Direktoru Zračne luke Brač i počasnom konzulu Kraljevine Norveške u Dubrovniku Tončiju Peoviću uručen je u Dubrovniku orden Kraljevski norveški red za zasluge, koji mu je za njegovu izvanrednu službu dodijelio norveški kralj Harald V. Medalju i diplomu uručio mu je veleposlanik Kraljevine Norveške u RH Haakon Blankenborg na svečanoj ceremoniji. Magistar zračnog prometa Tonči Peović bio je prvi direktor dubrovačke zračne luke nakon Domovinskog rata. Nakon 17 godina na čelu Zračne luke Dubrovnik odradio je petogodišnji mandat kao direktor Zračne luke Zagreb, a sad je direktor Zračne luke Brač. Počasni je konzul Kraljevine Norveške za Dalmaciju od 2009. godine, a od 2015. godine i počasni konzul Kraljevine Švedske za Dubrovačko-neretvansku županiju.
Kralj Harald V. dodjeljuje Kraljevski norveški red za zasluge Norvežanima ili strancima u inozemstvu za izvanrednu službu u interesu Norveške. Red je osnovan 1985. godine, a insignija Reda je križ svetog Olafa, kovan zlatom.
Kako se osjećate nakon ovako velikog priznanja?
Kad počnete raditi jednu takvu dužnost kao što je ona počasnog konzula, ne znate što vas čeka. Prepoznato je da sam Norveškoj bio na usluzi, svim Norvežanima na području od Šibensko-kninske do Dubrovačko-neretvanske županije. Dao sam podršku ljudima koji prodaju barku, traže ovjeru za matrikulu, nasljeđuju mirovinu, turistima koji izgube putovnicu, završe u zatvoru, bolnici ili umru... Kad sam to počeo raditi, bio sam ugodno iznenađen dobrim odazivom institucija kojima sam se obraćao, bez kojih se ništa ne bi dalo napraviti. Dubrovnik je mali grad pa sam neke stvari mogao riješiti i telefonski. Nakon deset godina, veleposlanstvo u Zagrebu predložilo je Ministarstvu vanjskih poslova da bi bilo opravdano dodijeliti mi to priznanje. Formalno, to priznanje dodjeljuje norveški kralj kojega sam dvaput imao prigodu sresti.
Svi smo mi kao mala djeca, volimo da nas se pohvali, a ne volimo kad nas se pokudi. Na žalost, Hrvatska još nije sazrela toliko da priznaje uspjeh svojih ljudi, češće se dobivaju kritike nego priznanja. Valjda će to evoluirati. Malo je nagrada i priznanja, što nije dobro, jer motivacija čini društvo naprednim. Ako se motiviraju ljudi koji su nešto napravili, oni će to činiti i dalje. Nekad se to radilo ordenima, kao što je ovaj moj, ali je nužno. Meni je osobno ovo velika motivacija, priznanje da sam bio na usluzi građanima i da su građani iskazali svoju zahvalnost. Uvijek je lijepo, mada je i teško odvojiti svoje aktivnosti i napraviti preraspored da bih otišao na drugu stranu i pomogao Norvežaninu kada mu to treba. To sam dosad uvijek uspijevao, usprkos obvezama i putovanima koja su česta.
Posao počasnog konzula odrađuje se volonterski, što ljudi često ne znaju.
Da, ljudi često misle da se radi o nekom novcu. Veleposlanstva pokrivaju troškove rada, uglavnom su to troškovi ureda i vožnje auta i to je jedino što počasni konzuli dobiju.
Gdje ste stacionirani?
Stan mi je u Supetru, ali sam vikendom u Gradu. Moje konzularne ovlasti protežu se od Šibensko-kninske, preko Splitsko-dalmatinske do Dubrovačko-neretvanske županije. To je, s obzirom na turizam, ogromno i jako zahtjevno područje. Suradnja s graničnom policijom je nužna na svim graničnim prijelazima. Ljudi prepoznaju što radim, upućuju građane na konzulat, a ja sam tu da odradim svoj dio posla. Imao sam nekoliko slučajeva sa zdravstvenim problemima turista, a naravno da obitelj očekuje dobiti informacije iz relevantnog izvora, gdje treba pokazati dužnu pažnju. Bilo je i smrtnih slučajeva.
Dugo godina ste bili direktor Zračne luke Dubrovnik.
Čak 17 godina. Bio sam prvi direktor Zračne luke nakon Domovinskog rata. Nakon toga jedan mandat, odnosno pet godina u Zračnoj luci Zagreb, i sada na Braču isto toliko. Sve ima svoje specifičnosti. Kad sam preuzeo Zračnu luku Dubrovnik, bilo je to u teško vrijeme kad ništa nismo znali. U Konavle se moglo ući samo s posebnom propusnicom jer se još nije znalo koja su minski osjetljiva područja. Ispod same piste pronašli smo tada 700 kilograma eksploziva, koji nije detoniran zahvaljujući jednom engleskom generalu i europskim promatračima. Sumnjali smo i na potezne mine unutar putničke zgrade, sve je bilo pokradeno i uništeno. Prihvatio sam taj izazov s relativno malim brojem radnika, dijelili smo dobro i zlo. Polako smo gradili sebe i aerodrom. Da nisam tada prihvatio tu priliku, ne bih ni sebe uspio izgraditi u međunarodnim vodama, školovati se, završiti magisterij u zračnom prometu, pa ni preuzeti dužnosti počasnog konzula Norveške i Švedske. Sve te mogućnosti dane su mi zahvaljujući tome što sam prihvatio izazov, a i zajednica me prihvatila kao ravnopravnog i poželjnog člana. U početku, do 1995., radili smo unatoč granatiranju. Granate su zadnji put padale u kolovozu 1995., pa smo dočekali malo mira, a onda se dogodila 1996. i pad zrakoplova s američkim ministrom trgovine Ronaldom Brownom, te istraga nesreće koja je pokazala da nije bilo nikakve sumnje da je kod nas sve bilo profesionalno odrađeno, unatoč nekim pokušajima da se sve prikaže kao teoriju urote.
Od Čilipa preko Bugarske došli ste do Zagreba...
Zračna luka počela se raditi kreditima banke, kandidiranjem treće faze putničke zgrade, pa su se otvorila vrata i širem investiranju i napravljeno je ovo što je danas, na način da je Zračna luka doživjela spremnost za sljedećih 10-15 godina rasta bez velikih investicija, što Dubrovnik i zaslužuje nakon stradanja u ratu. S obzirom da je Dubrovnik zrakoplovna destinacija, mora imati i takvu Zračnu luku. U to vrijeme, nekoliko puta sam dobivao poziv iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture da pripremim Zračnu luku Zagreb, koja je dosta zaostajala u odnosu na Split i Dubrovnik i nije imala trend rasta, a istovremeno se spremalo da Hrvatska postane punopravna članica Europske unije. Nevoljko sam pristao na to. U međuvremenu sam radio na projektu s kolegama iz Kopenhagena koji su se kandidirali za preuzimanje dviju zračnih luka u Bugarskoj. Dobio sam uvjetni ugovor da budem direktor ta dva aerodroma od strane Kopenhagena, uvjetno zato što proces koncesije nije bio završen. Kroz taj proces dosta sam toga naučio – kako se zastupa javni interes, kako se zastupa privatni interes, kako se sve to zakonski, formalno i tehnološki mora obraditi da obje strane u tom javno-privatnom partnerstvu budu zadovoljne. To je bio razlog zbog kojeg sam nekoliko puta bio tražen da preuzmem projekt u Zagrebu. Bilo je to nakon nekoliko godina pokušaja i neuspjeha da se taj projekt napravi vlastitim snagama. Te 2009., u ekonomskoj krizi, ušao sam u taj drugi izazov u životu. Imali smo kvalitetne natječajne materijale, izabran je izvođač i zgrada je napravljena. Uz određene probleme koji su se pojavili, projekt je uspješno završen.
Kakva je situacija u Zračnoj luci Brač?
Tu je dosta odrađeno. Nakon pet godina, u razgovoru s većinskim vlasnikom Jakom Andabakom, koji je bio suvlasnik aerodroma, odluka je već bila donesena da se aerodrom zatvori jer je bio neprofitabilan i bez budućnosti. Dobio je i takve preporuke. Kad je pitao mene, zamolio sam ga da mi da par dana da analiziram stanje. Nakon dva tjedna, rekao sam da mislim da taj aerodrom može poslovati rentabilno, da treba samo osigurati preduvjete. Preuzeo sam tu poziciju kad je stanje bilo loše. Pistu smo produžili za 450 metara, rade se projekti za produženje i proširenje piste, korištenje europskih fondova, rekonstrukciju putničke zgrade, a prošlu i pretprošlu godinu završili smo s profitom. Vlasnička struktura potpuno je promijenjena, 51 posto je privatni vlasnik, a država 37 posto, ostalo su državne tvrtke i privatni vlasnici koji su unijeli svoje zemljište u kapital. Pravo je čudo da sa samo 50 tisuća putnika možemo biti profitabilni, tako da nas se uvijek uzima za dobar primjer.
Kako komentirate namjeru udruživanja Croatia Airlinesa sa zračnim lukama?
Pojavili su se novi trendovi, angažiran je konzultant za restrukturiranje Croatije Airline i jedna od opcija je udruživanje aerodroma i tvrtke. Moram kazati da me taj trend čudi iz nekoliko razloga. Prvo, Europa traži razdvajanje infrastrukture i operatera, pa se to dogodilo i kod pomorskog prijevoza, gdje su se luke odvojile, i kod željezničkog prijevoza, gdje su se kolodvori odvojili. Isto se dogodilo davno prije i kod aerodroma, da ne postoji veza između prijevoznika i infrastrukture aerodroma. Ovo je, ako je vjerovati medijskim napisima, prijedlog konzultanata koji rade na studiji reorganizacije Croatije Airlinesa. Vezivanje avioprijevoznika i zračnih luka bilo bi rušenje konkurencije, a to ne bi smjelo proći. Naravno, želim sve najbolje Croatiji Airlinesu koja je vrlo bitan subjekt u zračnom prometu i financijski čini gotovo 50 posto prometa svih subjekata u zračnom prometu. Tvrtka je i izvorište kadrova koji daju snagu da ta cjelokupna industrija funkcionira i povezuje Hrvatsku sa svijetom u onim mjesecima kad drugi ne bi letjeli.
Što mislite o subvencioniranju karata za Dubrovčane na letovima do Zagreba i natrag, za povratnu kartu 250 kuna, što u konačnici opet daje cijenu veću nego za letove na puno udaljenijim destinacijama?
Kritičar sam ovog modela, mislim da se može puno bolje napraviti. U tim natječajima raspisuje se koji su gradovi povezani, kolika je frekvencija tog povezivanja dnevno, koji je kapacitet zrakoplova i kolika je najveća visina cijena karte. Država mora razumjeti kolika je kupovna moć građana i cijena se prilagođava toj kupovnoj moći. Na natječaju se bira prijevoznik koji je ponudio najbolje uvjete. U slučaju Dubrovnika, mislim da lokalna samouprava nije imala dovoljno snage iznjedriti svoj interes. To nije ljetno povezivanje, kad ima dovoljno letova, već zimsko. Druga stvar, u prilog povezivanju ne ide veliki avion koji ide rjeđe, nego manji avion koji leti češće. Kad bi imali let svaku uru, kao što je to slučaj u nekim drugim državama, i kad bi cijena karte bila limitirana do kupovne moći dubrovačkog puka, ti bi avioni bili znatno puniji. Ovako su se ostavile slobodne ruke Croatiji Airlines da sama definira cijene karte i ta cijena je često tolika da je lokalno stanovništvo ne može kupiti.