ANA MILIČIĆ Postrojavam i doma i na poslu, i da se mene pita, svaki dan bila bih u odori

Integracijom Državne uprave za zaštitu i spašavanje u sastav Ministarstva unutarnjih poslova od 1. siječnja 2019. napravljena je velika reforma, u sljedećem razdoblju pred sustavom civilne zaštite veliki su izazovi, kao i pred područnim uredima za civilnu zaštitu koji na terenu pokrivaju područja županija. A kad takvom jednom organizacijom rukovodi jedna žena, očekujte žešći tempo, temeljitost, posao koji se nosi doma i – pozitivne pomake. Ana Miličić pročelnica je dubrovačkog Područnog ureda već četiri godine i nikad dosad, ispričala je za Moskar, nije bila tako zadovoljna jer, unatoč svim problemima i izazovima, radi ono što voli, u čemu se našla. Ima i terena i birokracije, i koordinacije, teških i veselih trenutaka, puno planova, suradnje, projekata i vježbi. Njezin posao uključuje puno toga, a najviše kontakata s općinama i gradovima ali i raznim institucijama i organizacijama, kako bi se izgradio sustav civilne zaštite, pojačala prevencija i organiziralo djelovanje u nesrećama i katastrofama, kakvima ponekad svjedočimo. Dan žena, a i njezin dosadašnji rad, izvrsna je prilika za pretres svega, a toga ovoj majci troje sad već velike djece ne pada teško. Najčešće Anu vidimo u odori na edukacijama koje provodi s predškolcima i osnovcima diljem županije, pa iako joj odora nije previše stroga, ipak je odora, a ona nosi svoj dojam. „Muške kolege me zezaju ako je negdje dress code odora da sam se vjerojatno ja za to izborila jer znaju da volim bit' u odori više nego oni i više nego druge kolegice. Što se mene tiče, najradije bi svaki dan bila u njoj jer me ujutro opterećuje razmišljanje što obući, ali smo nažalost uniformirani samo kad je neka vježba, edukacija, kad se službeno prezentiramo.”, priča Ana ovaj put u 'civilu'.

Djeca su mirna, odrasli paničare

I upravo te edukacije s najmlađima ono su što ona, a i njezini kolege možda i najviše vole. „Cilj edukacija nije profesionalno usmjeravanje, da od njih napravimo vatrogasce ili policajce, ali – ipak i to nekako uvijek provučemo kroz edukaciju, da se upoznaju s važnošću tih zanimanja i da, ako žele biti spašavatelji vode računa da se zdravo hrane i više vremena provode u prirodi, a što manje na igricama. Na žalost, edukacije uvijek traju prekratko, njihova je pažnja i koncentracija ograničena, a mi im imamo toliko toga za reći. Od toga kad se zove 112 i zašto, kad se nikako ne zove, što smiju, što ne smiju, najvažnije je objasniti im da je najgore paničariti i da, ako su u grupi, ne smiju vikati jer onda ne čuju ni sebe ni druge oko sebe, pa tako ni upute odraslih što činiti. Iako, nekad mi se čini da djeca znaju puno više od odraslih. Oni su male spužvice željne znanja, a na nama je odgovornost da to iskoristimo…“ Ima ideju i kako te osnovne informacije proširiti s djece na odrasle, jer se često dogodi da su djeca 'skulirana' u neprilici, a odrasli paničare. „To je neka ideja, ja bih voljela taj naš posao educiranja stanovništva usmjeriti malo i na odrasle, na starije osobe, oni su jedna osjetljiva društvena skupina kao i djeca, a vole biti informirani i tako nešto bi im zaista dobro došlo”. I u ovom poslu nedostaje ljudi, kao i u gotovo svim sektorima, a oni se nose s tim dugogodišnjim problemom tako što su jednostavno prihvatili situaciju. „Problem državnih službi je da tu nije neka plaća koja bi ljude motivirala, s druge strane tu je i zabrana zapošljavanja. Sve se odrađuje s onoliko ljudi koliko imaš. Sve počiva na entuzijazmu i volji da radiš posao za trojicu. Kod nas je bio problem dobiti i mladog čovjeka na stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Mislim da je osobit problem na jugu jer svi preko sezone mogu zaraditi više u drugim djelatnostima, i nitko nije zainteresiran sjediti negdje gdje sebe ne vidi, jer sezonski poslovi primjerice u turizmu kod nas su egzistencijalno pitanje. Sve je to razumljivo. U drugim službama i snagama koje ovise o dobrovoljnosti, poput vatrogasaca, gorske službe spašavanja, Crvenom križu, sve što počiva na volonterizmu, nije to lako, to su poslovi koji su najbitniji ljeti, a ljeti svi žele zaraditi da mogu preživjeti zimu. To su trendovi koji su izmakli kontroli.”, priča Ana koja nije jedina žena pročelnica, ali ima samo jednu kolegicu, pročelnicu ureda u Istri.

Usklađivanje neuskladivoga

Osmi mart ili međunarodni Dan žena u područnom uredu je uvijek veseo, jer tu su samo tri žene, ostalo su muškarci. Bit će tako i danas, i nema izgovora 'zaboravio sam'. „Ovisi tko je od kolega u smjeni, obično su žene najgore jedne prema drugima, moje kolegice vjerojatno očekuju da radimo produženo danas (smijeh), ali neki kolege se uvijek potrude. Morat ćemo štimati smjene da na proslavama rade ovi darežljiviji. Ali inače mi je Dan žena super dan, poplavljeni smo s tim komercijalnim praznicima i blagdanima, Valentinovo, Halloween, pa i Božić se do kraja iskomercijalizirao, a Dan žena ostao je kao neka vrijednost radi vrijednosti, radi žene u središtu, nije još iskomercijaliziran jer je Valentinovo nekako preuzelo tu ulogu pa je Osmi mart vezan za neke vrijednosti.” A tu je prirotiet obitelj, zbog čega žena najčešće i jest njezino središte, a zahtjevan posao, gust raspored i česta putovanja i izbivanja uskladiti s obiteljskim obavezama i veseljima nije lako. „To su moja djeca super prihvatila, dosta su se osamostalili, kad me nema djeluju kao tim. Poć' će u butigu, skuhat će, oprat pjate, pospremit, neće umrijet od gladi ili zapalit' kuću, a i puno bolje se slažu kad su sami i imaju odgovornost. Na poslu me zafrkavaju i pitaju 'Što su ti djeca danas skuhala za objed?' Imaju oni koga zvat upomoć, i none je uvijek tu. Meni je super kad mi kažu 'kako si ti nas postrojila', jer jednom kad uđeš u tu priču tako se ponašaš i doma i u poslu. Oni vole red, da se znaju pravila, mislim da su se roditelji prilično pogubili, kao da se boje djeci biti autoritet. Puno je danas onih koji bježe od odgovornosti roditelja, odgovornosti za ponašanje svoje djece, ali ako preuzimaš tu odgovornost, onda se ne bojiš ni podviknut, ni postrojit, ni postavit pravila. Znaju oni da to nije jer ih ne volim ili treniram strogoću nego upravo suprotno." Luka ima 15, Petar 12, a Lucia 10 godina, i ne treba ni reći da je ona zapravo šefica parade. Uz ovakav posao i obiteljske obaveze, svaki dan je stresan, ali treba znati povući crtu i organizirati se, kaže Ana, koja je davno našla rješenje. „Kad imam puno stresa, rokova, obaveza, tu je malo veći pritisak, ali imam jednu zlatnu stvar, a zove se rokovnik i moj je cijeli život u njemu. Ali baš sve! Ja bih se izgubila bez rokovnika - posao, obaveze s djecom, društvene susrete, kratkoročne, srednjoročne i dugoročne ciljeve, ma sve imam upisano. I društveni život postavim za obavezu, jer ako to tako ne postavim onda ću to izgubit'. Imam par prijateljica s kojima želim druženja, poći u šetnju ili u kino koje obožavam, to si postavim kao da moram, i poć' u subotu sad na Sniježnicu – to ja moram, nema hoću-neću! Sve isplaniram, djeca mi se vazda rugaju kad kažem da nešto ne znam hoću li, 'čuj ne znaš, ti sve imaš isplanirano tri godine unaprijed!”

 

Ili upri, ili nemoj nikako

Ovaj posao volim baš zato jer nemaš puno granica, to je i dobra i loša strana posla. Možeš se dati tristo posto, bilo bi nekad zdravije da se manje dam, ali takva sam, pa nema smisla razmišljati. U mene je najčešće ili – ili. Lako što sebe izgnjavim nego sa svojim kriterijima izmaltretiram i druge. To s djecom je najljepše, sve što s njima radiš je puno ljepše nego s odraslima, ali isto tako s djecom ne možeš kako bilo, moraš jako dobro znati posao da bi ga znao pojednostaviti i predočiti djeci. To je najteži i najljepši dio posla. Djeca su spužvice, sve upijaju, i imaš momentalni feedback. Najljepše mi je kad mi tete i učiteljice kažu da su im djeca rekla da im je to bio najbolji dan u životu, ili mi prijateljica reče 'ma što si joj to pričala, sad doma moram pravit komplet za slučaj nesreće...'
 

Kako je to kad žena šefuje

”Treba njih pitat'! Ne razmišljam o tome, ništa to nije posebno. Tu smo se ipak malo navikavali jedni na druge, nisam im baš došla niotkuda, i polako smo u to ušli, prilagodba je na dnevnoj bazi, i dan danas se k'o i doma rješavaju situacije i odnosi, i doživljaji jedni drugih. Ima u službi još žena, ali samo su dvije pročelnice. Ovo se u startu percipira kao muški posao. Nije to ništa što žena ne bi mogla. Izuzev ŽC 112, to su više manje birokratski poslovi, edukacije, osposobljavanja, savjetodavni rad, nije to cijepanje drva da se zahtijeva fizička snaga. Pa i autoritet kojeg bi trebalo imati na toj poziciji stječe se učenjem, znanjem, radom, iskustvom, a to je jednako dostupno ženama i muškarcima.”