete, prihvatiti da toga čovjeka neće biti na radnom mjestu toliko vremena. U malome, naći tu humanost, da možeš i dobro raditi i ostati dobar čovjek. Tko misli da je lako, neka samo proba."
O svojoj supruzi i obitelji s troje djece.
"Sanja je rock ‘n‘ roll žena, prava. Imao sam sreću. Imaš emisije ‘Ljubav je na selu‘, pa se upoznaju na silu. Od 4. osnovne ja nju držim na oku, i ona mene. Skoro kao na selu! Iako u gradu, ulaz do ulaza. Imao sam život bez nje, ona bez mene.
Kad smo se našli, već smo sve znali. Da ste me ovo pitali 2003., prije pojave društvenih mreža, bio bih jako iskren. Sada sam vrlo odmjeren, jer sam zgrožen koliko ljudi ne razumiju, a komentiraju.
Meni ljudi kažu: "Što te briga!", a ja se, iskreno, ne mogu nositi s time. Svaka emocija koju emitiraš se ne rasprši, nego nađe slično. Oduševljen sam količinom ljubavi i zgrožen količinom mržnje.
Nikad nisam govorio o svom privatnom životu, a pojavom društvenih mreža još ću manje. Komentari koje znam pročitati, to je demonski. Rekli su mi "Ne čitaj", ali ne mogu.
Ja sam takav tip da, kad meni doma sve štima, a okolo ne štima ništa, opet sam nekako svoj i nađem glavu i rep. Kad mi nešto doma ne štima, a da je cijeli svijet prefektan, ja sam izluđen čim izađem iz zgrade, nisam svoj. Meni je to jako važno."