FOTO / VIDEO Životinjski raj u Mikulićima - veprovi siti, koke na broju, samo se golubovi legu u 'nedoba'

Odavno je slavni irski dramatičar George Bernard Shaw pozvao čeljad da posjeti ljudski zemaljski raj u Dubrovniku. A što bi tek rekao da je kojim slučajem vidio životinjski raj u Mikulićima, gdje su perad i divljač brojnošću dobrano nadmašile lokalno stanovništvo!

'Naseljenost' po metru četvornom daleko je iznad očekivanja gradskih izletnika koji sve rjeđe uživo viđaju i mačke, a kamoli veprove. Da, dobro ste pročitali, cijeli jedan naraštaj divljih praščića ugodno živi u žicom ograđenom 'apartmanu' na otvorenom pod nadzorom Cvijeta i Marka Kušelja. Ništa gudinima ne fali, siti su, čisti i razigrani.



Na mladunce iz svoje 'sjenice' budno motri mama prasica koja je i opet u 'blaženom stanju'. Red roktanja, red rovanja zemlje rilom i prođe kratki zimski dan. Populacija divljih svinja u Konavlima ničim nije ugrožena, no ipak je valja držati na oku, da ljudi i baštine ne bi došle u opasnost.

Straha nema ni u kokošinjcu gdje vlasnici Stanka i Pero Komaić drže stotinjak kokoši i 18 kokota u mirnom suživotu. Jedu nesilice samo domaće, što se odražava na kakvoći jaja i piletine s kojom se ona iz industrijskog uzgoja ne može ni izdaleka mjeriti.



- Svaki dan im miješam hranu, dodam malo trave i zato su jaja i meso skroz drugačijeg okusa – govori gazdarica Stanka koja posao u Zračnoj luci Dubrovnik kombinira s poljoprivredom, peradarstvom i kunićarstvom. I nije joj teško:

- Puno je lakše brinuti za sitne životinje nego za krupnu stoku. Manje su zahtjevne – suglasni su Stanka i Pero kojemu, kad dođe vrijeme, dopadne nevesela zadaća klanja kućnog 'jata'. Potencijalnih kandidata za 'odlazak' među kokošima je oko 60. Starije su od četiri godine, a jedu kao i mlađe, trebalo bi ih zaklati i operušati, no objektivu neskloni umirovljenik i poljoprivrednik Pero sve nekako to odgađa. Pitamo brine li se da bi ga u klanju mogla preduhitriti neka divlja zvijer?



- Ne, kokoši treba zagraditi i onda su sigurne. Vukova ovdje nema, ali znalo je biti mungosa i divljih mačaka, susjedima su patke poklali. Mungosi su sitni i svugdje se mogu provući, a divlje mačke znaju dobro ogrebati, treba se paziti – kaže gazda Pero koji se zbog mungosa zmija ne boji. A svoje golubove -obožava:

- Otkad sam dijete bio imao sam golubove, danas ih hranim pedesetak raznih vrsta. Svako jutro im priključe i divlji golubovi. Spavaju ispod stijene, tamo pod Radovčićima, prije nego se dignemo oni se poredaju tu po stijenama i čekaju kad će marenda – otkriva nam Pero koji se više puta uvjerio u golublju odanost. Kad se nakon ratnih razaranja vratio doma, sletjela su mu na na razbijeni krov dva pernata mezimca kao izvidnica. Prepoznali su ga golubovi i signalizirali ostalima iz jata da je teren siguran za povratak. Kako tad- tako sad, Komaić se druži s golubovima, no zamjećuje jednu anomaliju u njihovu ponašanju:



- Dosad se nikad zimi nisu legli, uvijek bi to bilo na proljeće, u trećem ili četvrtom mjesecu, a sad ima krcato malih ptića. Isto je i s kunejima. Kote nam se u siječnju, umjesto u ožujku i travnju – uočava Pero Komaić poremećaje u klimi koje itekako trpi fauna u Mikulićima. S florom je manji problem. Studen zasad zaobilazi jug, što pogoduje citrusima, gigantskim grejpovima i ostalim agrumima koji 'pritežu grane' svuda oko obiteljskih kuća i po poljima Mikulića.

Niže u polju u Mikulićima kuda smo prošetali s našim vodičem, mještaninom Andrijom Grgurinom, smješteni su boksovi i tereni za obuku lovačkih pasa koji svakog namjernika 'pozdravljaju' propinjanjem i lavežom. Obuka pasa za lov dugo traje i dosta košta, vrijednost dresiranog psa računa se u tisućama eura. Njuh im svakako izoštrava blizina tora s divljim svinjama...