FOTO Otvorena izložba prvog korčulanskog fotografa "ZABORAVLJENI KORČULANI"

Tonko Barčot, voditelj Arhivskog sabirnog centra Korčula-Lastovo, u suradnji sa Centrom za kulturu Korčula, otvorio je sinoć, povodom Međunarodnog dana arhiva, izložbu portreta prvog korčulanskog fotografa Jakova Peručića koje je Tonči Baždarić sasvim slučajno spasio od zaborava.

Fotografija vrijedi koliko i tisuću dokumenata. Ono vizualno doživljeno putem fotografije papiru ostaje nedostižno, zato je fotografija jedan od najvažnijih arhivskih izvora koji premašuje pisanu riječ. No, fotografije predstavljene sinoć u atriju Centra za kulturu premašile su i svoju dokumentarnu vrijednost dajući vrlo emotivan epilog priči koja je počela prije prije gotovo 16 godina.
Početak o izložbi započinje jednog običnog popodneva prije gotovo 16 godina kad je Tonči Baždarić, inače zaljubljenik u korčulansku povijest i baštinu, šetao štradom prolazivši kraj stare kuće koja se upravo renovirala. Na ulici je, nešto prije nego je završila u smeću, ugledao staru drvenu kutiju na kojoj je stajao natpis Agfa. Kako se Tonči i sam pomalo bavi fotografijarnjem, u naslovu je prepoznao ime poznate tvornice filmova, papira i stakala za fotografije te je pitao radnike može li uzeti kutiju. U kutiji je bilo preko 800 staklenih negativa, odnosno fotografija koje je netko nekad snimio, a koje su čekale svjetlo dana. Godine su prolazile, a Tonči je uporno pokušavao shvatiti o kojim se fotografijama, o kojem fotografu i o kojem razdoblju se radi, a onda je odlučio potražiti pomoć Tonka Barčota koji je ovo otkriće, ističe Tonči, više nego oduševljeno prihvatio. Punih šest godina Tonči i Tonko, uz veliku pomoć Mara Grbića, povjesničara umjetnosti podrijetlom iz Korčule, rekonstruirali su život i rad prvog korčulanskog fotografa koji je svojim objektivom u 21. stoljeće magično teleportirao ne samo lica, već i gradske lokacije, običaje, kulturu i subine ljudi dajući cjeloviti presjek života u Korčuli prije 100 godina. Zahvaljujući njima, danas znamo da se zvao Jakov Peručić, odnosno Giacomo ili Santiago Peručić kako se često potpisivao. rođeni je Korčulanin, rođen na samom kraju 19. stoljeća, odnosno 1870 godine. Kraj 19. stoljeća te početak 20. zapamćen je u povijesti kao jedno od najsurovijih razdoblja neimaštine i siromaštva, a budući da je Jakovljeva obitelj bila u lošem ekonomskom stanju, kao i mnogi otočani u to vrijeme odlučio se zaploviti prema Južnoj Americi, odnosno prema Čileu, točnije u Punta Arenas.  Kako navodi Tonko, po fotografijama se vidi da je u Čileu bio jako sretan, od siromašnog dječaka pretvorio se u gospodina čovjeka, čak je putovao i u Argentinu, a na tim svojim putovanjima upoznao je i fotoaparat. U Korčulu se vraća 1911. godine zbog lošeg zdravlja noseći pod rukom svoj fotoaparat, a kako Korčulani u to vrijeme nisu imali gradskog fotografa, uskoro preuzima tu, za tadašnje prilike, neobičnu ulogu te za kruh počinje zarađivati objektivom. Fotografiranje je uskoro postalo pravi hit među Korčulanima, ali i talijanskim vojnicima koji su tada boravili na otoku za vrijeme prve talijanske okupacije. Izložba portreta samo je dio njegovog bogatog i zanimljivog opusa, dodatnih 400 negativa na digitalizaciju u arhiv donosi i Vice Ivančević čiji je djed bio nećak Peručića i u čijoj je kući bila zaboravljena drvena kutija, pa danas Peručićev opus čini više od 1200 fotografija koje su posjetitelji mogli pogledati u digitalnom obliku u kino sali. 

„Odabirući slike za izložbu vodili smo računa o tri dimenzije. Prva je likovna, odabirali smo fotografije koje su likovno bogate, druga je dokumentarna, svaka je od izloženih fotografija djelić minulog vremena što možemo zaključiti prema frizurama, odjeći, nakitu, fragmentima namještaja i licima. Treća dimenzija, i možda najbitnija, je emocionalna. Pitali smo se hoće li možda neki posjetitelj izložbe doživjeti emociju prepoznavanja vlastitog pretka. Fotografije su zaista predugo ležale u mraku pa smo zaključili kako će mnogi Korčulani večeras gledati u lica svojih predaka, a da ih uopće ne prepoznaju“. –objasnio je Tonko Barčot.
Peručićev je talent, kako tvrdi Maro Grbić, zaista neupitan i dovitljiv. U Korčuli je imao tek priručni atelje, a fotografirao je drvenim fotoaparatom s mijehom dok je staklene negative sam izrađivao. Ljudi na fotografijama su uočljivo tamnoputi jer leće nisu dobro deketirale crveni spektar. Zato je Peručićeva fotografija ovisila o vremenskoj prognozi, fotografirao je kad je nebo bilo izrazito plavo bez oblačka ili po kad je bilo prilično oblačno. Rad na digitalizaciji negativa, kako ističe Grbić, bio je zahtjevan i dugotrajan proces budući da je staklo bilo u izrazito lošem stanju i ponekad s potpuno uništenom emulzijom na rubovima. No, ono što su predstavili korčulanskoj publici niz je fenomenalnih ostvarenja koja po estetici odskaču iz okvira ondašnje fotografije u Hrvatskoj i svijetu.

„Poseban je osjećaj kad znaš da su fotografije nakon više od 100 godina ugledale svjetlo dana. Uvijek sam govorio kako je „digo dobro bit kurijozan“- otkrivao nam Tonči uz smijeh te nastavlja – „Jakov je umire 5. veljače 1952. godine, a ja sam se rodio 5. veljače 1956. godine. Možda je to sudbina, možda slučajnost, ali ja sam uvjeren da je to poveznica između nas dvojice i da je ta kutija morala dopasti u moje ruke. Najljepši trenutak je bio kad sam među negativima pronašao sliku svoje none“.
Odlaskom talijanskih vojnika iz korčule odlazi i Jakov i to u Zadar koji je i dalje ostao pod talijanskom vlašću. S njim odlazi i njegova sestra udana Jeričević sa svojom djecom, a njegova majka ostaje u Korčuli s drugom sestrom koja se udaje u obitelj Ivačevića. S njom su u kući koja se danas renovira ostali i njegovi stakleni negativi sa slikama koje je pomno fotografirao tijekom svoje korčulanske faze. Ti negativi u tom kontekstu dobijaju i simboličnu težinu razdvajanja obitelji koje su u narednim godinama doživjele različite sudbine. Jakovljev rad u Zadru popratio je Abdulah Seferović, poznati zadarski novinar i publicist ali i zaljubljenik u zadarsku fotografiju. Početkom 30.-tih godina prošlog stoljeća Jakov svoj zadarski atelje u potpunosti prepušta svom učeniku i nećaku Ivanu te se povlači zbog bolesti. Umire u Zadru 1952. godine, a posljednje godine svoga života proveo je prikovan za krevet. Kako doznajemo od Tonka, nastavit će raditi i istraživati o njegovom životu i njegovim fotografijama koje će biti izložene diljem Hrvatske, ali i u Čileu. Izložba će u Korčuli biti otvorena do 12. srpnja.

Dora Lozica