StoryEditor
ZabavaNIZOZEMKA U GRADU|

FLORINA BOUWLAND Predvečer, kad djeca preuzmu Grad, to je za mene njegova najljepša kulisa!

Piše Lorita Vierda
23. srpnja 2020. - 13:08
Florina Gerardine Bouwland, vlasnica Prijeko Palacea, DubrovnikBožo Radić
Otkad je otkrila Dubrovnik još 2007. godine, Nizozemka Florina Gerardine Bouwland pronašla je i svoj novi dom. Zajedno sa suprugom Wolterom van Wijkom, odlučila je da je ovo mjesto u kojem će provoditi veći dio godine, usput zadajući sebi projekte koji uključuju kupovanje i uređivanje nekretnina i podržavanje mladih i zanimljivih umjetnika. Projekt je to koji je zaokružen rekonstrukcijom palače Isusović Braichi, danas poznatom kao art hotel Prijeko Palace i restoran Stara loza. Od 2007. pa do danas, Florina je više u Gradu nego u Asconi u Švicarskoj, gdje su dotad stalno živjeli, a prvi pogled na grad u kamenu oduzeo im je dah.
- Moj suprug Wolter, koji nas je nažalost napustio u veljači ove godine, imao je kolegu u Hrvatskoj, čija je obitelj s Brača, i jednom smo pošli kod njih. Naravno, oduševili smo se otokom, i netko je u jednom trenu predložio da odemo do Dubrovnika. Nisam baš bila oduševljena, stalno sam pitala, pa moramo li baš, Wolter je inzistirao. I tako smo sjeli u auto i u 1 u noći stigli smo u Grad. Bilo je vrijeme Igara, Stradun je bio pun ljudi, taj lijepi noćni, ljetni žamor, svugdje po Stradunu su gorjele baklje, i taj prvi pogled na Grad... Zaljubila sam se! I danas se naježim kad se sjetim tog prizora, oduzeo mi je dah, čarobno! I kako tad – tako danas – priča Florina dodajući kako su tad i na tom mjestu odlučili – ovo je mjesto za njih. Ubrzo su kupili stančić u Kovačkoj ulici i smjestili se, potpuno začuđeni svime što su otkrili.

Iznenađujuće otkriće


-Nakon nekog vremena u Kovačkoj, otkrili smo stančić na Prijekome, okružen s puno drugih stanova i obitelji i restoranom u prizemlju. Odlučili smo ga kupiti i malo po malo, obitelji koje su tu živjele u okolnim stanovima, odlučile su se odseliti, pa smo imali i malo sreće. Korak po korak došli smo do toga da nam je ostalo za kupiti još samo pola restorana, i te zadnje kvadrate smo zapravo najskuplje i platili, ali smo bili presretni, jer naš plan o oživljavanju povijesne palače iz 15. stoljeća, jedne od najljepših na Prijekome, krenuo je u ostvarenje. Namjera je bila napraviti luksuzni umjetnički hotel, da svaki umjetnik ima 'svoj' apartman, ali prvo smo se raspitali o palači i povijesti, i odlučili je rekonstruirati prema originalnim nacrtima iz 15. stoljeća, s balkonima i bez šufita. - priča Florina, koja je tada zajedno sa suprugom godinama nailazila na onu poznatu 'fali vam još jedan papir'. Strpljivost im se isplatila, godine i godine čekanja iskoristili su u istraživanju i drugim poslovima, osobito svom omiljenom hobiju – podržavanju mladih i interesantnih umjetnika i njihovu promoviranju po međunarodnim izložbama.
„Znali smo od početka da neće biti lako, već i prije smo shvaćali koliko je teško živjeti u Gradu, a i u Nizozemskoj je slična situacija kad govorimo o povijesnim građevinama, ma ne smijete ni promisliti išta taknuti, kamo li restaurirati prema svojoj volji. Poštujemo to, obožavamo Grad, i ništa drugo nije nam ni dolazilo u obzir. Kad smo ugledali originalne nacrte palače, oduševili smo se! Sad je apsolutno spektakularna, i takva i treba biti. Uvijek smo razmišljali da će palača, kad nas jednom ne bude, ostati i to je i bio cilj - priča nam Florina, koja je, nakon što je ostala bez supruga, na prekretnici. Oko svega, samo ne oko toga gdje će živjeti.

Ljubav na prvi pogled


„Ovaj grad nas je očarao, znam da je to malo glupo reći, ali stvarno smo se zaljubili, i to se može jedino ako si lud, a lud si jedino kad si zaljubljen. Sve volimo, grad, kamen, mirise, okuse, vrijeme, čak i ljude uglavnom, haha! Ljudi su u početku mrvicu zatvoreni, ali ako uspiješ ostvariti kontakt, dobiješ bliske prijatelje, kao obitelj, nevjerojatno! U početku su nas malo krivo gledali i na Prijekome, ali onda smo uspostavili kontakt i dobila sam prijatelje. Jednom sam došla u Grad kad je bio dan stonskih jagoda. Ja uopće ne jedem voće, taj dan su mi ih samo donosili, kako je tko prošao, ostavio bi mi kutiju jagoda, pojela sam ih tri!- kaže ova tipična, otvorena i vesela Nizozemka, koja, čak za razliku od nekih koji su u Dubrovniku rođeni i žive, dobro shvaća odnose, situaciju, mentalitet gradske čeljadi, i baš kao i domaći gradski puk, žali za brojnim propuštenim prilikama, za odlaskom obitelji iz Grada.
„Potpuno su u pravu oni koji kažu da su pobjegli iz grada u godinama kad je zavladao masovni turizam, ovdje je postalo nemoguće živjeti, sve se promijenilo. Čini mi se da se oni koji bi to trebali, slabo brinu za ljude iz grada. Obožavam kasno popodne, otvaraju se vrata u ulicama, čuješ rote od bicikla i romobila, i lagani dječji žamor, smijeh, djeca preuzimaju grad! Obožavam to! Ove je godine to posebno tako, to je najljepša kulisa grada...

Neodoljivo


Florine živi u Švicarskoj, u Asconi, ali više, kaže, 'živi' u Dubrovniku. I to sve dulje i dulje. Namjerava provoditi pola godine ovdje, pola godine negdje drugdje, i bolno je svjesna činjenice da je u gradu, sve do ove čudne 2020., zapravo bilo nemoguće živjeti.
„Lijepo je svratiti, sjesti, pojesti popiti družiti se i tako, ali taj kaos, i gužva, to nije onaj ugodni žamor kojeg smo zavoljeli, to je pretjerano, i zato sam teška srca počela malo gledati van zidina. Kupila sam mali stančić u Rijeci dubrovačkoj. Prvi red do rijeke, pogled za umrijeti, divan zrak, mir, tišina, kad postane prevruće okupam se u rijeci, ma savršeno, a i sve mi je nekako blizu. To je puno bolje mjesto za živjeti, ali grad... ne mogu se od njega odvojiti, ponovno su mi se počeli vrtjeti zamisli po glavi, htjela bih još puno toga napraviti, i za društvo i za povratak ljudi u grad i za vraćanje sjaja nekim prekrasnim zgradama unutar zidina. A toga ima i previše, prelijepe su, velike,neke i s unutarnjim đardinima, a zjape prazne iako ogroman broj ljudi zapravo nema gdje u Dubrovniku živjeti, to nije normalno... „ Krug ljudi koje je Florina s godinama upoznavala toliko se proširio da joj se svi putem javljaju. Kao da je domaća, a tako se, kaže, i osjeća.
„Imam puno prijatelja ovdje. Naravno, prvo smo se povezali sa strancima koji su već neko vrijeme u Dubrovniku, ali onda s prijateljima njihovih prijatelja, domaćim svijetom, upoznala sam nekoliko djevojaka koje su mi otvorile svijet na jedan drugi način, poput Lene, a onda i Danke koja se zapravo i brine za veliki dio mog posla, i njihove prijatelje, i starije i mlađe ljude, i tu je nastao moj široki krug, zbog čega sam se odavno ovdje počela osjećati zaista kao da sam došla doma.”
Pričamo o 'onom nekadašnjem Gradu', Florini se oči šire kao da bi voljela živjeti u tom prošlom vremenu, odmah poziva na novo druženje po povratku u Grad na jesen. "Moramo napraviti brainstorming, mi djevojke, sigurno će nam nešto pametno pasti na pamet!"
loading...

Izdvojeno

11. kolovoz 2020 15:25