Gruda... Ovog puta ne tako hladna i bez magle... Početak još jednog tradicionalnog edukacijskog putovanja Udruge agroturizama s područja Konavala. Jedanaesti put. Neko kaže već jedanaesti, ali mišljenja smo kako će ova dobra priča i nadasve posao iz Konavala trajati još dugo, dugo...
Sama ideja, pokretanje i rad agroturizma uzdigla je Konavle na brojnim turističkim kartama ruralnog turizma kako u domovini tako i u svijetu. Pored brojnih zasluženih nagrada koje su došle u Konavle, rad Udruge uveliko je pridonio da trenutno u srcu Konavala postoje brojne vile, kuće za odmor, reprezentativni turizam o kojem se nekada moglo samo sanjati. Sami podatak kako je u proteklo vrijeme u Konavlima izgrađeno, prema vjerodostojnim pokazateljima, preko 150 bazena za kupanja, dovoljan je podatak sam za sebe! Posebna priča je prepoznata gastronomija kroz zelenu menestru i druge specijalitete, te konavosko vinarstvo čija vina su, za razliku od prije, kvalitetom zaslužila svoje mjesto na izbirljivim turističkim i privatnim stolovima dubrovačke i drugih regija.
Ivica, Luko, Vlaho i još ponetko sa sjetom se sjećaju kako su se prije jedanaest godina ukrcali u kombi i krenuli u Istru, upravo istom rutom kao sada, vidjeti što je uopće to agroturizma, može li se u nečemu preslikati u Konavle, pokupiti neku ideju, upoznati ljude... Nitko od njih, kako sada govore, nije niti sanjao da će upravo to putovanje prije više od jednog desetljeća utrti put jednim novim Konavlima, pozitivnom razmišljanju s kojeg više nema povratka.
Prvo odredište putovanja bilo je malo mjesto Draguć koje više sliči na gradić. Zašto Draguć? Svjesni svog položaja u središnjoj Istri, poprilično daleko od mora, uz pomoć Istarske županije krenuli su u projekt očuvanja freski u crkvama i kućama na području Istre kojih ima oko 130, iako je ta brojka prije bila čak 3000. Zub vremena, promjene vlasti i vladara trajno su izbrisali ne samo freske, nego i crkve s tog područja. Začudo, na samom kraju mjesta, a ne u središtu kao što je uobičajeno, nalazi se mala crkvica Svetog Roka koja je izgrađena kao zavjet nakon velike kuge koja je vladala u 15. stoljeću. Crkvica je u potpunosti obnovljena sa svim freskama na stropovima, a mještani je od dragosti zovu svojom Sikstinskom kapelom. Freske su u staro doba uglavnog radili domaći, istarski majstori, a crkvicu u Dragoću radio je majstor Antun kojemu ovo nije jedini rad u Istri.
Prema riječima domaćina, vodiča Roberta Bačeca, čak se i jedan Dubrovčanin koji se potpisivao Blaxius Raguseum okušao u freskama pa se jadna takva nalazi u Novoj Vasi blizu Učke. Cilj ljudi u Dragoću je pokrenuti školu freskoslikarstva, tj. mogućnost svima koji će žele okušati u ovoj slikarskoj tehnici da dođu i rade na način kao što je to bilo prije nekoliko stoljeća. Uz pomoć Europskih fondova obnovili su jednu kuću u mjestu koje je sada muzej i škola freskoslikarstva. U zanimljivom iskazu Robert je kazivao iskustva iz Škotske koja je svoj veliki turistički napredak napravila ne na materijalnom i slikovnom turizmu, već na pričama koje turiste dovede u taj kraj poput čudovišta Ness, vitezova i slično.
Inače u Dragoću trenutno živi tek četrdeset stanovnika, a najviše u povijesti bilo ih je 900. Ljudi na ulicama gotovo da i nema, pa je dolazak naše velike grupe, moglo bi se reći, iznenadio mačke na ulicama kojih ima sigurno mnogo više od stanovnika. Mjesto oživi ljeti kada turisti u starim kućama specifičnim za ovaj kraj redovito traže krevet više. Posebno je živo kada dolaze svirači berde na tradicionalni festival svirača ovog tradicionalnog, narodnog instrumenta, te u vrijeme snimanja filmova. Naime, iako malo mjesto, u Dragoću se do sada snimalo čak 9 što stranih, što domaćih filmova, od kojih i dijelovi filma Libertas Veljka Bulajića o našem Marinu Držiću.
Konavljani su dan zaključili u konobi Stara štala u Borutu s tradicionalnim specijalitetima ovog kraja koje vrijedni domaćini i njegova brojna obitelj sami proizvode. Kako bi ipak u daleku Istru donijeli dio naših, konavoskih običaja potrudio se poznati zdravičar Ilija Kesovija s Konavoskom zdravicom i svojim poznatim: „Ahahah... Kako ono i oće ako Bog da... Amen dabogda!“