Pljačka na Čilipima: Bojim se da je bilo brzopletog postupanja

Kako je i kada započela Vaša odvjetnička karijera?
Bilo je to 1987. godine, prvo sam radio kao pripravnik, a onda sam nakon godinu dana otvorio svoj ured. Do danas sam odvjetnik i isključivo se time bavim. Nemam niti jedne minute staža izvan odvjetništva. U toj 33-godišnjoj karijeri imam povlasticu raditi ono zbog čega sam i upisao Pravni fakultet i što volim. Kazneno pravo moj je životni odabir, adrenalin koji me drži. Nastojat ću raditi taj posao dok ima tog adrenalina i dok me zdravlje posluži. S druge strane karijeru sam nadogradio kroz poslijediplomski studij, doktorant sam kazneno-pravnih znanosti.
Možete li izdvojiti slučajeve koji su Vam po nečemu bili posebni?
Mogao bih tu 'ad hoc' izdvojiti jedan predmet zanimljiv iz više rakursa, predmet koji je ušao u anale hrvatske kriminologija devedesetih godina. Bilo je to kazneno djelo silovanja i ubojstva maloljetnice na jednom od naših otoka. Na tom je predmetu prvi put primijenjena DNK metoda otkrivanja počinitelja koji je dvaput prošao poligraf. Zanimljiv je bio i predmet ekstradicijskog postupka za pripadnike 'Ndranghete', poznate kalabrijske mafije, koji je ostavio dosta traga u mojoj karijeri zbog slo
ženosti i osoba uključenih u njega. Naravno, to ne umanjuje značaj ostalih predmeta u kojima čovjek daje puno sebe.
U kojim ste velikim sudskim parnicama sudjelovali, a izazvale su posebnu pozornost javnosti ?
Od samog početka bila je to afera Dubrovačka banka krajem 1990-tih. Bila je to jedna od prvih afera na takav način percipiranih od javnosti. I završila je po obranu povoljno. Drugi su predmet ubojstva u Pločama, ali ne bih želio komentirati taj slučaj jer je on još aktualan, nakon žalbe nalazi se na Vrhovnom sudu.
Svako vrijeme nosi sa sobom određene oblike kaznenih djela koja izazivaju veću pozornost, kao što su kaznena djela vezana za opojne droge ili protiv spolne slobode, krvnih delikata, teških tjelesnih ozljeda... Najteže su situacije u kojima je javnost posebno senzibilizirana i želi u startu doznati sve, što je nemoguće. Određena su kaznena djela do te mjere doživljena u javnosti da su odmah nakon procesuiranja izazvala intenciju promjene zakona. Po mom sudu, to je totalni promašaj. Jedna je stvar kaznena politika, a druga normativ. Naravno da postoji zakonski minimum i zakonski maksimum sankcija za određena kaznena djela. Ako se ta djela ponavljaju i ako ih ima puno u datom trenutku, normalno je da kaznena politika mora biti pooštrena. Međutim, kod nas se za dnevnopolitičke svrhe odmah želi promijeniti zakon. Mislimo da se time nešto pomiče, ali nema potrebe za mijenjanjem zakona, pucanj je to u prazno.
Kakva je 'krvna slika' odvjetničke profesije u Dubrovniku?
Meni je prije svega drago da osim nas doajena postoji veliki broj mladih kolega koji su krenuli u odvjetničke vode. To svakog od nas može samo radovati. Zdrava je to konkurencija, mlada i svježa krv, a da je lako mladim kolegama - sigurno nije. Svi su ti počeci teški, treba staviti svoje ime i prezime na vrata i čekati da vam netko uđe. Takav je početak za svakog odvjetnika.
Koliko treba vremena od završetka fakulteta do odvjetničkog ureda?
Nakon pripravničkog staža slijede pravosudne akademije, svake se godine mijenjaju uvjeti za upis u imenik odvjetnika. Koliko treba vremena da se netko etablira, ovisi od pojedinca, od znanja, ali u velikoj mjeri i od sreće.
Percepcija javnosti je da odvjetnici jako dobro zarađuju?
Percepcija je u svakom slučaju samo percepcija i svodi se na nepouzdane podatke. Ja bih naše zvanje i odvjetničku djelatnost sveo isključivo na običan rad u borbi za svakodnevicu.
Korisnicima vaših usluga izgleda da su odvjetničke pristojbe preskupe? Kako se one formiraju?
Cijene formira Hrvatska odvjetnička komora.
Sporost pravosuđa često se ističe kao jedan od glavnih problema u Hrvatskoj. I kod nas u Dubrovniku bilo je slučajeva da je trebalo i deset godina kako bi se dokazala nečija nevinost.
Sporost pravosuđa je vrlo relativan pojam. Nije to utrka na sto metara. Najgore od svega je što suci imaju obavezan broj predmeta za normu. Pri tome nemate isti kvalitet i kvantitet predmeta, za neke treba manje vremena, a za druge niz godina da se završe. Nije to prosta matematika. Ne bih uopće govorio o sporosti pravosuđa jer potpadati pod pritiske normi i rokove otvara mogućnost pogreške. Za dio posla kojim se ja bavim greške su itekako skupe.
Kakav je odnos medija i pravosuđa? Mi novinari imamo problema s odredbama zakona prema kojima gotovo ništa ne smijemo objaviti bez sankcija.
Nove odredbe jednako pogađaju i vas novinare i one koji su po vašem zahtjevu izvor informacija. Postoje brojne situacije kada odvjetnik ne smije ništa reći o nekom predmetu u datom momentu, što ne zadovoljava ni novinara ni javnost koja bi htjela čuti nešto pikantnije. Onda se sve to svodi na uopćeno 'ne mogu vam ništa više reći od toga'. Vrlo je teško pomiriti želju javnosti da nešto dozna i trenutak kada se neka informacija može objaviti.
Kakav je vaš stav, kad treba objaviti imena počinitelja kaznenih djela?
Niti su svi počinitelji nevini, niti su svi krivi. Međutim svih pokriva isto zvono presumpcije nevinosti. Ako se u počecima postupka objavi nečije puno ime i prezime, kada je optuženik fotografiran dok ga privodi policija vezanog preko ceste ispred dubrovačkog Suda, čovjeku se čini šteta. Mislim da to nije dobro. Objaviti pravomoćnu presudu je nešto drugo. U samom kaznenom postupku postoji velika lepeza stadija postupaka, od osnova sumnje, osnovane sumnje, podignute optužnice, prvostupanjske pa drugostupanjske presude. Ali kada ste na samom početku stigmatizirani kao počinitelj to ostaje. Ne pamtim da je netko objavio kako je netko pravomoćno oslobođen i na taj način dobio satisfakciju. Kad nekoga privodite preko ceste kraj suda, gdje je autobusna postaja, masa ljudi to gleda i slika mobitelima, zapamti tog čovjeka, a on može nakon pola sata izići iz suda bez ikakvoga procesa. Međutim, kod ljudi on ostaje zapisan kao krivac. Vidio sam i strance da su počeli slikati privođenja i to objavljivati na društvenim mrežama. To je eklatantan primjer kršenja pretpostavke nevinosti.
Kad kao laici pratimo neke sudske slučajeve, često nam je neshvatljivo kako odvjetnik uopće može braniti nekoga tko je očigledno kriv. Koliko je etičnost prisutna u odvjetničkoj profesiji?

Etičnost je vezana isključivo uz odnos prema klijentu. Nas vezuje i kodeks profesionalne etike. Stereotpino je pitanje kako možemo braniti nekoga tko je ubio drugog čovjeka? Takav mora biti i odgovor. Ja ne branim djelo, branim čovjeka. Dakle, moja je zadaća da svatko onaj tko se nađe u poziciji da bude kazneno- pravno tretiran ima sve instrumente i institute zaštite temeljem zakona, Ustava i Europskog suda za ljudska prava, odnosno Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Dakle, bit branitelja je da okrivljenik dobije sva prava koja mu po zakonu pripadaju. Kao čovjek, svakako imam svoj stav o pojavnim oblicima kaznenih djela i ni u kom slučaju se ne mogu suglasiti s njima. Dakle, branim ljude koji su se stjecajem okolnosti našli u situaciji da su počinili kazneno djelo. Kao branitelju mi pripada pravo po zakonu da se borim za zaštitu njegovih prava i interesa.

Jeste li u praksi imali slučaj da je nevin čovjek osuđen, a da nisu postojali dokazi da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti?

Naravno. Najlakše je svakom branitelju kada mu klijent kaže, jest napravio sam to pa sad me spasi koliko možeš. Najteže je kada okrivljeni, iz uvjerenja ili prirodnog nagona za samoodržanjem, sebe uvjerava da nije napravio to kazneno djelo. To je najteže. Onda se morate boriti i protiv njegove percepcije i protiv tijela progona na drugoj strani. Nažalost, događa se da i ljudi koji doista nisu počinili kaznena djela budu sankcionirani.

Treba li imati hrabrosti za odvjetnički poziv? Posebno kad odvjetnik, poput Vas, izabere kazneno pravo? Jeste li osobno doživljavali prijetnje ili neke druge neugodnosti tijekom vaše karijere?

Normalno je da se u konfliktnom pravu stvaraju i konfliktne situacije, uvijek imate oštećenu stranu i počinitelja kaznenog djela. Najlakše je braniti kaznena djela i predmete koji nemaju odjeka u javnosti i gdje je, da tako kažem, simpatičan okrivljenik u javnosti. Nisam imao sreću da branim takve.

U javnosti postoji percepcija o korumpiranosti, sporosti i neredu u pravosuđu. Što su po vama najveći problemi hrvatskog pravosuđa?

Mantra da je pravosuđe korumpirano. To je paušalan, bezočan, drzak i neargumentiran stav. Neću reći da između tisuća ljudi iz pravosudnog sustava i milijuna predmeta nema ponekih situacija koje nose pojavni oblik korupcije. Međutim, sve te ljude, koji će nakon cjeloživotnog rada poći u mirovinu iz pravosuđa, gurati u krug onih koji su u korupcijskoj bari je krajnje degutantno, deplasirano i vrlo ružno. Bilo bi naivno poricati postojanje pojedinaca koji su 'uzeli pare' ili dati mito, ali cijelo pravosuđe stavljati u nivo korumpiranosti apsolutno je nerazumno. Možda se može reći da je pravosuđe relativno lijeno, ali korumpirano sigurno ne. Ako je nečiji predmet ranije završen a nečiji kasnije, opet se stvara percepcija korumpiranosti. Odmah se tvrdi da je netko dao novac da se njegov predmet što prije zakaže ili ne zakaže. To sigurno nije tako. Meni je veći problem da naše društvo promatra problem pravosuđa kroz prizmu korupcije. Mi smo mlada članica Europske unije, a da bismo to uopće postali, trebalo je promijeniti ogroman broj propisa i uskladiti ih s europskom tečevinama. Naravno da smo tu platili i danak nesnalažanje. Uvedeni su brojni instituti koji uopće nisu imanentni našem socijalnom i društvenom habitusu. Treba se snaći u cijeloj toj šumi propisa koji se kod nas jako brzo mijenjaju, posebno procesni propisi. Ne možete postići rutinu u svom poslu ako se nešto stalno mijenja. A tu je i određena sporost i lutanje. Odgovorno tvrdim da je to, a ne korupcija, ključni problem pravosuđa.

U tijeku je istraga pljačke u dubrovačkoj Zračnoj luci. Branitelj ste jednog od osumnjičenih. Znam da ne smijete komentirati konkretan slučaj, ali ostaje činjenica da je izazvao nezapamćeno zanimanje javnosti

Naravno. Kad se tako nešto dogodi, pogotovo jer Dubrovnik baš nije navikao na takve scenarije, jasno je da je javnost za to i više nego zainteresirana. Međutim, upravo ta želja javnosti da se sve što prije otkrije, stvara pritisak kod tijela progona da što prije ukažu na počinitelje. Brzopletost nosi sa sobom i određene pogrešne i procjene i ocjene određenih sudionika kaznenog djela a i samog načina počinjenja. Bojim se da se upravo to dogodilo u ovom slučaju. Mislim da bi bilo puno značajnije da se neke stvari odrade na način da se prikupe dokazi pa tek onda kreću pojedine akcije, a ne da se ljudi zatvaraju pa tek onda kreće s prikupljanjem dokaza. Što se mog klijenta tiče, mogu reći da mu izuzetno teško pada cijeli ovaj događaj, prvenstveno što je njegov sin ocijenjen kao jedan od počinitelja. Iskreno se nadam da će što prije proći ova golgota, barem u procesno-pravnoj poziciji. Naravno za to sve treba imati dosta strpljenja i normalno sve prikupljene dokaze na pravilan način obraditi. Iskreno se nadam da senzacionalistički pristup neće biti i light motiv za postupanje, jer je svaki čovjek sudbina za sebe i samo tako mu se i mora pristupiti. U konačnici, kaznena odgovornost je individualna, ali se posljedice u koncentričnim krugovima šire i na obitelj počinitelja. Nakon svega treba izaći i živjeti dalje.