Treba li zaštititi Pelegrin u Kuparima? Taj je hotel „herojska gesta“ kakvoj je teško naći pandana

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, preko svog pomoćnika, Društvu dubrovačkih arhitekata poručila je kako nema namjeru preispitivati odluku o sudbini hotela Pelegrin u Kuparima. Pomoćnik Davor Trupković u svom odgovoru podsjeća DAD da su imali priliku iznijeti svoj stav tijekom javne rasprave o Urbanističkom planu uređenja Kupara I, pa im poručuje da svoje ideje o obnovi upute Općini Župa dubrovačka i investitoru.

Oni su tražili žurnu zaštitu ovog hotela izgrađenog prije 53 godine, djela sarajevskog arhitekta Davida Fincija, jer je to jedini način kako osigurati da investitor uvaži arhitektonsku vrijednost objekta prilikom sanacije, adaptacije i rekonstrukcije. Ali, uzalud. Trupković u svom pismu navodi kako ni hotel Grand zapravo nije pod zaštitom, što je mnogima bila nepoznanica.

Udruženje hrvatskih arhitekata najavilo je kako neće stati na ovoj razmjeni priopćenja, a na molbu Dubrovačkog vjesnika, o tome treba li Pelegrin zaštititi ili ne, trebamo li žaliti za Kuparima kakve pamtimo, svoje je mišljenje napisao Maroje Mrduljaš, arhitekt i kritičar arhitekture i dizajna, urednik u Orisu kojega je televizijska publika i nedavno mogla gledati u dokumentarnom serijalu „Betonski spavači“. Njegov komentar prenosimo u cijelosti:

"Aktualna diskusija oko Hotela Pelegrin u Kuparima pored Dubrovnika izvire iz nedovoljno prepoznate činjenice da su važan dio moderne graditeljske baštine druge polovice 20. stoljeća na Jadranu upravo hoteli koji su, s ekonomskog stanovišta, možda i najkomercijalnija tipologija, snažno izložena promjenama u turističkim trendovima, standardima, normativima, investicijskim projekcijama. Utoliko su hoteli stalno podložni pregradnjama, redizajnima, pa i rušenjima.

No, u Hrvatskoj to dovodi do problema uklanjanja vrijednog urbanog sloja zajedno s izvornim dizajnom, vrhunskim umjetničkim intervencijama, dakle kompletne vizualne, pa i materijalne kulture jednog vremena. Spletom jedinstvenih društveno-ekonomskih i kulturnih okolnosti druge polovice 20. stoljeća, arhitekti u Hrvatskoj su uspjeli ostvariti ono što je drugdje u svijetu uglavnom rijetko uspijevalo: iskoristiti hotelsku tipologiju za autonomne eksperimente, za preispitivanje odnosa modernizma i mediteranskog podneblja, za testiranje totalnog dizajna i sinteze vizualnih umjetnosti, za specifične interpretacije socijalnih dinamika turizma u kojima se preklapali kozmopolitanizam i lokalni životni običaji. Iako bi to tražilo dulju elaboraciju, modernizam je na istočnoj jadranskoj obali povijesni urbani sloj koji je jednako važan ili čak važniji nego neki drugi periodi.

Jedino je problem što će uskoro nestati u svom izvornom obliku. Naime, hoteli se ruše, što se već primjerice dogodilo s Hotelom Plat, ili se uglavnom loše ili očajno renoviraju kao što je to slučaj s Hotelom Libertas. Redizajnom se uklanja izvorni dizajn, detalji, materijali, proporcije, prostorni odnosi i moderna arhitektura dovodi se do neprepoznatljivosti.

Srećom, ima i dobrih primjera kao što je Hotel Croatia u Cavtatu, koji je primio puno internacionalne pažnje, ili pak Hotel Palace u Dubrovniku gdje je obnova soba pokazala kako se modernističko naslijeđe može i zamijeniti s novom intervencijom ako je ona estetikom i koncepcijom i kvalitetom na tragu izvornika.

Nije nužno štiti svaki hotel i svaku modernističku arhitekturu jer ima i manje vrijednih i zanimljivih primjera, ali ima barem desetak kanonskih djela koje bi trebalo zaštiti više-manje u izvornom stanju. Jedan od takvih je i Hotel Pelegrin u Kuparima, „herojsku gestu“ kakvoj je teško naći pandana: obrnutu piramidu dramatično postavljenu na hridi. Upravo iz tog napetog, dinamičnog, kontrastnog, pa ipak skladnog odnosa prirode i arhitekture stvorena je jedinstvena kulturno-urbana vrijednost. Realno gledano, taj hotel ne smeta budućem razvoju Kupara kao turističkog resorta, ima dovoljno prostora za razne oblike novih intervencija.

Hotel Pelegrin je jedinstveno i autentično djelo, inovacija u tipologiji koja je bila i ispred svog vremena, a čija je estetika apsolutno u rangu internacionalnih tendencija prve polovice 1960-tih. Već i sam odnos čvrstog volumena zgrade i velikog, introvertnog unutarnjeg dvorišta kroz koje slobodno struji zrak kroz bočne otvore domišljat je odgovor na lokalne klimatske datosti, ali i na socijalni život velikog hotela. Formalno gledano, Hotel Pelegrin je arhitektonska ikona koje se i danas traže u arhitekturi, koje su nositelji modernih i suvremenih identiteta. Svaki suvisliji investitor, pa i projektant-urbanist, trebali bi spontano, čak i bez konzultacija stručnjaka osjetiti kakav je to kulturni i simbolički kapital, o nadležnim službama da i ne govorimo.

Istina, nije se na vrijeme reagiralo prilikom donošenja aktualnog plana koji predviđa rušenje. No, zadataka je puno, a angažiranih stručnjaka malo. Ja sam osobno angažiran oko zaštite dva hotela, jedan elaborat već godinu dana negdje stoji iako sadrži sve potrebne elemente, a drugi moram prilagoditi očekivanom formatu. I drugi kolege su također pro bono pisali elaborate koji nisu prihvaćeni.

Ipak, ima i pozitivnih primjera pa treba istaknuti agilnost dubrovačkih konzervatora koji su uspjeli zaštiti Srednju ugostiteljsku školu Vjenceslava Richtera, jedan ne toliko poznat rad, no koji je ključan jer je i prvi primjer strukturalne kompozicije u hrvatskoj arhitekturi, a jednako tako i svojevrsni prototip za kasnije neo-avangardne sistemske objekte-skulpture koje je Richter izlagao diljem svijeta. Tako je naoko skromna zgrada od izuzetne važnosti ne samo za hrvatsku nego i za internacionalnu vizualnu umjetnost i baš primjer Ugostiteljske škole je dobar pokazatelj kako smo mi baštinici kulture koja ima značaj znatno širi od lokalnih okvira. Ta «naša» kultura ne pripada samo nama, ona je dio zajedničke svjetske kulture i mi smo za nju neposredno odgovorni. Za povijesni Dubrovnik to je bjelodano jasno, no na interpretaciji našega modernizma još preostaje dosta posla.

Negdje izvan pozornosti javnosti ipak se radi na zaštiti i valorizaciji, no s ograničenim rezultatima gdje je očito da bez opsežnih medijskih kampanja, bez angažiranja najšire jadnosti, političkog lobiranja, edukacije investitora i konzultanata, intenzivnih debata svih zainteresiranih strana neće biti rezultata Udruženje hrvatskih arhitekata i druge strukovne organizacija trebale bi ići u tom smjeru, svjesni toga da smo mi iz perspektive većine investitora i političara, ali bojim se čak i nekih kolega, samo utopistički „ljubitelji arhitekture“, štovatelji „betonskih spavača“, ponekad i na «krivoj» ideološkoj poziciji zbog povezivanja modernizma sa socijalizmom što jesu vezani fenomeni ali ne i istoznačnice.

Što se tiče recentne reakcije Ministarstva kulture, mislim da ju treba sagledati iz više perspektiva. Kupari su veliki državni posao, nakon godina više ili manje intenzivnog rada DUUDI-ja i drugih agencija napokon je nađen koncesionar. Nije za očekivati da će jedno Ministarstvo u teškoj ekonomskoj situaciji na bilo koji način kompromitirati proces što jednostavnijeg davanja u koncesiju ili prodaje državne imovine kao važan, načelno jednokratan izvor državnog prihoda. Također, ne postoji državno tijelo koje bi autoritetom potvrđenih i javno prepoznatih stručnjaka i kontinuitetom djelovanja bilo relevantno za arhitektonsku problematiku, arhitektura je u svojevrsnom institucionalnom vakuumu, njome se država bavi na birokratski način. Pitanja arhitekture i prostornog razvoja su interdisciplinarna i intersektorska, za njih su nadležna su različita ministarstva koja nisu dovoljno ili uopće koordinirana. Napredak na tom polju vidim kroz inicijativu odozdo, kroz napor same arhitektonske discipline da poveže ta disparatna tijela. Pragmatični, a možda i skoro maćehinski odgovor Ministarstva kulture vezano za sudbinu Hotela Pelegrin upravo pokazuje potrebu da se intenzivnije adresira to pitanje.

Iz moje perspektive sada nije važno proceduralno kašnjenje oko Hotela Pelegrin nego skretanje pažnje na vrijednu arhitekturu, na nastavak debate, na diskusiju o tome kako se postaviti prema našem modernom naslijeđu koje se, prema mom mišljenju, može pretvoriti i u novu ekonomsku vrijednost. Ako je za Pelegrin i prekasno, a nadajmo se da ipak nije, ima i drugih hotela vrijednih pažnje. Ako ne ustrajemo na zaštiti naše bliske prošlosti i ako te pouke ne ugradimo i u suvremenu arhitekturu, moglo bi nam se dogoditi da izgubimo prepoznatljivost, da svi hoteli poprime identičan izgled kao i bilo gdje drugdje na svijetu, a da nam lokalni „specijalitet“ postane slabo regulirana apartmanska gradnja koja nam već desetljećima jede prostor i nagriza obalu. Taj problem, kao i šira pitanja zašite modernog naslijeđa i prostornog razvoja, trebaju se riješiti sistemski, kroz širu društvenu akciju, kroz institucionalizaciju problema, inače ćemo slijepo trčati od „slučaja“ do „slučaja“ gubeći važne tragove naše vrijedne kulturne i urbane povijesti i našeg modernog identiteta".