Riječ je o vrijednom gradivu koje predstavlja polustoljetnu društvenu, gospodarsku, kulturnu, sportsku i političku kroniku grada Korčule druge polovice 20. stoljeća i početka 21. stoljeća istočnog dijela otoka Korčule, a donekle i cijele Korčule i poluotoka Pelješca. Novinski članci su najvećim dijelom tiskani u splitskom dnevniku Slobodna Dalmacija, manjim dijelom u tjedniku Dubrovački vjesnik, beogradskom Sportu i zagrebačkom Večernjem listu. Povremeno se javljao HINI, a poznat je svim slušateljima Radio Dubrovnika iz emisije Županijski đir i po njegovom odjavnom pozdravu 'Viko, ne viko, Svako Vam Dobro želi Niko'.
Potpisom Nikoline Pozniak, ravnateljice Državnog arhiva u Dubrovniku, gradivo će biti pohranjeno u Arhivskom sabirnom centru Korčula-Lastovo (u Žrnovu), i to u sklopu Osobnog fonda Niko Perić. Ugovorom je navedeno da će daroprimatelj u roku od šest godina od dana potpisivanja ovoga ugovora, pod raskidnim uvjetom, izraditi detaljan popis (inventar) kao službeni dokument i kao pomagalo u korištenju navedene zbirke i fondova. Uz ovaj jubilej Niko Perić bilježi još dva – uz pedeset godina novinarske kronike Korčule, i 50 godina braka i 50 godina života s inzulinom.
A tko je zapravo Niko Perić?
Život ga nije mazio. Rođen je 6. studenog 1948. godine u Potomju, gdje su mu otac i majka radili kako nadničari u baštinama bogatih mještana. Oni su bili doselili iz zaseoka Zavojane kod Vrgorca, bili dobri radnici, neko bi im dao štogod izist, netko novac, a netko i teren zemlje. Tužnim riječima dodaje Niko da mu je majka Mila umrla kad se rodio. Otac se odao piću, njega svaki dan nosio kod druge obitelji na hranu, dok bi im on pilao drva, nosio pržinu, okopavo i raskopavao vinograde, bio na svakoj jematvi i počeo graditi kuću.- Bio sam stalno gladan - priča Niko.
U petoj godini života dobiva prvu maćehu, koja kao nevjenčana brzo napušta njegovog oca Matu. Na nagovor očeve rodbine i prijatelja Nikov otac se vjenčava, a on u devetoj godini života dobiva drugu maćehu.
Mrzila ga je od prvog dana i tukla svaki dan. Kad je rodila svog sina, s njime se preselila u bračnu sobu, a Niko s ocem na jednom željeznom krevetu. Nakon osmogodišnje škole u Kuni na Pelješcu, Niko 1966. godine završava u Korčuli Školu učenika u privredi. Brzo je uspostavio nova poznanstva. Igrao je dobro nogomet, a pamte ga i kao prvog disk đokeja s Vinkom Lozicom iz Korčule. Godine 1967. odlazi služiti vojsku kroz sistem 'Razumem, da ništa ne razumem'. Nije razumio ni buđenje u Vojnoj bolnici u Meljinama gdje mu je operiran variks na nozi, zbog greške jednog desetara bio je, naime, pogođen pravim metkom u nogu. Nakon operacije je obolio od šećerne bolesti.
Maćeha ga potjerala iz kuće
- Na moju žalost, od tada sam dijabetičar, bodem se pet puta dnevno s iglama za inzulin, plus toliko uboda u prste za vađenje krvi – kaže Niko Perić, čovjek čiji je život pravi roman, sa sretnim, ali i tužnim, pa i tragičnim epizodama.Iz vojne ga bolnice puštaju kući savjetom za navikavanje na drugu prehranu, kuhanje staklenih šprica i igala na vati u loncu. Prve večeri boravka u kući u Potomju maćeha mu je bacila igle i špricu. Izbila je svađa između oca i maćehe. Iz druge sobe kroz sturu u pregradnom zidu Niko je čuo maćehine riječi: 'Što će ti doma. Grub je, mali, bolestan, nikad se neće oženit niti što radit'. Otac joj je pokušao objasniti da je Niko prije vojske radio u korčulanskom brodogradilištu godinu dana i da će on poć nazad u gazdarice i na posao u brodogradilište.
Otac se povukao iz sobe, pošao u kuhinju, otvorio pucal od gustrine i htio se utopiti.
- U vojnoj uniformi sam mu prišao i samo izgovorio 'Tata' - priča Niko. Otac ga je pogladio, stavio mu u rukav tadašnjih papirnatih pet dinara, izveo ga na kućna vrata savjetom: 'Znam da si bolestan, ali bolje da ideš ti iz kuće nego ja'.
Niko je tako u 15 minuta poslije ponoći po hladnom i kišnom vremenu pješke otišao u Orebić. U Korčuli se javio gazdarici, a ona mu zamijenila vojnu uniformu hlačama, patikama i majicom njezinog 12 godišnjeg sina, sjeća se.
U brodogradilištu su ga primili na prethodni posao.
'Uvijek piši istinu'
- Oženio sam se 1970. godine, rodio mi se sin Matko (po ocu Mati), i dvije godine poslije kći Milena (po majci Mili). Supruga Nera i djeca stali su u roditelja moje supruge, a ja privatno kod gazdarica. Plaća mi je bila 37 tisuća dinara, a gazdarici sam morao davati 40 tisuća. Prijatelji iz radionice održavanja prisilili su poslovođu da mi plaća bude 40 tisuća. Godine 1973. dobivam malu garsonijeru od 13 kvadrata i tu započinjemo obiteljski život, priča Niko. Tri godine kasnije dobili su stan od 40 kvadrata u kojem i danas živi sa suprugom Nerom.- Na moju obiteljsku žalost, sin Matko nam je umro od zloćudnog melanoma u 30-toj godini života. Kći Milena udala se u Zavalatici, ima troje djece, a ja i Nera, uz unučad, imamo i dvije praunučice.
- Zbog male plaće, sam samcat, bez ičije pomoći počeo sam raditi honorarno u nošenju gajbi pića za ugostitelje, a postao sam i honorarni konobar – sjeća se Niko. - Onda me nastavnik Frano Klisura, dotadašnji dopisnik Slobodne Dalmacije, nagovorio da počnem pisati u Slobodnu Dalmaciju, jer sam se isticao komunikacijom. Dao mi je i savjet da uvijek pišem istinu. Kasnije sam se uvjerio u izreku: 'Veritas odium parit' ili 'Istina rađa mržnju'. Završio sam uz pomoć Slobodne Dalmacije i Centar za izobrazbu novinarskih kadrova. Bio sam 17 godina dopisnik Dubrovačkog vjesnika, a uskoro bilježim 30 godina neprekidne suradnje s Radio Dubrovnikom - dodaje Niko Perić. Njegov se glas prvi put čuo na lokalnoj Radio postaji Korčula. Na žalost, ona istinita pjesma Vinka Coce 'Kupi kruv i Slobodnu' brzo se mijenja.
Svukud stigne na Tomosu automatic
- Facebook i portali uništavaju dopisnički posao. Svatko piše kako hoće i malo što kaže. Ipak, moj izvjestiteljski medijski život je drugačiji od novinarskog. Dopisnik mora biti na svakom mjestu, biti točan i javljati medijima sve događaje.Na pitanje koliko je težak život s inzulinom, Niko, šaljivac po prirodi, odgovara 'Lakši nego s čuvarima pečata'. Za potvrditi, naime, bilo kakvu doznaku jedan dan nema pečata, drugi dan udaračice, a treći te dan nema u kompjuteru.
Unatoč dijabetesu, Niko Perić nikada nije propustio niti jedan događaj. Dugogodišnja poznanstva s nositeljima i organizatorima javnih priredbi omogućavaju mu da bude pozvan, a na dodatne komentare rijetko dobiva kritiku. Na izvangradske događaje putuje malim motorinom Tomos automatic. U 30 godina nikada se nije pokvario. Od 2005. godine je umirovljenik, sa suprugom prima zajedničku mirovinu manju od 4000 kuna – ona 1.940, a Niko 2.100 kuna.
- Stečaj brodogradilišta traje 30 godina i još nam se nitko nije sjetio dati ni kune – spominje se. Uz novinarstvo, Niko je preko 40 godina bio igrač i voditelj Lige malog nogometa Korčula. Bio je i tajnik KPK. Niku Periću je uz Dan Grada Korčule u srpnju 2014. godine uručena i Nagrada za životno djelo u kojoj, na prijedlog Mihajla Grgića, komercijalnog direktora HTP Korčula, piše da se Niko ističe u dugogodišnjoj medijskoj kronici Grada otoka Korčule, aktivnog vođenja sportskih aktivnosti i sveukupnog angažmana u kulturno-zabavnim i društvenim aktivnostima Grada i otoka Korčule, te uspješnog razvoja pozitivnih aktivnosti i društvenih odnosa među mladima.
Da nije moje Nere, malo bi i mene bilo
Zanimljivo je da se Niko nikada nije bavio politikom. Ona je, kako kaže, ljudski promašaj, a njegovo je geslo ‘Ljubav, kultura i sport’. Ove je godine za 50 godina novinarske kronike Korčule dobio dar od gradonačelnika Andrije Fabrisa, a njegovi prijatelji iz nogometa i picigina kruh u omotnici na kojoj piše Dobar ka kruv. Direktor Festivala Pisme i vina Ivan Šegedin, ujedno i kantautor, napisao je ‘Baladu o Niku Periću’.- Da nije moje supruge Nere, malo bi bilo i od mene - konstarira Niko. - Ona mi je supruga, urednica, prala je dresove besplatno uz moje vođenje reprezentacije Korčule u malom nogometu po Dalmaciji. Ljubav nas vodi uskoro 50 godina. Moja Nera je bila najmlađa baba u Dalmaciji i meni omogućila da sada spavam s prababom i dijelimo zajednički ostatak života kao prababa i pradida – govori čovjek čiji su tekstovi zauvijek obilježili i zadužili i naš list, Dubrovački vjesnik.