VIDEO Ovako nastaje konavoska torbica - snimili smo Jelu Šturicu, najstariju konavosku tkalju

Crvena kao vino, crna kao zemlja, žuta kao klasje žita, bijela kao kamen i sol. Simbole Mediterana utkane u boje torbice više od šezdeset godina isprepliće tete Jele Šturica, najstarija konavoska tkalja.

Ono što joj je nekad bio kruh, danas radi iz hobija, koliko i kad poželi, istim žarom kao i te davne 1960. kad je kao nevjesta iz Dube konavoske došla živjeti na Kunu, a zatim preselila u Ljutu. Tkati je naučila pedesetih godina prošlog stoljeća, od majke u obiteljskom domu, a znanja usavršila udajom u kuću s dugom tkalačkom tradicijom. Svekrva Luce Šturica bila je na glasu kao vrhunska tkalja, tako da je nevjesta imala što i od koga naučiti.



Stativo za čvrsta tkanja koje je prije šezdesetak ljeta izradio meštar sa Zubaca i danas „prede“ kao podmazano. Sa Jelinog starog stativa, jednog od najstarijih u Konavlima, odzvanjaju zvuci tkanja danas rjeđi od pjeva rijetkih ptica. No, dok je ruke i koljena služe, tete Jele će raditi na razboju. Vid je, kaže u šali, manje važan jer svaki pokret zna napamet i bez gledanja. Praksa je važna, tradicija još i važnija:

-Na nama je velika odgovornost da sačuvamo i prenesemo tradiciju u načinu, materijalima i kvaliteti izrade konavoske nošnje, veza i tkanja. Ne smije se izgubiti duh starine, dugujemo to našoj djeci i unucima. Ljute me loše kopije i na brzinu izrađeni suveniri, nastavi li se ovako djeca nam uskoro neće znati što je izvorno konavosko – govori tete Jele, čija su uža specijalnost konavoske torbice.

Konavoske torbice, bijele i svečane crvene, dio su tradicionalne konavoske nošnje, u prošlosti su značile mnogo više od pukih „vrećica“ za nošenje dobara.Izrađuju se tradicijskim ručnim tkanjem. Materijal za izradu je vunena nit.
Pratile su čovjeka kroz sva važna događanja u životu, od rođenja do smrti.



- Bile su veće i manje torbice, s njima si išao u goste, u svatove, na krštenja, rođenja, feste i požalenja.

S punom torbicom išla je žena - ženi, zapravo kuća - kući. Torbicom su se održavali dobri odnosi sa susjedima i rodbinom. U torbici se nosio „kolač“. Bila je to škatula keksa, cukar, beškot ili galeta, ponekad šaka smokava...Obavezno nešto za djecu i jabuka ili naranča ako je u kući bilo starije čejade. Torbica je iskazivala poštovanje svakom članu obitelji, od najstarijeg do najmlađeg.

Posebno lijep običaj bio je poć s torbicom i nevjestom. Konavoske famije su bile velike, a rodbina brojna. Nakon svadbe bi svekrva s nevjestom obilazila susjedstvo i rodbinu. Bio je to lijep običaj upoznavanja novog člana obitelji sa novom zajednicom.

U manjim torbicama nosio se takulin,molitvenik i kralješ – priča nam domaćica dok pokreće razboj na četiri pedale. Kao da svira klavir, makar je koljeno pobolijeva, Jele kombinira četiri boje niti vune kojom je unuka iz Zagreba redovito opskrbljuje. Treba paziti da se 'strune' ne pomiješaju, da ne nastane kakav grop koji bi tkanje pokvario i vratio na početak. A torbice traže svoje, nije sve u šarama i vještini tkanja, treba znati i kako sašit, isples uzicu, kako napravit kiticu, kako zategnuti nit da se postigne čvrstoća...



- Nekome možda izgleda teško, ali mene opušta. Kad tkam, izgubim pojam o vremenu i mjestu, otiđem u neki svoj svijet i lijepo mi je – priznaje tete Jele koja tkanjem krati samotne dane koje u Ljutoj osim tkalačkog stana uljepša i zvuk žuborenja potoka. Otkad zna za sebe, Jele osim s vunom, druguje i s vodom. U rodnoj selu izvorsku vodu su uzimali na vrelu Kosović, a sad mnogi dođu u Ljutu natočiti bidone jednako zdrave žive vode. A neki, naravno, svrate i po Jelinu torbicu kao ukras za mladenku na modernim vjenčanjima.Daruju ih i djevojčicama za krštenje, pričesti i krizme. Znaju da je to poseban dar.

Prošetaju njene torbice Stradunom za Festu sv. Vlaha i konavoskim crkvama na Veliku subotu.

- Dugogodišnja je to rabota i drgo mi je da se tradicija tkanja nastavlja u mojoj obitelji.

- Ako nema tradicije, nema ni Konavala. Prije smo se više smijali i družili uz poprete i svjetlost petrolejke.Prelo se, plelo i vezlo uz razgovor, pjesmu i molitvu...



Danas...ako pred Božić zapjevaš pijeće, ljudi će ti reći da si poludio – žali tete Jele za starim vremenima i riječima koje guta zaborav:

- Eno, neki dan sam u šetnji jednoj Konavoki spomenula glamicu, a ona me u čudu pitala što je to?! Pa sam joj objasnila da je to bica u kominu na popretu koja je dijelom izgorjela.

Ako si išao na sijelo, po mraku si mahao glamicom umjesto baterijom, da osvijetliš sebi put. Otkriva naša sugovornica koliko joj nedostaje „bolja prošlost“ kad su Konavlima odjekivali zvuci tkalačkih stanova koji su danas postali muzejski primjerci. Ali ne i u Ljutoj. Ne kod Jele gdje će još dugo s vodom iz rječice Ljute teći „strune“ konavoskih torbica...