Iako im se država osamostalila 1991. raspadom komunizma i Sovjetskog Saveza, Armenci danas ne gledaju s prijezirom prema Moskvi. Dapače, kino na elitnom Trgu Charles Aznavour u glavnom gradu Erevanu zove se još i danas Kino Moskva - piše Šenol Selimović u svom putopisu za Slobodnu Dalmaciju.
Vozeći me na kušanje armenskih specijaliteta, mladi državni službenik Artashes Khurshudyan koji izvrsno govori engleski i francuski, priznaje da su kod dijela starije generacije prosovjetski sentimenti još prisutni jer svoja sjećanja vezuju na razdoblje mladosti i socijalne sigurnosti. No, službena armenska politika ne potiče bolni ressentiment prema bivšoj zajedničkoj državi.
Moram priznati da je nezamislivo da se usred Zagreba neko kino nazove „Beograd“, kažem Artashesu, a on mi ležerno uzvraća: Da, ali vi ste ipak imali rat sa Srbima, a mi smo se, srećom, u miru razišli sa sovjetskom prošlošću.
NOINA BARKA NA ARARATU
Prije polaska u Armeniju o ovoj zemlji nisam znao mnogo. Tek poneku „egzotičnu“ činjenicu. Biblijska legenda o Noi i njegovoj barci koja se u velikom potopu zaustavila na brdu Ararat spasivši čovječanstvo, prva zemlja u povijesti koja je prihvatila kršćanstvo kao službenu vjeru, turski genocid nad Armencima oko kojega ni nakon više od jednog stoljeća ne jenjavaju oštri historiografski i diplomatski prijepori – dio je površne slike koju sam ponio sa sobom poletjevši poljskim LOT-om iz Zagreba preko Varšave do Erevana.
Erevan, jedan od najstarijih gradova na svijetu o čijem nastanku postoji i pisana potvrda (klinastim pismom na kamenu iz 8. stoljeća prije Krista), po površini je gotovo tri puta manji, a po broju stanovnika za trećinu veći od Zagreba.
Središte armenske metropole po izgledu ne odudara od tipičnog ambijenta velikih europskih gradova koje je sveopća ekonomska i kulturna globalizacija manje - više svela na slične sadržaje: tu su, dakako, luksuzni hoteli, modni dućani skupih marki odjeće i obuće, kafići i restorani s vrhunski osmišljenim interijerima…
Ono što Europljanima na prvi pogled čini razliku su brojni javni natpisi ispisani armenskim alfabetom kojega je još početkom 5. stoljeća izumio jezikoslovac Mesrop Mashots, inače prevoditelj Svetoga pisma i utemeljitelj školstva koji je proglašen svecem.
Večera s prijateljima u tipičnom armenskom restoranu ostat će mi dugo u sjećanju. Boje, okusi i mirisi na stolu odaju bogatstvo kulinarske tradicije, kažu jedne od najstarijih na teritoriju Kavkaza. Svježe voće i povrće služi se istodobno s glavnim mesnim jelima, npr. crvene bobice slatkog nara uz patlidžan u koji je umotano mljeveno meso. Puno je vrsta kruha, ali Armenci najviše jedu "lavaš", tanki pita-kruh koji se peče od tijesta koje sadrži samo tri sastojka – sol, vodu i brašno, i ne smije prelaziti debljinu od 2,5 milimetra. Ako u "lavaš" umotate sir, meso, povrće i začine, dobijete – burum.
Kod Armenaca je običaj da se prilikom prijateljskog druženja za stolom svako malo, ali doslovce svako malo, netko digne i s čašicom u ruci održi kratku zdravicu koja, završava s „Kenac!“, što bi, dakako, značilo „Živjeli!“
Osim Muzeja armenske povijesti, Muzeja grada Erevana i Centra armenske kulture Matenadaran u kojemu se čuva najstarija i najbrojnija zbirka armenskih manuskripata na svijetu, ono malo turista koji posjećuju ovaj grad – a koje domaćini drže kao kap vode na dlanu – ne propušta penjanje na Kaskade. Nekoliko minuta hoda od samoga centra, Kaskade sastavljene od 572 široke stepenice vode vas do uzvisine s koje puca pogled na cijeli grad, a u njihovoj unutrašnjosti od nekoliko katova spojenih pokretnim stepeništima, smještena je golema galerija suvremene kulture i umjetnosti.
POGLED S KASKADA
Kad je vedro, pogled s Kaskada seže sve do mitske planine Ararat, nacionalnog simbola Armenije koji se danas nalazi u Turskoj, 30-ak kilometara južno od armenske granice. Nekada se nalazio na teritoriju Armenije, a došao je u turske ruke 1915. godine koja se u kolektivnom imaginariju nacije pamti kao godina turskog genocida nad Armencima. Taj najviši vrh u današnjoj Turskoj visok preko pet tisuća metara, nalazi se i na službenom grbu Republike Armenije. U biblijskoj Knjizi postanka ova planina se označava kao mjesto gdje se nasukala Noina arka poslije Potopa.
Iako zemlja koja je prva u povijesti proglasila kršćanstvo državnom religijom, Armenija se ponosi i svojim glavnim simbolom predkršćanske ere – poganskim hramom Garni (u istoimenom selu nedaleko od Erevana) koji je izgrađen na prijelazu iz 3. u 2. stoljeće prije Krista. To je jedini spomenik helenističke kulture na tlu Armenije, ali i čitavoga bivšeg SSSR-a. U neopisivom planinskom krajoliku koji se uzdiže uokolo drevnog hrama opasanog s 28 jonskih stupova i posvećenog Mitri, bogu Sunca, turisti u njegovoj unutrašnjosti uživaju u melankoličnim zvukovima duduka, armenske inačice flaute koja se izrađuje od drva marelice. Ulaznica za ovaj spomenički kompleks košta 1.500 armenskih drama, tj. oko tri dolara.
Sjeveroistočno od Garnija, u provinciji Kotayk, u kamenitom klancu rijeke Azat, uklesan u stijene i spojen na prirodne špilje, kameleonski se uklopio samostan Geghard ili Geghardavank („samostan koplja“) kako ga se naziva jer se u njemu nekada čuvalo koplje kojim je navodno ranjen Isus na Golgoti. Relikvija tog koplja danas se čuva u katedrali u Etchmiadzinu, gradiću udaljenom 30-ak kilometara od Erevana. U kompleksu katedrale s prekrasnim građevinama, parkovima i vrtovima, nalazi se i muzej religijskih artefakata koje ne bi propustio pogledati ni najveći vjerski menefregist. Impresivno je „susresti se“ oči u oči s kopljem kojim je proboden Isus, s komadićem drveta koji je navodno ostatak Noine arke, komadom križa na kojemu je razapet Sin Božji.
ISPIRANJE GRIJEHA
U jednoj od kapelica u Geghardu je izvor vode kojega smatraju svetim pa se tu mogu isprati grijesi. I to besplatno jer se ulaz u ovaj mistični ambijent uopće ne naplaćuje. U zoni ovog spomeničkog kompleksa nema kafića koji bismo očekivali po europskim navadama „coffe break-a“, ali su tu štandovi na kojima „kumice“ prodaju tradicionalni okrugli slatki kruh i mnoge druge domaće delicije. U podnožju ovog samostana kao i u njegovu dvorištu, konačno nailazimo na čuvene hačkare, kamene spomenike u obliku uspravne ploče visoke oko metar i pol, najčešće s reljefnim ukrasima križa, karakterističnim za armensku umjetnost. Hačkari se prvi put pojavljuju u 9. stoljeću kada nastaju najljepši i najpoznatiji samostani Armenske apostolske crkve, u vrijeme kada se Kraljevina Armenija oslobađa arapske dominacije, ali se na njihovoj izvedbi vidi snažan pečat arapske umjetnosti.
Sliče našim stečcima u Dalmaciji i Hercegovini, a uvršteni su na UNESCO-vu listu svjetske materijalne baštine. Zaštitnik Armenije je Sveti Grgur Prosvjetitelj, prvi katolikos, poglavar Armenske apostolske crkve koji je pokrstio Armence, ali je i dubrovački zaštitnik Sv. Vlaho, također Armenac.
Cijeli putopis pročitajte OVDJE.