I evo ga, sretan Božić, svi se već dobro zabavljaju. Gledajući unaprijed, ovo je tek početak. Jesam li prerano počeo sa zabavom? Hoće li mi se do velikog dana bor posušiti i skroz uvenuti? Slušajući radio i gledajući televiziju čini se da kaskam, da sam negdje iza kantuna.
Moja engleska obitelj je ozbiljno zabrinuta jer jako kasnim s pripremama. Dok sam bio mali božićne pripreme počinjale su negdje s mojim rođendanom. Da, ja sam od onih “sretnika” što su rođeni u prosincu. Dobro pamtim onu nesretnu rečenicu “Evo ga, ovo ti je poklon za rođendan i za Božić.” Molim? Što? Dakle, u nas doma, u Engleskoj, Božić i pripreme započinjale su s mojim rođendanom početkom prosinca. Kuća nam je izgledala poput skladišta Djeda Mraza. Srećom, bilo je to prije energetske krize i uvećanih računa za struju, tako da moji roditelji na kraju nisu imali trošak veličine hrvatskog vanjskog duga. Božića se uvijek prisjećam s velikom radošću.
Bilo je to vrijeme iščekivanja (onog poklona dva-u-jedan), okupljanja obitelji i puno, puno ljubavi. Kad je taj blagdan u pitanju, u mene doma su uvijek pomalo pretjerivali, ali na dobar način. Ove sam godine od članova svoje obitelji već dobio hrpu fotografija ukrašenih kuća i svjetlucavih božićnih jelki. Baš se raspištolje po svim poljima. I ove ćemo im se godine pridružiti u zajedničkoj proslavi Božića na koju, za promjenu idemo s avionom.
E, da, nakon gotovo tri mjeseca provedena u hodanju po Velikoj Britaniji (da, koljena i dalje bole) i evo nas natrag. Iako se sjećam da smo već u listopadu, a u studenom u potpunosti bili zahvaćeni blagdanskim ozračjem koje je vladalo Velikom Britanijom. “Jeste li vi s grupom za sutra uvečer?,” upitala nas je recepcionerka prilikom prijave. “Mogli bi bit’,” našalio sam se.
“Joj, oprostite, mislila sam da ste u grupi koja ima božićnu zabavu kod nas,” rekla je. Na kalendaru iza njenih leđa bio je zaokružen 6. studeni. “Oprostite, jeste li vi rekli božićna zabava? Malo ste uranili, je li?” upitao sam je zbunjeno. “Ooo, pa nije ovo prva božićna zabava ove godine.
Jelovnici za Božić isprintani su prije nekoliko tjedana i popunjenost je odlična,” rekla je recepcionerka kao da se ispričava. Po svemu sudeći na tim božićnim zabavama sve će biti “ko za prave”, razmjena darova, party klobučići, pucanje crackersa, kod nas bi to bili božićni praskavci, odnosno, maleni ukrasi za stol koji pucaju prilikom otvaranja i sadrže maleni božićni poklon.
Ovo nije bio slučaj samo u našem hotelu. Zabave su se održavale posvuda, hotelima, pubovima, kafićima, a svi su za tu priliku pripremili božićnu ponudu hrane i pića. “Imamo čak jednu zabavu i krajem siječnja,” rekla nam je gospođa na recepciji dok nam je davala ključeve sobe. To se zove božićni duh. I tu dolazi do razlike između mojih dvaju domovina. I ovdje je sve okićeno, počele su zabave, međutim ni približno intezitetu kao na Otoku, ni približno.
Ovdje smo skloniji načinu proslave Božića na austrijski način, što je sve već doživljeno i viđeno. Šteta je da nismo napravili neku našu lokalnu inačicu iskustva Božića. Imamo toliko toga za ponuditi, toliko predivne tradicije i stvari koje bi trebale biti na prvom mjestu. Ako hoću Božić po austrijski poći ću u Beč.
Nije stvar u novcu već u promišljanju i kreativnosti. Zamislite cijeli, ali baš cijeli Grad u blještavilu prosinačkih noći, mogla bi to biti prava božićna bajka. Kao da idete na Sjeverni pol, a zapravo dolazite na jug Hrvatske. Naravno, tu su Zagreb i Split sa svojim božićnim čarolijama, ali nitko od njih nema asa u rukavu poput nas. Napunimo hotele, doletimo s avionima, napravimo atmosferu koja će privući ljude širom svijeta. Spojimo jedinstvenost ovog prekrasnog g(G)rada s proslavom Božića.
Svima nam je potreban oporavak od posljednjih nekoliko teških godina, pa zašto dogodine nebismo napravili nešto svoje, jedinstveno. Zaboravimo princip copy/paste i dajmo nešto svoje. Imamo znanje, logistiku i vrijeme za pripremu, samo što trebamo je volja. A gdje je volje, ima i načina!