StoryEditor
ZabavaNAJVIŠI VRH TURSKE|

ALBERT GREGOV GRUNF NA ARARATU Kad se vratiš s planine od preko 5 tisuća metara, lakše je podnijeti civilizaciju

Piše Tekst i foto: Albert Gregov
3. listopada 2020. - 07:54
Albert Gregov Grunf, putopis, uspon na Ararat, HPD Sniježnicaprivatni album
Nakon Irana prošle godine 2020 je trebala početi Argentinom i Aconcaguom. Nije. Tad sam se odlučio za Rusiju i najviši vrh Europe Elbrus, uspon se trebao dogoditi polovicom kolovoza. Proljeće je uz ptice planski donijelo fizičke pripreme ali i nešto neplanirano, Covid 19. Nisam se previše oko toga zabrinjavao, mene su negdje čekali široki vidici. Ipak krajem srpnja loša vijest, ekspedicija se odgađa na otprilike mjesec dana, a nešto kasnije još gora, otkazuje se. Moje razočaranje je bilo ogromno, uvijek možemo negdje u Europu ali nakon Perzije i Damavanda srce je opet tražilo egzotiku, tu više ne mogu natrag. Zaražen sam tom idejom i ne tražim ni lijekove ni izolaciju, suprotno. Nisu samo iduća dva tjedna ključna, sve je u životu ključno.

image
Albert Gregov Grunf, putopis, uspon na Ararat, HPD Sniježnica
privatni album

 

Nakon stotinu odgoda-pogodak!


Zato sam na poziv na prijavu sudjelovanja u ekspediciji Ararat Turska reagirao kako jesam, to nije bila obična prijava, to je sličilo na najbrži prst. Bio sam oduševljen idejom, kao i Jovanka, moja kolegica i suputnica iz HPD Sniježnica. Polazak je došao jako brzo i krećemo na put. Ništa nije jednostavno jer je sastanak grupe na aerodromu u Beogradu 15.09. u 6.30, a da bi ispoštovali mjeru tranzita i maksimalno zadržavanje 12 sati bez testa, mi moramo krenuti večer prije i treba voziti cijelu noć takoreći bez prekida. Nije problem. Krećemo, grupa je dosta izbalansirana i nekako se na brzinu povezujemo. Nakon Istambula i Vana vozimo se cestom do grada Dogubayazita. Nakon dolaska i odmora već ujutro krećemo u planinu koja se ponosno izdiže u blizini. Uspon do baznog kampa na 3200 m prolazi bez problema. Smještamo se po šatorima i prepuštamo jako ljubaznim i gostoljubivim domaćinima. Sutradan krećemo na aklimatizacijski uspon, dosežemo nekih 4000 m gdje navikavamo pluća na zrak osiromašen kisikom. To isto prolazi dosta dobro i vraćamo se u bazni kamp.


image
Bazni kamp na 3200. Divno osoblje, Turci i Kurdi zajedno.
 
privatni album


Dan iza dižemo ljestvicu napora, prebacujemo se na sljedeći kamp koji se nalazi na 4200 m. Tu su uvjeti već puno ozbiljniji, pravac kretanja je strmiji dok se kamp nalazi uvaljen u velike stijene. Temperatura uz jaču izloženost vjetru ide do otprilike -10. Moral grupe je svejedno jako visok i bez obzira na uvjete kakvi jesu idemo na kraći odmor. Ustajanje je već u 00.15 i nakon zadnjih provjera oko 02.00 pristupamo završnom usponu. Pravac je tek onda postao zahtjevan, kretanje je stalno ili preko sipara ili preko velikih stijena koje lagano „plešu“ pod nogama. Uvjeti su takvi da se moramo kretati praktično bez odmora, sve se radi u hodu. Odjeveni smo za održavanje radne temperature koju imamo, prihvatljivo samo u hodu, a čim stanemo vjetar nas neumoljivo i jako brzo gura u pothlađenost. Kako se penjemo vjetar je još jači i temperatura tu ide do -15.

image
Albert Gregov Grunf, putopis, uspon na Ararat, HPD Sniježnica
privatni album

 

Nikad mirnija noć


Izlasku svjetlosti se jako radujemo, a nakon nekih 5 sati neprekidnog hoda izbijamo na granicu stijena i ledenjaka. Tu tri člana odustaju i uz pratnju pomoćnog vodiča kreću natrag. Navlačimo dereze na gojzerice i krećemo dalje. Ja sam osobno to jedva dočekao, već “mirišem“ vrh i adrenalin me gura naprijed. Mučninu i već standardno povraćanje na većim visinama zaboravljam brzo, glava se razbistrila i nikad kao u takvim situacijama nije bistrija. Nakon još oko sat i pol negdje u prolaznom oblaku vidimo ono po što smo došli. Vrh Turske 5137 m osjećamo punom snagom. Planina je bila milostiva i dopustila nam je da je cijelu osjetimo, inače nikad to ne nazivajte osvajanjem. To je nepotrebno, bezobrazno, čak i glupo. Nemamo vremena za dugo zadržavanje, nakon brzinskih fotografija krećemo natrag, prvo u visinski kamp, a brzo iza i u bazni. Bučno bi slavili, ali nema energije. Noć nikad mirnija, svi smo u dubokom snu premotavali svatko svoj film. U totalnoj tišini. Sutradan sviće zen jutro. Skupljamo stvari i onako mirni i puni dojmova odlučujemo..spremni smo neko vrijeme tolerirati civilizaciju. Krećemo natrag.
Popodne posjećujemo lokalne zamenitosti, a navečer se držimo čuvene izreke našeg odličnog i sposobnog glavnog vodiča „hedonizam jača organizam“. Avantura povratka kući je posebna priča, puna je raznih interesantnih situacija ali o tome možda drugi put. Jedno je sigurno, ekspedicija Ararat 2020. se neće lako zaboraviti, a novonastala prijateljstva apsolutno nikada.
10. travanj 2021 06:37