Kad me dulje nema u gradu stisne nostalgija, sjedam u auto i eto me u Komolcu

Gospar Andro, koliko često dođete u Grad, je li povod ovaj put bila obljetnica dubrovačkog HDZ-a?
Nije to bio razlog mog dolaska. Sasvim slučajno se poklopilo. Bio sam baš tada u Gradu kada je počelo okupljanje, sreo sam nekoliko dobrih prijatelja. Popričali smo. Ova obljetnica bila je vezana za Dubrovnik, a ja sam više angažiran u Zagrebu.

Kako vam Grad izgleda danas, koliko se promijenio od vremena vašeg odrastanja u gradu?
Promijenio se jako puno. Prošlo je nekih pedesetak godina od tog vremena, a budući da sam dubrovačko dijete iz Komolca, češće sam išao u Grad. Danas je grad postao prenatrpan i sve manje idem do povijesne jezgre sresti se s nekim iz moje generacije. Sve više bježimo iz grada. Velika je gužva, nema parkinga, a nismo više ni tako mladi da stojimo na nogama ili kao nekada šetamo po Stradunu.

Vezani ste za Komolac i Rijeku dubrovačku?
U Rijeci dubrovačkoj gdje imam kuću sam tri mjeseca godišnje, a nastojim da to bude i dulje. U Komolcu sam rođen i tu se baš osjećam doma. Čim prođe nekoliko mjeseci, a nisam pošao do Grada, uhvati me nostalgija. Sjednem u auto i iz Zagreba krenem prema Dubrovniku.

Mislite li da Grad ide u pravom smjeru? Uspoređuju ga s najpoznatijim turističkih središtima, Venecijom, Barcelonom....
Kako ne živim ovdje, teško mi je to objektivno ocijeniti. Iz moje zagrebačke perspektive mislim da bi moglo biti puno bolje. Grad je takav da ne podnosi velike gužve, ovoliki broj restorana, stolica...Ljudi koji vode grad trebali bi razmišljati o rasterećenju, onda će biti lakše i upravljati gradom. Najljepše je doći izvan glavne turističke sezone, jer ljeti je to skoro nemoguće, nemate gdje parkirati. Možda misle da bi se svi ta dva do tri mjeseca trebali voziti taksijem, a onda od taksija ne možeš ni doći do grada. Nekad se čovjek toliko iznervira da mu se više i ne ide.

Većina građana kao najveći problem Dubrovnika ističe prometne gužve, smetaju li one i vama te koje biste još probleme izdvojili u aktualnom trenutku grada?
Najveći problem su gužve i promet. I sam ulaz u povijesnu jezgru je problem. Morali su razdijeliti ulaz da bi pješaci mogli ulaziti jedni na jednu stranu, drugi u drugom pravcu. Mislim da je to najveći problem Grada. Nije toliko neizdrživo, ali ima prostora da se poradi na tome.

Kako je krenulo s košarkom? Možete li se prisjetiti tih dana?
Pa krenuo sam u Komolcu, na gumnu. Kada bi nestalo žita, mi klinci bi to iskoristili. Bilo je to 70-tih godina kada je košarka u bivšoj državi počela s velikim uspjesima. Premda nije bilo televizije, mi djeca pratili smo košarku i počeli pomalo igrati. Moja visina već se tad nazirala, u mojoj je familiji bilo dosta visokih ljudi, a tako je i danas. U svakoj generaciji izađe jedan sa 2.05 metra. Zanimljivo je kad se svi skupimo, ima nas dosta visokih...


Cijeli razgovor s Androm Knegom pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika.