DUH PROŠLIH BOŽIĆA Kako su naši preci slavili božić

Nedavno je u Arhivski sabirni centar Korčula-Lastovo dospjela do sad nepoznata, vrijedna zbirka prvog korčulanskog fotografa Jakova Peručića. Na materijalima opsežne zbirke se još uvijek radi, otkrivanjem detalja arhivisti ulaze sve dublje u intimu Korčulana onog vremena. Tako je pronađena i najstarija slika Božića u Korčuli. Na pažljivo kadriranoj crno-bijeloj fotografiji vidi se okićeno božićno drvce za Božić 1911. godine, kad se Peručić iz Chilea vratio u Korčulu. Uz drvce stoje Peručićevi nećaci, Frana i Ivan Jeričević koji je i sam postao poznati fotograf, a detalje o fotografiji i duhu prošlih Božića ispričao nam je Tonko Barčot, voditelj Arhivskog sabirnog centra Žrnovo – Lastovo, povjesničar i arhivist.
 
„Fotografija prikazuje obiteljsku atmosferu, za oko zapinje mnoštvo igračaka ispod bora, nema jaslica u obliku u kakvom bi ih očekivali, a kontakt s religijom predstavlja anđeo. Na fotografiji je scena iz građanskog života Korčule karakteristična za građanski sloj tog vremena. Kićenje drvca počinje negdje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te postaje moda i na otoku. U siromašnijim, težačkim obiteljima takvog običaja još uvijek nema ili se tek pojavljuje, a istiskuju se neki stariji običaji poput paljenja badnjaka“-priča namTonko.
 
Iako se običaj paljenja badnjaka zadržao u centrima mjesta, u obiteljskom se kontekstu, kaže Tonko, potpuno izgubio. Badnji je dan u prošlosti počinjano rano ujutro pripremom komina. Prostranih otvorenih ognjišta u koje stane veliki komad drva u kućama danas gotovo nema. Badnjak je načešće bio od alepskog bora koji je svojevrsni uljez otoka budući da je nekad predvadavao hrast crnika, odnosno česvina. U prošlosti je svećenik na blagoslov kuće dolazio isključivo na Badnjak, a usput bi blagoslovio i veliki komad drva koji bi polako izgarao do Sveta tri kralja. Pepeo od izgorjelog badnjaka se prosipao po poljima, a od ostataka izgorenog drva radili su se križevi. Radi se o poganskim, predkršćanskim običajima od kojih i blagdan Božića vuče korjene.
 
„Danas su nama takvi običaji smiješni, no tad su ljudi posipali polja sa željomda ljetina bolje rodi i da lakše prebrode nadolazeću godinu. I mi smo danas skloni ritualima, nadamo se kako ćemo ostvariti ono što smo zamislili, stari obrasci se prilagođavaju vremenu, ali se i ponavljaju. Božić je u vrijeme zimskog solsticija, kad je dan najkraći, a noć koja je nekad predstavljala strah i nepoznanicu, najduža. Katolička je crkva vrlo mudro poganske običaje uklopila u kršćanske blagdane znajući da ih se neće lako riješiti, a budući da je ovo vrijeme prijelomni trenutak u prirodi kad se rađa nešto novo, Božić je prisutan i u drugim religijama u nekom drugom smislu“-objasnio je Tonko.
 
I božićno je darivanje, paljenje badnjaka i kićene drvca Tonko povezao s prastarim običajima žrtvovanja. Nekad su pogani prinosili žrtve kako bi darivao bogove, badnjak i bor predstavljaju živo biće koje se sječom žrtvuje, a darivanje je i odricanje. Danas darivamo jedni druge kako bi usrećili one koje volimo svjesni kako ćemo nešto i dobti, ne smo u materijalnom smilsu već i u obliku emocije i prisnosti.
 
Božić je oduvijek u prošlosti bio važan i sretan trenutak. Značio je odmak od uobičajenog radnog dana koji je često bio krajnje iscrpljujuć. Božićno vrijeme donosilo je odmor, opuštanje i mesni jelovnik. Na Banjak se poštovao post, ručak je bio skroman, najčešće prikle i suho voće, večera je bila nešto obilatija, a uključivala je bakalar ili drugu vrstu ribe. Na zapadnom dijelu otoka na Badnjak se je pripremalo jelo fratri, poseban spoj ribe i tijesta, a Tonko ističe kako je veza Skandinavije i naših prostora postojala od davnina pa ne čudi prisutnost bakalara. Za Božić se jelo mesno pečenje, ono koje je bilo dostupno, neko je imao svinje, neko kozliće, kokoši ili tuke. Stolovi su bili puno siromašniji nego danas, zaključuje Tonko, no ljudi su bili prisniji. Svako vrijeme nešto donosi, ali i odnosi, ali u životu naših predaka Božić je oduvijek značio veselje.
 
Najava tog veselja u Blatu i Veloj Luci zadržala se i danas. Na Badnji dan grupice odraslih i djece idu od kuće do kuće pjevajući tradicionalne kolende, šire veselje, podižu atmosferu, odnosno navješćuju. Nekad se se za kolendu dijelile prikle ili suho voće, a danas su to novci. Tonko ističe kako te promjene običaja nisu tragične, već očekivane, u jednom trenutku u prošlosti je i božićno drvce značilo pomodarstvo. No, ipak je bitno sačuvati tradiciju kako ne bi izgubili svoj identitet i postali svi isti.
 
„Naglasak bi stavio na darivanje, ali u smislu odricanja. Treba pomoći onima koji nemaju jer se čovjek gradi pomoću dobrih gesti, a ne gomilanja materijalnih stvari. Bitno je sačuvati tradiciju, naravno, nećemo graditi zidove oko nas, ne možeš spriječiti čovjeka da dođe do informacije. Međutim, neki su običaji u potpunosti izgubljeni, a bit Božića je, među ostalim, sačuvati vezu s precima kako ne bi svi bili jednako u globalnom selu. Obavezna svakog od nas je da se ta spona sačuva, i smisao Božića bi trebao biti pogled prema naprijed, ali je i pogled prema natrag jednako bitan“.-poručio je Tonko.