„Kada se početkom listopada počelo šuškati da će biti štrajka, bila sam, poput mnogih svojih kolega, veoma skeptična. Rečenica 'I tako ništa ne možemo promijeniti' frustrira me već dugi niz godina. Ako ne poduzimamo ništa, kako možemo očekivati da se išta promijeni?“, komentira Jelena Varezić, profesor-mentor u Gimnaziji Dubrovnik, najvažniji događaj u prošloj godini kad su u pitanju radna prava.
Malo tko je, pa i sami učitelji, očekivao toliku upornost i jedinstvo. Premda nezadovoljni višegodišnjom potplaćenošću i obezvrijeđenim statusom teškog, zahtjevnog i odgovornog posla kojim se bave, kaže ova profesorica matematike, razočarani obećanjima da će im dodatna zaduženja i angažman oko kurikularne reforme biti adekvatno plaćeni, stanje apatije i bezvoljnosti u koje su tonuli iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće i mirenje sa svakom situacijom nije obećavalo promjenu u pozitivnom smjeru.
Kao dosadna muha lavu
- Bili smo skeptični i zbog negativnih iskustava mnogobrojnih prethodnih mlakih i slabo organiziranih štrajkova, kao i zbog nejedinstva triju prosvjetnih sindikata osnovnih i srednjih škola, a mnogi su smatrali i da bi puno bolji 'tajming' bio kraj školske godine, kad bi pritisak koji vršimo na vlast bio puno učinkovitiji. Kad je štrajk najavljen, na koncu je svatko od nas, po vlastitoj savjesti, morao donijeti odluku hoće li u njemu sudjelovati, a to nije bila jednostavna odluka. S jedne strane vage bila je naša briga za dobrobit učenika, a s druge strane višegodišnja frustracija zbog ignoriranja našeg položaja od strane svih garnitura vlasti. Kad vas vlast, aktualna, kao i sve prethodne, godinama ignorira, jer ju ničim ne ugrožavate, a vi pristojno i strpljivo čekate da i na vas dođe red prilikom podjele kolača, onda jednostavno nemate drugog načina da ostvarite svoja prava osim prosvjedom i štrajkom – kaže Varezić.
Cirkularni štrajk, kao posve nova forma sindikalne akcije, započeo je 10. listopada, a kad je bilo očito da takav štrajk Vladi predstavlja, kako kaže dubrovačka profesorica, „otprilike ono što dosadna muha predstavlja lavu“, 19. studenog krenulo se u frontalni štrajk, a 25. studenog organiziran je prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu.
- Osobno sam u njemu sudjelovala, i to je sigurno jedno od najznačajnijih iskustava u mom životu. Svake sekunde bila sam svjesna moćne energije koju smo stvorili, bila sam svjesna trenutka kad smo se iz blagog morskog vala pretvorili u fortunal nevjerojatne snage. Svake sekunde bila sam ponosna i sretna što imam priliku sudjelovati u događaju koji je obilježio ne samo 2019. godinu, već i noviju hrvatsku povijest. Nakon dugo vremena, jednostavno su nam se 'poklopile zvijezde'. Konačno smo dobili potporu većeg dijela javnosti, osobito značajnu potporu roditelja, a presudnu ulogu odigrale su tri nastavničke Facebook grupe koje su nadvladale sindikalnu razjedinjenost i pripadnost ili nepripadnost sindikatima.
Taj kratak trenutak u hrvatskoj povijesti imali smo dojam da je sve moguće, da nakon dugo godina ignoriranja i omalovažavanja konačno značimo nešto, da nas se vidi i čuje, da sudjelujemo u odlučivanju i kreiranju svog života i stanja u zemlji, te da će budućnost biti bolja.
Zbornica Gimnazije Dubrovnik u kojoj već godinama radim je bila jedinstvena, odaziv nastavnika štrajku je bio 100-postotan, složno smo izrađivali transparente, bedževe, skupljali novac za razne humanitarne akcije, sudjelovali u prosvjedu i istupali u medijima. Nakon dugo vremena osjećali smo se ponosno što smo profesori. To nas je iskustvo obogatilo, a osjećaj oplemenio – prepričava Jelena Varezić.
Razočarani
No, nakon obustave štrajka, 2. prosinca, mnogima je ostao gorak okus u ustima.
- Željeli smo promijeniti položaj nastavnika u društvu, mnoge besmislene i rigorozne pravilnike, utjecati na primjenu kurikularne reforme, ali od svih, za nas bitnih zahtjeva, uspjeli smo na koncu samo djelomično ostvariti svoja materijalna prava. Ako ste u problematiku bili upućeni samo slušajući našeg premijera, onda ste iz njegovih riječi mogli zaključiti da ćemo već sutra dan nakon sporazuma dobiti povećanje od nekih 750-850 kuna, što bi bio novčani ekvivalent povećanja koeficijenta složenosti poslova od 6.11 posto. Ali, nismo.
Povećanje traženog koeficijenta složenosti poslova od 6.11 posto dobit ćemo prvi put u veljači 2021. U siječnju 2020. dobit ćemo povećanje koeficijenta od tri posto, što u prosjeku predstavlja povećanje plaće od 250 do 350 kuna, a to bi bilo povećanje plaće za nešto malo više od četiri posto.
Osobito veliko razočarenje i neugodnost predstavljala je činjenica da je nenastavno osoblje, koje je s nama u štrajku cijelo vrijeme sudjelovalo potpuno ravnopravno, dobilo još i manje od nas i da se o tome u javnosti gotovo uopće nije čulo – kaže Varezić.
U gornjem iznosu nije uračunato povećanje od 2 posto koje će, u siječnju 2020. osim njih, dobiti i sve javne i državne službe. U trenutku kad su tražili povećanje koeficijenta složenosti poslova, a dobili povećanje osnovice, baš kao i sve ostale državne i javne službe, premijerova odluka ih je dodatno razjarila. Time se, napominje sugovornica, razlika između plaća zaposlenika u osnovnim i srednjim školama i zaposlenika u raznim ministarstvima i uredima, koja je već postojala i koja je bila jedan od uzroka štrajka - samo povećala.
- Iz premijerovih riječi mogli ste steći dojam da su prosvjetari bahati, nikad zadovoljni i da preko kruha traže pogaču. Na pitanje zašto nakon dogovora Vlade i sindikalnih vođa nismo i dalje nastavili štrajkati, po mom mišljenju, postoje dva odgovora. Prvi je da samo sindikat može pokrenuti štrajk. A drugi je taj što smo nakon 36 dana stresa, napetosti, neizvjesnosti, obrana od optužbi onih koji su govorili da se borba za naše interese prelama preko leđa naših učenika i roditelja, i mi sami bili umorni i željeli smo se vratiti u normalu, na posao koji najbolje radimo.
Anonimke
Upravo zato što je premijer toliko dugo podcjenjivao problem i što su konkretni pregovori započeli tek u drugom mjesecu štrajka, sada propuštene nastavne dane nadoknađujemo u vrijeme učeničkih zimskih i uskršnjih praznika, što izaziva nezadovoljstvo mnogih roditelja i učenika, pa će ionako predugo drugo polugodište ove godine biti osobito teško i zahtjevno – nastavlja sugovornica.
Osim zbog materijalnih prava, učitelji su krenuli u borbu za dostojanstvo struke. Upiru prstom u suludi sustav anonimnih prijava koje, bez ikakvih posljedica, može podnijeti učenik ili roditelj nezadovoljan ocjenom. Prijave su, dakle, anonimne, i najčešće sredstvo koje se zloupotrebljava.
- Čak i kad se utvrdi neutemeljenost prijave, zbog gomile birokracije, stavljanja u apsurdno apologetski položaj koje ova procedura izaziva, ne bi li izbjegli nepotrebne dodatne neugodnosti i ugrozili vlastito zdravlje, nastavnici sve lakše odustaju od vlastitih kriterija, idu linijom manjeg otpora, a to pak vodi u apatiju koju sam već spomenula.
Defetizmu nastavnika sve više doprinosi još jedan oblik ponižavajućeg miješanja u njihovu stručnost, koji je donio Pravilnik o kriterijima ocjenjivanja. Taj pravilnik učeniku omogućuje da, čak i bez nekog opravdanog razloga, podnese zahtjev za preispitivanjem ocjena. Tada učenik u roku od 48 sati nakon podnošenja zahtjeva misteriozno uspijeva savladati gradivo iz pet, šest ili više predmeta iz kojih je bio negativno ocijenjen, što je fenomen svoje vrste, zar ne?
Pravilnik o izricanju pedagoških mjera dozvoljava da se čak i težak prekršaj učenika, npr. napad na profesora, poništava i ne prenosi u sljedeću nastavnu godinu. Zbog mnogobrojnih incidenata, od kojih je onaj s prof. Dragičevićem bio i medijski popraćen, konačno će i nastavnici imati status službene osobe.
Iz naše perspektive novi rigorozni Pravilnik o napredovanju u zvanje mentora ili savjetnika, služi da bi država ponovno uštedjela na ionako potplaćenim profesorima i on je sve samo ne mogućnost nagrađivanja 'izvrsnosti'. Njime je gotovo onemogućen dosadašnji dodatak na plaću koji donosi zvanje mentora ili savjetnika, jer je izuzetno teško skupiti propisani trostruko veći broj bodova u odnosu na prijašnji pravilnik. Tako će mnogi koji su do sada bili mentori ili savjetnici biti degradirani na niže zvanje, a oni koji bi to tek trebali postati, nakon godina i godina izvrsnih rezultata i predanosti svom poslu, teško da će to moći ostvariti, što je izravan atak na prihod. Prema ovom novom pravilniku izgleda da je rad u raznim izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima, osobito ako ga uspješno medijski plasirate, važniji od neposrednog rada s učenicima u razredu – upozorava prof. Varezić, pa nastavlja:
- Ne mogu zaobići činjenicu koja se više gotovo ni ne spominje, a riječ je o volontiranju prilikom provođenja državne mature. Dežurstva na državnoj maturi koja je započela 2010. godine jednostavno su provučena u 'ostala zaduženja', bez i jedne kune financijske nadoknade. Za članove ispitnih povjerenstava na maturi u pitanju je stotinjak sati besplatnog rada i to u smjeni suprotnoj od one u kojoj provode nastavu.
'Škola za život' ili 'Život za školu'
Prof. Varezić osvrnula se i na reformu školstva nazvanu 'Školu za život'. Ona je, kaže, život nastavnika pretvorila u 'Život za školu'.
- Sati i sati nedovoljno promišljene i provjerene dodatne 'edukacije' nauštrb privatnog vremena nastavnika još bismo i zanemarili da nastavniku ne donose neusporedivo više administrativnog posla oko tzv. formativnog vrednovanja za učenje i kao učenje. To su nove metode ocjenjivanja koje nisu brojčane, a moraju biti vrlo precizne, uvijek pozitivno intonirane, poticajne, potpuno individualizirane, itd. Zapravo, to je ono što je dobar nastavnik i do sada radio, ali uglavnom usmeno, kroz neposrednu komunikaciju s učenikom i roditeljem.
Svi smo svjesni da prastari, stoljetni model školovanja treba izmijeniti (ne u potpunosti odbaciti!), uskladiti ga sa zahtjevima suvremenog svijeta i tehnologije, ali iluzorno je očekivati da će se pomak u glavi učenika dogoditi zbog uvođenja novih digitalnih nastavnih sadržaja i pomagala, tableta i pametnih ploča, a u glavi nastavnika zbog uputa dobivenih putem Loomena, koji podsjeća na nekad popularne dopisne tečaje.
Zanemarivanje mišljenja, stručnosti, položaja i uloge nastavnika u nastavnom procesu, te pretjerana digitalizacija koja bi kod učenika mogla dovesti do još slabijeg logičkog i kritičkog promišljanja problema i svijeta oko nas, bila su onaj okidač koji je godinama nagomilano tiho nezadovoljstvo nastavnika pretvorilo u štrajk kojim su tražili da se obrati pozornost i na njihovo mišljenje - zaključuje.
Ovaj je štrajk bio još jedna važna učiteljska lekcija svim radnicima u ovoj državi. Na kraju, rezimirajući protekle mjesece u štrajku, prof. Varezić poručuje: „Ukoliko je povećanje plaće, koje su prije nekoliko dana dobili službenici MUP-a, rezultat angažmana i žrtve učitelja – možemo biti zadovoljni. Ako smo svojim akcijama učenicima u praksi pokazali što znači boriti se za sebe, poštivati sebe i svoje znanje – vrijedilo je! Ukoliko je naš štrajk doprinio da se situacija u zemlji bar malo poboljša, da malodušnost zamijeni nada i vjera da se u Hrvatskoj ipak nešto može promijeniti – vrijedilo je“.
StoryEditorOCM
DubrovnikPROFESORICA MATEMATIKE PROKOMENTIRALA ŠTO JE OSTALO NAKON ŠTRAJKA UČITELJA?
JELENA VAREZIĆ Razočarana sam, kupili su nas za sitniš i obećanja, reforma školstva nazvana 'Škola za život', život nastavnika pretvorila je u 'Život za školu'
11. siječnja 2020. - 18:47