Jedna od rijetkih butiga kakve su nekad bile

Pođi u Kate, tamo ćeš nać' često će savjetovati čeljad iz Grada nekoga komu treba kupaći kostim, pandivjerna ili udica. U Ulici od Puča Katarina Dadić iz Ribomaterijala, nešto je poput inventara Grada. Tu domaći često svraćaju, po navici, tek javit se i proćakulat'. A u Katinoj butizi ih uvijek čeka jedna stolica.


- Navikla ja na njih i oni na mene. Stara je ovo butiga, jedna od rijetkih koja je još ostala ođe u Gradu. Ovo je ljudima usputna stanica za sve drugo obavit. Dođu, jave se i idu dalje. A stolica je tu, čeka. Koliko puta vode djecu u Muzičku pa svrnu, tu im je nešto kao čekaonica. Čak mi dođu stranci s papirićem i pitaju 'are you Kate', bit će ih neko od naših uputi – kroz osmijeh će Katarina koja već 33 godine ljetnu trgovinu drži otvorenu kroz sva godišnja doba. I upravo o tome smo pošli pisati. Katarina radi dvokratno i kad većina trgovina, suvenirnica, restorana... spava zimski sam.


- Zimi je drukčije, Grad je monoton, nema ni kučka ni mačka ali ima čeljadi što još žive u Gradu i svrate u mene pa ima života u butizi. Mada, kad vratim film nekoliko godina, i njih je sve manje. Stanovnici u zidinama su sve stariji ljudi i stvarno me strah da će jedan dan Grad nestat'. Nestat' će mu duša, a bez nje nema ni Grada. Čeljad su duša Grada, ni suvenirnice ni restorani ni Game of thrones – priča nam sugrađanka rođena 'gore na Pelinama'. Kasnije ju je život odveo u Peyton.

- Ali nekako sam se opet vratila u Grad i mislim da ću ođe i ostat. Tri, četiri godine zatvaram butigu ali nikako da je zatvorim. Ne mogu bez Grada. Ovo mi je dnevni boravak. Ljeti je teško radiš po cijeli dan, ali moraš da i nećeš jer ima posla. Zimi sam opet dvokratno, iako ne znaš ni kome si otvoren. Opet vidim nekoga pa ako je lijepo napravim pauzu, pođem na kavu. Kad mi kćer Nikolina moga unuka Vlaha vodi u Grad, čim dođe blizu zidina odma' kaže 'evo Ketinoga Grada'. Iako je malo smiješno, stvarno tako i jest.


Od 1996. godine uzela je butigu od ribomaterijala. Kako tad, tako i sad. Asortiman se nije mijenjao. Je li joj palo na pamet prodavati suvenire umjesto udica, prijeći na nešto isplativije?


- Masu njih mi kaže, i moji doma isto, da otvorim nešto drugo jer nema više kruha od ovega. Internet prodaja je jako srušila pos'o. Ali počela sam s tim udicama i svime vezanim za ljeto i nekako sam se na to navikla. Kad bi morala otvorit' suvenirnicu, mislim da bi rađe zatvorila vrata od butige i stala doma nego prodavala suvenire – iskrena je Katarina.

Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika.