"Viko, ne viko, svako vam dobro želi Niko"

Sinoć je u atriju Centra za kulturu u Korčuli otvorena dokumentarna izložba „Perom Nike Perića“ koja prati 50-godišnji rad ikone korčulanskog novinarstva.

Mnogo je poznatih korčulanskih imena upisano u hrvatsku i svjetsku povijest, vaterpolista, glumaca, književnika, pjevača, političara i sportaša, a jedan od njih svakako je Niko Perić koji već 50 godina na malom motorinu obilazi korčulanska događanja kako bi ih zabilježio u medijima. Iza njega je više od 40 godina suradnje sa Slobodnom Dalmacijom, više od 25 godina s Dubrovačkim vjesnikom, više od 20 godina javljanja za Radio Dubrovnik te više od 50 godina kronike grada i otoka Korčule, a ovog je ponedjeljka otvorio i svoju izložbu na kojoj je prestavljena selekcija od 200 objavljenih članaka od 1971. godina do danas.

„Ovih dana obilježavam 50 godina da sam na inzulinu, 50 godina braka i 50 godina novinarske kronike. Ništa mi od toga nije teško jer me u životu uvijek vodila ljubav, a što je to ljubav teško je objasniti. Netko me obilježio, ili Bog ili priroda, da osjećam veliku ljubav prema obitelji, Bogu, životu i novinarstvu i zato sam danas ovdje“, otkrio je Niko prilikom otvaranja izložbe istaknuvši kako su njegov najveći uspjeh dvije praunučice koje su su mu pljeskale iz publike.

Zanimljiva i dinamična izložba novinarske kronike autorsko je djelo Maje Haraminčić Cebalo, djelatnice Arhivskog sabirnog centra Korčula-Lastovo gdje je Niko, prije gotovo dvije godine, odnio četiri i pol tisuće svojih pomno čuvanih tekstova, izrezanih iz tiska.

„Svaku donaciju rado prihvaćamo, a kad je Niko donio sačuvane članke odmah se rodila ideja da napravimo izložbu. Trebalo je sortirati članke, digitalizirati ih te napraviti selekciju od tek 200 tekstova. Bilo je tu jako puno posla, no bilo je i jedno divno iskustvo. Budući da nisam rođena Korčulanka jako sam puno naučila o Korčuli, a vjerujem da će se i mnogi Korčulani iznenaditi detaljima koji ti tekstovi kriju“, priznaje nam Maja koja navodi kako Niko ne njeguje strogu novinarsku strukturu, već piše komentare i crtice iz svakodnevnog života što joj je na poseban način približilo Korčulu.

Upravo je to ono za čim najviše Niko danas najviše žali. Da može vratiti vrijeme, kaže, bio bi novinar, a ne dopisnik. Novinar je u redakciji specijaliziran za jednu rubriku, a dopisnik mora pisati o svemu i svačemu, priča nam Niko, a o pola tih tema nema pojma. Pisao je tako, u istom danu, da je Boško Lozica najbolji vaterpolist bivše Jugoslavije, ali i da je njegov brat slomio nogu.
Ipak, malo tko je vjerovao, pa ni on sam, da će taj energični 19-godišnji mladić iz rodnog Potomja ostvariti jedinstvenu novinarsku karijeru. Niko je u Korčuli upisao strukovnu školu, unajmio stan, a u školi upoznaje nastavnika Frana Klisuru koji u njemu prepoznaje izvjestiteljski potencijal te ga predlaže za svog zamjenika na mjestu dopisnika za Slobodnu Dalmaciju. Niko se i danas sjeća prve vijesti koju je ikad napisao, bilo je to 1968. godine, naslov teksta je glasio „Nezapamćeni požar u Korčuli“, gorilo je, a gdje drugdje, nego u Čari i Smokvici. Danas se puno toga promijenio, kaže Niko, neke su stvari u novinarstvu postale lakše, na primjer doći do fotografije, ali neke su i teže.

„Danas su vam, zahvaljujući društvenim mrežama, svi kritičari, i oni koji nemaju pojma o činjenicama, pogotovo u malom mjestu. Najviše sam kritika doživio zbog naslova, a malo tko zna da niti nijedan naslov u ovih 50 godina nisam ja sastavio! To rade urednici. Tako sam jedanput poslao tekst da se otvara rodna kuća Marka Pola, a u novinama je izašlo da se otvara robna kuća Marka Pola. Naravno, u gradu sam, ni kriv, ni dužan, ispao tovar“, prisjetio se Niko uz smijeh.
I kriv, i dužan, Niko je prije nekoliko godina, na svečanoj sjednici, dobio i nagradu za životno djelo Grada Korčule, a sve one koje zanimaju brojni Nikovi članci mogu ih pronaći u digitalnom obliku u arihvu u Žrnovu. U međuvremenu pogledajte izložbu koja će u atriju biti otvorena do 15. siječnja.

Dora Lozica