Prije desetak godina Joaquin Phoenix se planirao povući iz glume i posvetiti glazbi, no sirenski zov filma bio je prejak. Vratio se glumi, tamo gdje ga je, čini se, svo vrijeme čekala uloga Jokera.
Arhetipski Batmanov neprijatelj iz DC-ova svijeta stripa u Phoenixu je dobio dostojnog domaćina koji se sa psihologijom lika srodio kao da je njegova vlastita. Joker nije postao negativac iz hira. Korijen njegova ubojitog ponašanja u traumama je iz djetinjstva, ali i odrasle dobi gdje kao nakreveljeni klaun i prisilni šaljivdžija nailazi na opće neprihvaćanje.
No, odbacivanje prestaje u momentu kad Jokerovo anarhoidno vodstvo prihvaća gomila prosvjednika, mrzitelja odnarođenih bogatuna iz Gotham Citya.
Najavljen kao film godine, Joker je za početak apsolutni dobitnik prvog listopadskog vikenda, makar po svemu iskače iz kolosjeka superjunačkih blockbustera.
U ovom psihološkom trileru redatelja Todda Phillipsa (Mamurluk) nema ničeg glamuroznog. Izostaju antagonisti sa supermoćima, tu je tek pojedinac 's dijagnozom' kontra cijelog neprijateljskog svijeta. Filmom bi se kao studijom slučaja mogao pozabaviti cijeli konzilij psihijatara.
Joker je morbidan i čovjekomrzački film i upravo to budi više tjeskobe od svih marketinški skrojenih priča o Jokerovim imitatorima, potencijalnim počiniteljima nekog novog masakra u Americi.
Ma koliko je autori pokušali relativizirati, konačna poruka filma je nedvosmislena. Nasilje rađa nasilje i stvara vođe koji lako zavedu svjetinu bez iluzija. Paralela s današnjim svijetom nameće se sama, makar je prostorni i vremenski okvir dosta neodređen. Stvarni američki gradovi kulise su Gotham Cityu prije Batmana.
Ljudi na ekranu šeću bez mobitela, majka Arthura Flecka (alias Jokera) Batmanovu ocu, velmoži Wayneu, piše papirnata pisma. Kamere u TV studijima nezgrapno su velike, kao iz doba prve mladosti Roberta de Nira, ovdje u ulozi egzaltiranog domaćina talk showa.
Joker je na venecijanskom filmskom festivalu nedavno zavrijedio Zlatnog lava, a Phoenix će kao nasljednik kolega po liku, oskarovaca Heatha Ledgera i Jacka Nicholsona, zasigurno loviti kipić.
Bez dvojbe, riječ je o rasnom ostvarenju atipičnom za suvremenu holivudsku produkciju koja pati od površnosti. Bez slijepih rukavaca poput junakove 'romanse' sa susjedom samohranom majkom i zavaravajuće dionice o podrijetlu zlotvora, ova bi psihološka drama bila još kompletnija.