Već dugo gledamo je kao jednu od autorica brojnih kreativnih radionica Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik kako djecu svih uzrasta pokreće u dobrom smjeru. Dubravka Tullio muzejska je pedagoginja što je posao koji je, ispričala je za Moskar, ispunjava gotovo u potpunosti, a obzirom na mladi i aktivni tim muzeja, posla, kaže, ima uvijek za one koji su voljni razmišljati na zanimljiv i mladim generacijama privlačan način. I sama mama dvoje djece, Dube je upravo završila još jedan ciklus 'Kreativnog ljeta' u PMD-u, što je izvrstan povod za mali razgovor. Što ste sve radili ove godine u Kreativnom ljetu u muzeju?
- Kreativno ljeto u muzeju je edukativno kreativni program u sklopu pedagoške djelatnosti Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik. Nastao je prije tri godine s ciljem da približimo prirodnu i kulturnu baštinu djeci kroz kreativnost i igru. Muzejska jutra su tada najljepša. Sve je puno boja, mirisa mediteranskih biljaka, dječjih osmijeha i pozitivne energije. Svaki dan obrađujemo novu temu, čitamo zanimljive priče, slušamo dobru glazbu, obilazimo Grad, crtamo i slikamo. Učimo djecu o važnosti očuvanja ekosustava i bioraznolikosti našeg kraja kao i važnosti konzumiranja kulture i kulturnih sadržaja od malih nogu. Potičemo ih na promatranje biljnog i životinjskog svijeta koji nas okružuje koristeći maksimalno osjetilne informacije – osluškujemo zvukove kukaca i ptica, promatramo more, proučavamo kukce kroz mikroskop i njuhom prepoznajemo začinsko bilje koje raste u našim đardinima. U radionicama osim razvoja slušne percepciju i opažanja razvijamo finu motoriku kroz likovni izričaj i puštamo maštu da se razigra.
Mašti na volju!
Između ostaloga odabrala si temu čiopa odnosno njihovog zvuka karakterističnog za Grad. Odrasli se po njima ravnaju kad će proljeće-kad će zima, kako su djeca reagirala na to?
- Primijetila sam kroz radionice i vodstva po muzeju da jako malo djece, ali i odraslih zna tko su i koliko su zanimljive čiope. Prvo pitanje koje postavim na radionici bude: jeste li ikad čuli i vidjeli čiope? Odgovor je uglavnom - ne. Neki misle da su čiope lastavice, a dosta često ih uopće niti ne primjećuju pa čak ni njihovo glasno kričanje. Vjerojatno zato što se čiope vrate s početkom turističke sezone kada Grad vrvi ljudima od kojih ne primjećujemo ništa drugo. Ja se trudim ukazati djeci da upravo promatranjem svijeta koji nas okružuje postavljamo pitanja i razvijamo maštu, kritički razmišljamo i razvijamo empatiju prema svim živim bićima. Čiope su mi stoga dosta česta tema na radionicama jer se o njima jako malo zna, a tako su prisutne, pogotovo južnoeuropska bijela čiopa koja se ne gnijezdi u naseljenim područjima nigdje u Hrvatskoj osim u Dubrovniku. Djeca sa znatiželjom poslušaju i usvoje informacije o ovim izvanrednim pticama i izvanrednim životnim uvjetima u kojima one žive. Učeći o čiopama uče paralelno i o našem Gradu i tako razvijaju zdravo pripadanje mjestu u kojem žive, rastu i razvijaju se čuvajući i njegujući prirodnu i kulturnu baštinu koju smo naslijedili.
Nemirni tim žena
Prirodoslovni muzej odavno je prepoznat kao jedan od najaktivnijih i najkreativnijih, koliko je izazovno svaki dan izmišljati što bi mogla raditi, kako, s kojim uzrastom, kako će reagirati...
- Kada radite okruženi ljudima kojima je kreativnost urođena onda je aktivnost neminovna. Ja imam sreću da radim s takvim ženama. Od nas pet zaposlenih u muzeju svaka kolegica na svoj način pridonosi njegovom razvoju, bilo da je riječ o znanstvenom, izložbenom ili pedagoškom radu. Plan i program rada napišemo u srpnju za godinu koja je ispred nas, tako znamo koliko će nam sredstava biti potrebno da se znamo organizirati i rasporedit posao. Iz mjeseca u mjesec znamo okvirno što nas očekuje jer planiramo sudjelovati u svim muzejskim manifestacijama, kulturnim akcijama i stručnim usavršavanjima koji su također dio našeg posla. Izložbe unaprijed napišemo, a onda kad se približi vrijeme za realizaciju zujimo po muzeju kao pčelice. Pedagoški rad, uz stvaranje likovnih postava izložbi, za mene je najljepši dio muzejskog posla. Rad s djecom vam omogućuje da se vratite u stanje prije mijenjanja postavki za odrastanje. Takvo stanje onda posao pretvara u igru. Ići na posao, a znati da ćete par sati ili cijeli dan provesti u igri i otkrivanju svijeta oko sebe je neprocjenjivo. Tada se fizički i psihički umor manifestira osmijehom, a želja za ponovnom igrom rezultira izazovom osmišljavanja daljnjih radionica.
Bez postavki za odrasle
Kao slikarica imaš li vremena raditi nešto za sebe, ili je taj dio sad malo na čekanju, imaš li neke planove oko izložbe, stigneš li uopće pripremati nešto takvo?
- Gdje ima želje ima i načina. Moja želja za slikanjem nikad nije bila veća, zato se trudim pronaći vrijeme kada ću je utažiti. Djeca su mi dovoljno odrasla da im moje vrijeme koje provedem u studiju ne padne teško i da im za to vrijeme ništa ne nedostaje (uglavnom se vrte oko mene dok slikam i razgazuju boju nogicama). Mislim da je došlo vrijeme za predstavljanje publici jer je moj slikarski izričaj sazrio, dobio je konkretnu formu i veseli me planiranje izložbi koje će se uskoro realizirati. Koji je najdraži dio tvog posla (ili u muzeju ili van njega)?
- Koliko volim muzejsku pedagogiju toliko volim i osmišljavanje likovnih postava izložbi. Građa prirodoslovnih muzeja je specifična i usko povezana s prirodnim znanostima, a znanost i umjetnost se oduvijek isprepliću. Spoj jedne i druge se najbolje vidi u likovnim postavima Prirodoslovnog muzeja Dubrovnik. Izazovno je stvarati i osmišljavati kako vizualno predočiti znanje i rad kustosa izložbe, a istodobno zaintrigirati maštu i ispuniti očekivanja široke publike. Izvan muzeja najviše volim biti mama, supruga, prijateljica i slikarica, a i to su poslovi! Imaš li neke želje koje još nisi ostvarila a htjela bi?
- Imam, stavljene su na čekanje. Ne želim žuriti, volim kad se polako ostvaruju jedna po jedna, onda imam dovoljno vremena u svakoj uživati.
Dube priča kako su i planovi samog Prirodoslovnog muzeja na čekanju ali obzirom na tim koji je vječno željan nečega novoga, teško je mirovati.
- Možda vas iznenadimo!"