Upravo je s mišlju na čekanje dok stariji ne pođu s terena da bi preuzeli mlađi, i žmurice do mrkle noći uz 'moj spas za mene i za sve' gradske odnosno Ulične igre pokrenula Deša Ficović Kosović, tipično dijete Grada malo mlađe generacije, koja je ipak u odrastanju uhvatila zadnji val nesputane dječje igre i nekih najvažnijih stvari na svijetu. Poput tko će više ukrast narančina iz tuđih đardina, tko će prvi pogodit' nekoga u prolazu, što točnije u određeno mjesto, praćkom naravno. Ali – ovoga puta igre neće igrati djeca, nego odrasli, koji u sebi još imaju potrebu dovršiti onu igru od prije dvadeset, trideset, četrdeset godina, kad nisu uspjeli odraditi revanš s ekipom iz drugog omraženog kvarta. Od 29. veljače pa do kraja ožujka vikendima igrat će se na brojnim gradskim lokacijama, zaposjest ćemo grad, mi ćemo ga okupirati u ovo vrijeme kad možemo, priča Deša.
Okupacija u puno, puno slika
-To će zadnjih pet dana bit drama, iako prijave traju već dugo, haha takvi smo, sve u zadnji momenat! Moramo se organizirat' ima nas milijun, već vidim dramu!” Ova diplomirana restauratorica i knjižničarka a od lanjske godine i turistički vodič zapravo u svakom svom poslu provlači dječju igru kao najljepši način za rad. Ideja za ulične igre došla je jer se djeci danas organizira baš sve, a odrasli su 'spali' na kafu i posao. To što će djeca gledati odrasle i učiti kako se igra, to je usputna beneficija, tako se znanje, igre, pravila i običaji prenose.
-Kao što smo mi čekali starije da se maknu s terena, što je nekad znalo trajati danima, a oni danas mogu jedino gledat konobare kako nose gvantijere. Zato igraju samo oni iznad 25, evo prilike da mi okupiramo grad i vratimo naše stare ulice i to ne na silu, nego na neki pozitivan način. Cijela ideja bi se mogla spakirati u jednu riječ – nostalgija. Na to igramo, kao i na stari kvartovski animozitet, i da se ljudi koji su pošli u Mokošicu, Župu i Konavle vrate igrati se i svađat' u Grad. Bit će preko 250 ljudi, ima ih od '47. do '94. godišta, svih zanimanja iz svih kvartova, bit će zanimljivo. Glavno je da se skupimo na ulici, družimo se, proćakulamo, zakačimo, i kroz to ćemo prenijet' običaje ali i pravila igre mlađima od nas. Na taj način će se nešto bar revitalizirati, ne možeš s djecom na silu, vlastitim primjerom jedino. Ako im ne dozvolimo da igraju, možda požele.”
Iako su se organizirale u prijestupnoj godini, nisu Olimpijada ali su bogme blizu. -U ovim igrama je sve dozvoljeno, ulične su igre, imat ćemo suce, imamo pehare. Zamislili smo otvaranje ali to još treba pobrusiti, i za zatvaranje je finale u dvije ili tri igre, nakon toga je dodjela pehara koji ide cijeloj ekipi s timovima u svim igrama i nakon te dodjele ćemo plesati i zabavljati se u Lazaretima. Imamo i radionice -puške na čep, praćke i karići na balinjere, to će biti u radioni od kazališta najvjerojatnije, pa će djeca tu biti pozvana da probaju neke stvari napraviti i sami. Od 29.2 do 28. 3. u devet dana vikenda održavat će se Igre, jer svi radimo i htjeli bi da svi mogu doći kako su i htjeli. Najstariji prijavljeni je '47. godište, hrabro, starije gospođe recimo igrat će crnu kraljicu, imamo prijavljenih i za graničar i za basket, bit će šou. Nastojat ćemo posložiti timove da bude super, bitna je zafrkancija i smijeh, iako je važno pobijediti, ali važno se i posvađat'! Htjela bih vidjeti zagužvane ulice s transparentima, voljela bih da nas ljudi zaliju s funjestre čime god hoće, da viču na nas ako im smetamo, oni koji neće sudjelovati sigurno će doći iz kurioziteta.” - priča Deša, i lako prenosi oduševljenje i na sve koji slušaju.
'Ko ima s čime, nek' nas zalije!
Nije joj dječja igra strana, i u svom poslu u Dubrovačkim knjižnicama na Odjelu za djecu i mlade trudi se što više sve gledati dječjim očima kako bi najmlađima na najzabavniji način približila neka prošla vremena ali i današnja okrenula od ekrana.
-Jednom smo od knjižnice napravili Charlie i tvornicu čokolade, pa Alisu u zemlji čudesa, često dolaze vrtići i škole na edukacije, znam ih odvesti vanka, nakon cijele priče, po gradu, kao malo vođenje za najmlađe, ali da je zabavno. Oni super reagiraju jer njima ne smije biti dosadno. Shvatila sam da kad vodim turiste po gradu isto tako radim, nastojim biti jednostavna i zabavna. Htjela bih da djeca od obične knjižnice vide mjesto gdje se stvara neka čarolija, da svaki put kad uđu otkriju nešto novo, a ne samo uđi, uzmi knjigu i izađi. I ja sam dijete Grada, odrasla poviše Domina i nastojim im dat ono nešto svoje, kako sam ja odrasla, što sam ja imala. Često se susrećem s činjenicom da djeca ne idu u Grad i nemaju pojma gdje je što, jer danas im moraš dat povod za dolazak u grad, a sad u ovom periodu kad se gradu može prići situacija je idealna za to. Nisam isključiva, nisam baš ni protiv ekrana jer treba ići ukorak s vremenom i stvarnost je da naši poslovi nestaju, a oni će se u velikoj većini bavit IT poslovima, ne mogu kaskati za svima ostalima, ali ograničeno. S mjerom, ako je to ikako moguće. Bitno je u najmlađim godinama usaditi im neke osnove da znaju igre, običaje, tradicije, pa i u onom điravanju barem, da ga podsvjesno vežeš za grad. Kao kad smo sad odrasli vraćamo se juhi i lešo mesu, a lutali smo među pizzama, ćevapima i pljeskavicama, da bismo se na koncu vratili na jaje u sorbulu. Treba im samo dati malo temelja, nek odlutaju vide sve i svašta, vratit će se...”
Da se zna tko je vazda bio protiv koga
Svaka kategorija u uličnim igrama nama odraslima je najteža kategorija, iako ima onih koji se stalno hvale kako su još rastezljivi, žvelti i u slobodno vrijeme treniraju. Istina će izaći na vidjelo po završetku prvog kruga.
-Nogomet, basket i graničar su fizički možda najzahtjevniji, lastike kako kome, gravitacija nije što je nekad bila i čvršće me zalijepila za pod. Ispod pazuha nema, igrat ćemo samo do pasa, ima i muških prijavljenih za na lastike, za neke igre poput na puca održat ćemo pokazni vikend, treseta će bit barem 40 parova bit će spreman dijapazon psovki i svađa, alka isto, i na kraju sve je prilično zahtjevno, i za na frnja se treba sagnut... Lokacija je koliko je i igara- Sveti Vlaho- gradska, ulica Kneza Damjana Jude, Klub pomoraca, Lazareti, park Pile, teren ispod Minčete, Nova ulica, Iza Roka... Najveća nam briga nisu ozljede nego loše vrijeme, neke ćemo igre, ako budu pljuskovi, morat otkazati, neke ćemo prebaciti ispod Sponze ili u Dvor, Lazareti su zahvalni, valjda neće svih devet dana padat kiša!”
U igrama sudjeluju odrasli ljudi, od kojih većina više nema vještine kojima se hvale, pa će Hitna biti od velike pomoći.
-Prvo moramo napraviti ugovore da se svi odriču odgovornosti za ozljede, tražimo sponzore u svim oblicima pa i fizioterapeture i sve medicinare, bit će ozljeda k'o amen. S Ploča do zvonika su karići, moramo učiniti testne vožnje i probu za alku, ali tko te pita, stisni zube i trpi! To će bit' i atrakcija, ljudi će to od gusta gledat, javili su se čak i gimnazijalci koji su najavili da bi napravili kao neki filmić, ovo je naša nematerijalna kulturna baština i moramo je održati.” Deši je lako, ona je tek zagazila u tridesete, ali starijima nikako ne nedostaje hrabrosti, pogotovo kad su protivnici iz drugih kvartova, oni najgori neprijatelji koje pod svaku cijenu treba pobijediti. I za kraj poručuje: ako ste se prijavili, morate se i pojaviti, tko izda – zna se što je!