Ovo je Warrior Ante, car ženskoga baluna u Neretvi

Da nije Ante Borasa, ne bi bilo ni ženskog nogometa u Metkoviću. Svi koji iole prate metkovske nogometašice jako dobro znaju tko je Ante. On je tu u klubu i uz klub od prvog dana. Dobar, blag, autoritativan kad treba podviknuti. Pomaže igračicama, vozi ih gdje treba, donosi lopte, lovi sponzore, nosi opremu na utakmice i treninge - jednom riječju Ante je Katica za sve u najpozitivnijem značenju te uobičajene fraze - jer kad god Antu trebaju - on je tu. Ništa mu nije teško, uvijek je vedar i nasmijan po prirodi vječiti optimist. Samo se ponekad ljuti kad nogometašice popuste u igri, ali to ga brzo prođe. Iako je imao ponuda da ode negdje drugdje odlučio je ostati ovdje - jer, kako kaže, za Neretvu se ne navija za Neretvu se živi, piše Slobodna Dalmacija.

Ovaj nesuđeni novinar, nekada se aktivno bavio nogometom. Sada je život posvetio mladim nogometašicama, koje uspješno razbijaju stereotipe male sredine da je lopta samo za muškarce. Obnaša zahtjevnu funkciju, športski je direktor Ženskog nogometnog kluba Neretva, koji se natječe u 1. Hrvatskoj nogometnoj ligi.

Uzor Romario

Dok se aktivno bavio nogometom uzor mu je bio Brazilac Romario, najdraži su mu bili golovi isti onakvi kakve je Brazilac zabijao. I sam ih je puno postigao u sjajnoj generaciji ministranata-nogometaša župe svetog Ilije Metković, popularnim Warriorsima, koje je tada uspješno vodio fra Neven Pavlinušić.

A metkovske nogometašice sa svojim sportskim direktorom Antom Borasom slave pet godina postojanja. Pet godina ponosa i slave na travnjacima. U tih pet godina toga je bilo puno da se ne mogu svega ni sjetiti, kadetkinje su dva puta bile prvakinje Dalmacije i treće na završnici za prvaka Hrvatske, Merima Tanović, Ivana Kolovrat i Karla Jurkovićpostale nogometne sutkinje - niže naš sugovornik uspjehe kluba.

- Cure nogometašice su potekle kao sekcija NK Neretve. U početku je bio sedamdesetak nogometašica. Nitko nije mogao vjerovati da ćemo danas doći na ovu razinu, 1. ligu HNL-a - prisjeća se Ante.

I došao je i taj veliki dan: 3. ožujka 2014. odigrana je prva ženska nogometna utakmica u Metkoviću iza Vage. Jozo Pirić je tada doveo svoj Marjan u Metković. Bio je to veliki dan za ženski nogomet u Metkoviću, od kojega je sve krenulo.
- Eh to su bili dani ponosa i slave. Već te jeseni smo počeli natjecanje u 2. ligi, tada smo bili drugoplasirani iza Marjana, a formirali smo i omladinsku školu, jer bez mlađih kategorija klub ne može postojati. Treneru Nevenu Majiću tada su se priključili treneri Duško Mijoč i Josip Radić - kazuje Ante.

Peti rođendan

- U drugoj sezoni 2. lige bili smo bolji ispred Donata i plasirali smo se u 1. ligu HNL-a. Osim rivalstva između nas i Donata na terenu ostvarili smo prijateljstvo izvan terena. Tako mogu reći da su se dogodili i epski prijelazi kapetanica Mateje Žilić iz Donata u Neretvu i naše Ivane Kolovrat ove godine iz Neretve u Donat.

- I Donat će doći 3. ožujka kod nas odigrati prijateljsku utakmicu iza Vage kojom ćemo proslaviti naš peti rođendan - ponosan je Ante.

- To je veliki događaj za naš klub i naš grad. Pet godina je dugo razdoblje. Ali da nije cura i njihova odricanja ne bi bilo ženskog nogometa, bez obzira na aktivnosti i trud uprave na čelu sa Ivicom Mijočem Žapcom. Ženski nogomet u Hrvatskoj je na nižoj razini od muškoga iz razloga što ga se podcjenjuje. Malo se i diglo na veću razinu u Splitu i Osijeku, gdje cure imaju malo veća primanja, ali sve je to premalo u odnosu na ženski nogomet u BIH, Srbiji i Crnoj Gori gdje nogometni savezi više ulažu u ženski nogomet - naglašava Boras.

- Čelnicima HNS-a cure više služe za šminku, slikanje i razne fešte - odrješit je Ante Boras.

- Kad smo počinjali bilo je svašta. E pa zašto žene igraju. Pa zar žene nisu za kuhinju i pregaču. I sve tako. Ali s vremenom posebno ulaskom u 1. ligu svi ti skeptici koji su govorili protiv ženskog nogometa u Metkoviću sada su na tribinama i bodre naše cure - ponosno ističe Ante, koji je u svojoj sportskoj karijeri vodio i rukometašice, što mu je bila dobra referencoja i za nogometašice, koje su u Metkoviću prvi put zaigrale na njegovu inicijativu na memorijalnom turniru u spomen na poginulog branitelja Eugena Erjauca.

Potpora supruge

- Eh svašta su nam govorili. Neće to dugo trajat i tako. Ali uz pomoć naših cura koje se bore i usprkos svojim obvezama dolaze na treninge uspjeli smo u 1. HNL ligi - govori Boras, koji je posebno ponosan na svoje pionirke koje su budućnost ženskog nogometa u gradu na Neretvi.

Ante volonterski obnaša dužnost sportskog direktora kluba. Kako uspijeva uskladiti privatne i obiteljske obveze sa ovim sportskim, jer cure svaki dan treniraju, odlaze na gostovanja, odvozi ih i dovozi na treninge, često nastupaju i izvan Hrvatske.
- Nakon posla idem po cure. U Čapljinu i Ljubuški i vozim ih na trening. Sada neke i polažu vozački pa će mi biti lakše - smije se Ante.

Cijeli tekst možete pročitati OVDJE!