Županija Dubrovnik

POSLJEDNJI RAZGOVOR S MANI GOTOVAC ZA DUBROVAČKI VJESNIK

Odlučite se za koga pripremate Ljetne igre, obezglavljene turiste, kruzeraše, domaću čeljad?

POSLJEDNJI RAZGOVOR S MANI GOTOVAC ZA DUBROVAČKI VJESNIK
Povodom odlaska teatrologinje, kazališne kritičarke i književnice Mani Gotovac, donosimo posljednji rarzgovor koji je dala za Dubrovački vjesnik u lipnju 2018., pred početak 69. Dubrovačkih ljetnih igara.


Stigli ste u Dubrovnik, no ne odmarate u svojoj kući u Mokošici, odmah ste ušli u središte zanimanja.

Potaknula me sjajna ideja Marina Ivanovića. Zbrojio je u isti mah svjetski, hrvatski i dubrovački trenutak, prošlost i sadašnjost, i to ne riječima, nego umjetničkim djelom, izložbom čiji je naslov: „ Nogomet u hrvatskom slikarstvu“. Tamo sam naravno morala poći, izravno s aerodroma.

Imate i novu knjigu 'dubrovačkog' naslova 'Ćutim te', a niste kažete mi, dogovorili i dubrovačku promociju? Što je tome razlog? Niste još stigli, ili se više ne ćutite s Gradom?

Sva moja nevolja jest u tome što ćutim Grad. Tako je oduvijek. Ali u njemu su brojni stanovnici, neki me ćute a drugi ne. Prirodno. Čim se s nekim ćutiš, tu odmah počinje milijun komplikacija. Recimo, u vezi mene, puno se toga tumači viševalentno. Podrijetlom sam Konavoka, Dubrovkinja, ali rođena sam u Splitu i tamo sam završila Klasičnu sa Zidićem i Mandićem. Pa se ne zna baš otkuda sam. Zatim, vodila sam press službu na Igrama u vrijeme Hrvatskog proljeća, nakon toga zabranjeno mi je bilo sedam godina raditi. Kako sam „proljećarka“, po nekima sam lijevo, po drugima desno. I onda dalje, Igre pratim 69. godina…

Molim?

Da. Upravo toliko koliko i traju. Mama mi je bila glumica pa me vodila kao malu djevojčicu gledati Veljka Maričića kao Hamleta. Tada sam zavoljela teatar. Kada sam imala 21. godinu, pisala sam kritike o Igrama. I poslije, cijeli život, bila sam ovdje u različitim funkcijama, uglavnom, uz i za neke nove ideje. Možete zamisliti što sve pamtim. Onaj koji pamti, obično nigdje nije dobrodošao.

Ali Vaš roman „Ćutim te“ jedan je od najčitanijih u Hrvatskoj, predstavili ste ga u svim gradovima Hrvatske, pa onda zašto…Ovo je prigoda da ga predstavite na stranicama Dubrovačkog. Ovaj put pisali ste o obiteljskim odnosima, napose disfunkcionalnim obiteljima, rastavi kao procesu koji posebno utječe na djecu – teška je to tema.


U pravu ste, moj najnoviji roman odista je mračna knjiga. Iako ima i smiješnih dijelova. Upravo kao i vremena u kojima živimo. Pokušavam pitati tim djelom zašto se jedna djevojčica/djevojka odlučila na samoubojstvo. To je „noćna knjiga“. Uspjela sam na kraju, uspjela sam iznaći neki tjesnac kao put prema svjetlu. To je bilo najteže i do toga mi je bilo stalo.



Ususret smo novim Dubrovačkim ljetnim igrama, trebam li uopće pitati jeste li se upoznali s programom i što očekujete ?


Dopustite mi, molim Vas, da najprije odgovorim pitanjima. Postavljam ih sebi i drugima, evo već skoro tri desetljeća. Ona glase:
1.Za koju publiku se danas pripremaju DLJI? Za Dubrovčane? Za kruzeraše? Za gomilu obezglavljenih turista? Za koga? 2. Kako usuglasiti DLJI i Zakon o kazalištu? Nije li to protuprirodni blud? 3. Po svojoj strukturi Igre pripadaju preživjelim, bivšim vremenima. Imamo li volje i ideju kako ih osmisliti iznova? 4. Što danas znači Festivalski ansambl? Nekada je to bio ansambl koji je radio zajedno cijelo ljeto i davao ozračje teatra cijelom Gradu, punih 45 dana. Danas su to tek sudionici svakog pojedinačnog projekta koji se priprema u Zagrebu ili Rijeci, a u Gradu žive dva tjedna. I taj projekt, ma koliko bio skup, pleše samo jedno ljeto 5. Jesu li DLJI dubrovački, ili hrvatski i međunarodni festival?

O tome stvarno govorite godinama. Sada kažite što očekujete od programa?


Dora Ruždjak bila je ravnateljica dramskog programa kada je u Gradu izveden „ Kralj Edip“ u prostoru Muzičke Akademije. I danas mislim da je to najbolja predstava Igara u poslijeratnom razdoblju. I to mi daje nade. Kao i njezina odluka da surađuje s osobama istog kazališnog svjetonazora. Sam program, za sada, jest samo papir, popis želja, ništa više. Tek kada se pokrene taj ambijentalni teatar, znat ćemo nešto o njemu. Za sada, kao novost, nazirem jasan koncept unutar glazbenog programa. Zatim vidim namjeru da se dramatizira odnos mladih i starih prema Gradu i Igrama, te da se pokrenu brojne radionice. Slijedi ono već poznato: dovode se predstave koje su proteklih godina dobile nagrade u zemlji, na repertoaru su Krleža i Marinković, dubrovački ansambli Linđo i Lero, gost je i Lado. Naslućujem dvije predstave koje bi mogle biti drugačije, neobične. To je premijerna izvedba Čehovljeva „Ujka Vanje“ iz Voronježa. Ona stvara bezbroj asocijacija: uvijek je zanimljivo kada sami Rusi iznova postavljaju Čehova, zatim tu je i taj grad Voronjež, u kojem postoji ulica Alekse Dundića, toliko poznatog Hrvata da ga u svojim djelima spominju pisci poput Isaka Babelja i Alekseja Tolstoja. Osim toga privlači me ideja da se u Minčeti „ slavi vjenčanje.“ Dubrovnik je danas poznat po skupocjenim i kič svadbama. Ta predstava „Odbrojavanja“ bit će, pretpostavljam, kritički raspoložena prema takvim pojavama. A temelji se na djelima Nalješkovića i Držića koji su pisali u prigodi „pirova dubrovačkih vlastelina.“


Kako danas gledate na svoj raniji angažman na Igrama u ulozi ravnateljice dramskog programa ? Na uzbudljivu i tabloidno-sigurnosnu premijeru Elementarnih čestica? Na novu Kafeteriju? Gledajući s odmakom, jeste li uspjeli dijelom ostvariti diskurs između publike, kreatora programa i organizatora Igara o tome što one znače i kakav je njihov budući značaj, da budu ono što su nekad bile, ali na novi način?

Bilo je puno iluzija, puno promašaja i ponešto uspjeha. Niste slučajno spomenuli baš te dvije predstave. Mladi Dubrovčani još me i danas podsjećaju na „Elementarne čestice“. Za njih je to bio događaj prvoga reda: najalarmantnije djelo suvremene svjetske književnosti u Lovrijencu! Trebao je doći i autor. Živi autor u Dubrovniku, to je oduvijek bila rijetkost. Za Kafetariju, kao mjuzikl Goldonija, Brešana i Matišića, mnogi su me molili da im rezerviram karte, a bila je zima. Predstava je oduševljavala publiku različite provenijencije. Ona je i materijalno bila isplativa. Mogla se igrati godinama. Ali „Kafetariju“ u Gradu skinuli su kafetijeri. Nisu mogli dopustiti da im kafane ne zarađuju u centru Grada puna dva sata, u ciglih pet dana. Bilo je to previše za njihova blaga djela kojima usrećuju i Grad i zemlju. Ovo se, naravno, kao i obično, može poricati i to s nekih važnih pozicija.

Lokalni političari javno upiru prstom u kulturu, napose Igre kao ogromne potrošače novca koje ništa ne donose zajednici, nazvavši ih nepotrebnim prodavačima magle. Kažu kako se na kulturu uopće troši previše novca. Nije Dubrovnik jedini u tome, sličnih teza u financiranju kulture ima i na nacionalnoj razini pa i u Europi? Što vi mislite?


Klima u zemlji je antiintelektualna i antikulturalna. I to na svim razinama. Ne mislim samo na pojedince u političkim krugovima. Za malu zemlju kao što je naša, to je krajnje opasno. Urušava naš opstanak. Je li moguće da se to ne razumije? Kada slične opcije pak dolaze iz grada kakav je Dubrovnik, kojega ne bi bilo da nije bilo kulture njegovih graditelja i intelektualnosti njegovih umjetnika, onda je to doslovce bodež u srce Hrvatske. Mala smo zemlja, identitet ponajprije čuvamo u jeziku, u narječjima, u njegovoj glazbi, slici, pokretu. Identitet malih zemalja čuva kultura.

Uplitanje politike u kulturu upravo ovdje smo zorno doživjeli u nedavnom skandalu, propalom natječaju za ravnatelja Kazališta Marina Držića gdje je predložena kandidatkinja morala povući kandidaturu. Jeste li upoznati s time? Treba li kompetentnost kandidata i kvaliteta programa biti iznad svega?
Koliko mi je poznato, gospođa Lidija Crnčević, koja ima sve predispozicije za ravnatelja kazališta Marina Držića i koju je potvrdilo Kazališno Vijeće, odustala je od kandidature, i to je temeljito obrazložila. Tko sada može biti izabran na to mjesto? Tko je taj, tko je ta? Zamislite kakvo kazališno i ravnateljsko iskustvo mora imati ta osoba koja će biti izabrana na tako odgovornom mjestu?

Kako gledate na aktualni 'sukob' Olivera Frljića i Ane Lederer? Smatrate li da političkom aktivizmu nema mjesta u umjetnosti, da se on ne može financirati novcem poreznih obveznika?

Tu se dogodio presedan. Pojedini političari su dosad na različite, diplomatske načine, sprječavali rad onih koji su im se, tobože, suprotstavljali svojim umjetničkim djelom. Ali tu zabranu nikada nisu javno i jasno izrekli. Sada se prvi put dogodilo da je netko tako nešto rekao „urbi et orbi“. Otvorena je nova stranica u odnosima: politika/kultura. Ne znam kako će se dalje razvijati. Znam samo da je Frljić kao odličan redatelj dobio prije par dana dvije zaslužene nagrade na Festivalu „ Dani satire“ u Zagrebu.

Vlada je trenutačno na pola mandata, kako ocjenjujete rad Ministarstva kulture? Vidite li pomake u sektoru ministrice Obujen Koržinek?

Ne ocjenjujem. Ne bavim se politikom. A bila bih tu i u sukobu interesa. Mi smo, naime, po onoj prastaroj konavoskoj liniji, zapravo u srodstvu.
 
Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije