Županija Korčula

SENZACIONALNO OTKRIĆE ZLATA VRIJEDNO

FOTOGALERIJA S POČETKA 20. STOLJEĆA U objektivu prvog korčulanskog fotografa -Jakova Peručića

SENZACIONALNO OTKRIĆE ZLATA VRIJEDNO

Hrabro zakoračivši u digitalno doba, doba masovnih medija u kojima je sve snimljeno, fotografirano i za vječnost dokumentirano u nekom zabitom kutku internetskih bespuća, dostupno svakome u bilo kojem trenutku, jako malo prostora ostavili smo neotkrivenim pričama iz prošlosti, mistici, slučajnosti i saznanjima koje možemo doznati samo sistematskim istraživanjima i kopanjima po starim dokumentima. Arhivistima i zaljubljenicima u povijest jasna je činjenica da jedna fotografija vrijedi koliko i tisuću dokumenata. Ono što vizualno doživimo putem fotografije, papiru ostaje nedostižno, zato je fotografija jedan od najvažnijih arhivskih izvora koji premašuje pisanu riječ. No, neistraženih priča u 21. stoljeću još uvijek ima, sudbine tih zaboravljenih junaka su neizvjesne, ponekad je tek jedna sretna okolnost i slučajnost granica između slave i vječnog zaborava.

Jedna obična stara kutija promijenila je sve

Upravo je ta slučajna, sretna okolnost glavna okosnica priče o prvom korčulanskom fotografu koji je svojim objektivom u 21. stoljeće magično teleportirao ne samo lica, već i gradske lokacije, običaje, kulturu i sudbine ljudi dajući cjeloviti presjek života u Korčuli prije 100 godina.

Ova neobična priča počinje jednog običnog popodneva kad je Tonči Baždarić, inače dite staroga grada, Zakrjanez, ali i zaljubljenik u korčulansku povijest i baštinu, šetao štradom prolazivši kraj stare kuće koja se upravo renovirala. Na ulici je, nešto prije nego je završila u smeću, ugledao staru drvenu kutiju na kojoj je stajao natpis "Agfa". Kako se Tonči i sam pomalo bavi fotografiranjem, u naslovu je prepoznao ime poznate tvornice filmova, papira i stakala za fotografije te je pitao radnike može li uzeti kutiju.

Nakon što je otvorio kutiju doživio je trenutak o kojem sanjaju svi povjesničari, onaj univerzalni osjećaj da ste otkrili nešto veliko, nešto vrijedno što je cijelo jedno stoljeće čučalo u mraku zapuštenog tavana. U kutiji je bilo preko 800 staklenih negativa, odnosno fotografija koje je netko nekad snimio, a koje su čekale svjetlo dana.

- Prvo sam zamolio prijatelja da mi pedesetak negativa, koji su mi se činili najzanimljiviji, digitalno konvertira i pretvori u fotografije. Proučavajući fotografije naišao sam na puno slika iz Korčule, ali i iz nekih meni nepoznatih krajeva, a na jednoj od slika prepoznao sam i svoju nonu što me dodatno potaknulo da s negativima nešto napravim. Obratio sam se Gradskom muzeju, no kako tamo nisu pokazali poseban interes odlučio sam ih odnijeti u Arhivski sabirni centar u Žrnovu gdje sam ih predao u ruke Tonku, prisjeća se Tonči.

Tonko Barčot je voditelj Arhivskog sabirnog centra Žrnovo – Lastovo, povjesničar i arhivist koji o svom prvom susretu s negativima još uvijek govori s dozom uzbuđenosti.

- Moje je uzbuđenje bilo na vrhuncu, kao i svaki put kad se pojavi neko novo gradivo. Budući da je naš arhiv prvenstveno arhiv dokumenata i papira, ove fotografije su pravi arhivski dragulj i sjajan primjer iz tog davno minulog vremena. No, naglasak nije isključivo na fotografijama već i činjenici da smo pronašli prvog korčulanskog fotografa, zaključuje Tonko.

A prvi korčulanski fotograf zvao se Jakov Peručić, odnosno Giacomo ili Santiago Peručić kako se često potpisivao. Tonči i Tonko u pomoć su pozvali i Mara Grbića, povjesničara umjetnosti podrijetlom iz Korčule, inače unuka slavnog kipara Frana Kršinića. Pomno proučavajući fotografije, ali i prikupljajući podatke iz raznih izvora, kazivača i službenih dokumenata, njih trojica rekonstruirali su život i rad prvog fotografa Korčule kojeg je samo jedan mali korak dijelio od potpunog zaborava.

Kako je fotografiranje postalo "hit" na Korčuli

Jakov Peručić rođeni je Korčulanin, rođen na samom kraju 19. stoljeća, odnosno 1870. godine. Kraj 19. stoljeća te početak 20. zapamćen je u povijesti kao jedno od najsurovijih razdoblja neimaštine i siromaštva, a budući da je Peručićeva obitelj bila u lošem ekonomskom stanju, kao i mnogi otočani u to vrijeme, odlučio se zaploviti prema Južnoj Americi, odnosno prema Čileu.

Istraživanjem se došlo do pretpostavke da se Peručić, inače klesar, u čileanski grad Punta Arenas zaputio sa svojim ujakom Androm. Kako su istraživači doznali od jednog kazivača, u to vrijeme u Punta Arenasu živjela je samo jedna obitelj Peručia koja se bavila klesarstvom što je za tadašnji mali, ali brzo rastući grad bila tražena vještina. Peručić je u Punta Arenasu doživio poslovni uspjeh zaradivši veliki kapital. Kako navodi Tonko, po fotografijama se vidi da je Peručić u Čileu bio jako sretan, od siromašnog dječaka pretvorio se u gospodina čovjeka, čak je putovao i u Argentinu, a na tim svojim putovanjima upoznao je i fotoaparat.

- Iz fotografija možemo zaključiti da je uživao u toj zemlji. Jedan mladić, koji je cijeli život trebao biti klesar, baviti se obiteljskim zanatom, stekao je kapital i postao fotograf. U to vrijeme postati fotograf nije bilo tako lako i svakidašnje kao danas, o izradi fotografija trebalo je puno učiti, a oprema nije bila jeftina. Radi se o zaista vizionarskoj životnoj odluci, objašnjava Tonko.

Da li je Peručiću nedostajala njegova obitelj ili ga je na povratak iz Punta Arenasa u Korčulu natjeralo zdravstveno stanje, kako doznajemo nešto kasnije, nikada sa sigurnošću nećemo znati. No, negdje između 1900. i 1920. godine Peručić se vraća u Korčulu noseći pod rukom svoj fotoaparat. Kako Korčulani u to vrijeme nisu imali gradskog fotografa, uskoro preuzima tu, za tadašnje prilike, neobičnu ulogu te za kruh počinje zarađivati objektivom. Fotografiranje je uskoro postalo pravi "hit" među Korčulanima, ali i talijanskim vojnicima koji su tada boravili na otoku za vrijeme prve talijanske okupacije.

Peručić uskoro stvara priručni atelje s platnom kao pozadinom služeći se dnevnim svjetlom te je ovisio o vremenskim prilikama. Kako navodi Tonko, bio je jako talentiran i dovitljiv fotograf koji je, usprkos manjkavim uvjetima, stvorio niz fenomenalnih ostvarenja koja po estetici odskaču iz okvira ondašnje fotografije u Hrvatskoj i svijetu. Zbog toga je Peručić ne samo korčulanska, ne samo hrvatska, ne samo čileanska, već i mnogo globalnija priča.

Prva korčulanska fotografija nastala 1920. 

Gledajući stakla i skenirajući ih posebnim skenerom, istraživači su razdvojili dvije različite faze njegovog rada – čileansku i korčulansku fazu. U početku su mislili da se čileanska faza sastoji isključivo od fotografija nastalih u Punta Arenasu, no uskoro shvaćaju da ima i fotografija iz Argentine. Najranija fotografija ove faze snimljena je 1900. godine.

U korčulanskoj fazi najstarije datirana fotografija je 1920. godine, pri kraju talijanske okupacije kad je već bilo jasno da vojska mora napustiti otok koji će biti prepušten novoj formiranoj Kraljevini SHS.

Pregledavajući fotografije, Tonči je primijetio neke lokacije i lica koja su se stalno ponavljala. Šetao je gradskim štradama ne bi li povezao fotografiju s lokacijom i uskoro je, uz pomoć Tonka i Mara, došao do zaključka da je većina fotografija snimljena u kući u kojoj je Peručić vjerojatno živio i u kojoj je bio njegov atelje. Radi se o zgradi koja je danas u vlasništvu HTT-a Korčula, kuća koja je nekad pripadala obitelji Golubović, a još prije plemićkoj korčulanskoj obitelji Tabain. Najveći broj slika nastao je na terasi kuće, s platnom u pozadini, što znači da je Peručić vjerojatno na toj terasi fotografirao svoje klijente.

- U toj je kući nekad živio poznati korčulanski brodograditelj Vice Ivančević. Njegova kćer Keti Ivančević je još uvijek živa i rekla mi je da se sjeća kako su se kao djeca igrali s tim staklenim negativima. Također mi je ispričala kako se njena nona, koja se udala za Ivančevića, prezivala Peručić, nažalost više od toga nisam uspio doznati. Pokušao sam prepoznati i lica s fotografija, ali za sad neuspješno, prošlo je jako puno godina i oni koji bi mogli prepoznati ta lica su već umrli, ističe Tonči.

No, slike su žive i pokazuju kakav je život bio u Korčuli prije sto godina. Peručić je fotografirao zaista veliki broj različitih motiva i ljudi svih slojeva društva. Na fotografijama se mogu vidjeti procesije za Sv. Todora, sprovodi, blagdani, Božić, prve pričesti, djeca iz vrtića u Dominikanskom samostanu, napuštena djeca iz nekadašnjeg Doma za siročad Šilović, veslačke regate, izleti na Badiju, gradske fešte, trgovački i ratni brodove na rivi te talijanski vojnici.

Peručić je bio fotograf bogatih i siromašnih. Na fotografijama se mogu vidjeti imućne gospođe u haljinama po posljednjoj modi, ali i svećenici te drugi ugledni članovi društva. Sudeći prema negativima, talijanski vojnici su se posebno voljeli fotografirati, a na većini slika imaju boce i čaše u ruci te osmijehe na licu što svjedoči kako su se u Korčuli dobro zabavljali. Međutim, na fotografijama se mogu pronaći i radnici u istrošenoj odjeći, u dronjcima, kao i bosonoga djeca. Nameće se zaključak kako Peručić nije fotografirao samo iz koristi već je, zbog ljubavi prema fotografiji, vukao siromahe s ulice u želji da ih ovjekovječi što nam daje potpuni presjek tadašnjeg života.

Povratak u Zadar

Osim lokacija, određena lica su stalni motiv Peručićevih fotografija. Budući da se uz neka lica na fotografijama često pojavljuje u obiteljskom kontekstu, npr. na svečanom Božićnom ručku, uvidom u korčulansko stanje duša u to vrijeme Tonči i Tonko dolaze do zaključka kako je Peručić živio sa svojom sestrom, njenom djecom i majkom. Njegova sestra je bila udana za Jeričevića koji u to vrijeme nije bio u Korčuli, a Peručić se pojavljuje u školskim imenicima kao skrbnik njihove djece. Upravo će jedan od njegovih nećaka, Ivan Jeričević, mnogo godina kasnije naslijediti njegov atelje u Zadru.

Odlaskom talijanskih vojnika iz Korčule, Peručić odlazi u Zadar koji je i dalje ostao pod talijanskom vlašću. S njim odlazi i njegova sestra udana Jeričević sa svojom djecom, a njegova majka ostaje u Korčuli s drugom sestrom koja se udaje u obitelj Ivačevića. S njom su, očito, u kući koja se danas renovira, ostali i njegovi stakleni negativi sa slikama koje je pomno fotografirao tijekom svoje korčulanske faze. Ti negativi u tom kontekstu dobivaju i simboličku težinu razdvajanja obitelji koje su u narednim godinama doživjele različite sudbine. Peručićev rad u Zadru popratio je Abdulah Seferović, poznati zadarski novinar i publicist, ali i zaljubljenik u zadarsku fotografiju.

Početkom 30.-tih godina prošlog stoljeća Peručić svoj zadarski atelje u potpunosti prepušta svom učeniku i nećaku Ivanu te se povlači zbog bolesti. Patio je od težih želučanih problema koji su možda bili razlog njegovog povratka iz Čilea u Korčulu budući da mu oštra čileanska klima na samom jugu Amerike nije odgovarala. Iako se pretpostavljalo da umire u Italiji, uvidom u zadarski arhiv doznajemo kako je umro u Zadru 1952. godine, a posljednje godine svoga života proveo je prikovan za krevet.

Fotografije koje treba izložiti

Prvi korčulanski fotograf uz ovih, čudesno pronađenih 800 negativa, vjerojatno je ostavio i veliki broj fotografija diljem Južne Amerike i Italije. No, zapitali smo se, kako je moguće da je jedan tako talentirani fotograf s tolikim nasljeđem ovisio o pukoj sreći i zainteresiranosti kurijoznog Korčulanina?

- Po svemu sudeći Peručić je bio neženja. Kad imaš obitelj, nasljednike, ljude koji te vole i kojima je bitno da te ne zaborave, onda i tvoje stvaralaštvo ima svoj tijek i duži rok trajanja. No, činjenica je da se kutija s negativima nije bacila. Iako je u jednom trenutku završila na šufitu, očito se ono što je bilo unutra smatralo vrijednim. Iako ne možemo sa stopostotnom sigurnošću reći kako je Jakov izgledao, ipak ga s velikom vjerojatnošću prepoznajemo na velikom broju fotografija. Bio je pravi kicoš s brčićima, obučen po posljednjoj modi. Pretpostavka je da je bio naklonjen talijanskoj vlasti, no na jednoj fotografiji mi se čini da vidim sliku Ante Starčevića na zidu. Ono što sigurno znamo je da je bio moreškant. Jedna od njegovih fotografija prikazuje morešku 1900. u Punta Arenasu, a Jakov je u ulozi Osmana, zaključuje Tonči.

Kako ovoj priči ne nedostaje neobičnih okolnosti i kao da se Peručić nizom sretnih slučajnosti želi otrgnuti zaboravu, Tonči je prije nekoliko dana u štradi sreo poznanicu koja se bavi iznajmljivanjem i koja je mu je sasvim neobavezno natuknula kako je nedavno imala dvije gošće iz Čilea koje su u Korčulu došle tražiti svoje korijene. Da bi stvar bila zanimljivija, gospođe se prezivaju Peručić, a kako nisu ništa pronašle napustile su otok. Tonči je putem maila stupio s njima u kontakt te je doznao kako se majka jedne od njih sjeća jednog ujaka Peručića iz Punta Arenasa koji je bio ugodna osoba i svirao je mandolinu. Poslao im je neke fotografije u kojima će one, možda, prepoznati neka njima poznata lica te upravo čeka odgovor.

Što će još Tonči i Tonko doznati o Jakovu Peručiću i njegovom životu doznat ćemo u narednim mjesecima, no sigurno je kako će ostvarenja prvog korčulanskog fotografa biti predstavljena široj javnosti na izložbi, kako u Korčuli, tako i diljem Hrvatske ali i Čilea.

- Već duže vrijeme intenzivno radimo na skeniranju, odnosno pretvaranju staklenih negativa u digitalne pozitive, nabavili smo i posebne uložnice i kutije u koje ćemo trajno prebaciti stakla. Čim završimo proces digitalizacije, fotografije će biti predstavljene na izložbi koju ćemo kao projekt prijaviti i na natječaje Ministarstva kulture. Istina je da je prošlo jako puno godina otkad su fotografije nastale, ali postoji mogućnost da će ljudi prepoznati neke lokacije, možda će prepoznati neki detalj ili neku sličnost u licima, a možda će reći – pa ja tu fotografiju imam doma! Vjerujem da se još negdje, na nekom šufitu, krije neko slično blago i nadam se da će ova priča potaknuti ljude da pregledaju svoje tavanske, stare škatule. Najviše se nadam i vjerujem da sve ovakve priče još nisu otkrivene i da ih još uvijek ima, poručuje Tonko za kraj.
 

Naslovnica Korčula

Najčitanije

OTOK U BIJELOM Na Korčuli pao snijeg

OTOK U BIJELOM Na Korčuli pao snijeg
Na Korčuli su pale prve pahulje snijega. Iako se mještani nadaju snijegu u svojim naseljima, za sad je nekoliko ...
OTOK U BIJELOM Na Korčuli pao snijeg

Najnovije

Gdje sutra neće biti vode?

Gdje sutra neće biti vode?
Zbog radova na vodoopskrbnoj mreži sutra, u srijedu 24. listopada, bez vode će biti stanovnici u ulicama Ispod M...
Gdje sutra neće biti vode?