Kraj placa je bija teatar i igralište, nisi ima izbor nego igrat balun i ić u teatar 

- Nisam ja bitan, ima važnijih i vrjednijih ljudi u sportu– tim riječima dočekao nas je gospar Jure Miličić, 84-godišnji Dubrovčanin, čovjek od baluna, jedan od najstarijih GOŠK-ovaca. Susreli smo se ujutro u povijesnoj jezgri, tamo naime živi, a sve kako bi nam kazao koju zanimljivu storiju o nogometu. Dubrovnik baš ovih dana proslavlja vrijednu obljetnicu - sto godina organiziranog nogometa.
- Barem sam 70 godina bija u tome balunu bilo kako igrač, funkcioner u klubu, sponzor pa pomagao, bilo kako neću reć navijač jer nisam nikad bija ničiji navijač nego Hajdukov, bilo kako simpatizer – kaže ovaj rođeni Splićanin, 'dite Hajduka'. U rodnom Splitu živio je do 19 godine, a živio je, pogađate, kraj Hajdukova Starog placa.



Balun i teatar
- Kraj placa je bija teatar i igralište nisi ima izbor nego igrat balun i ić u teatar. Kad još k tome dodaš da sam iša u splitsku klasičnu gimnaziju i učija što ovi danas ni na fakultetima ne uču, razumiš, onda je puno tega. Profesuri nisu bili kako danas da odverglaju nešto nego bi nosili gramofon u školu, vodili nas u teatar da gledamo sve moguće opere, predstave. Tako da sam živija na toj relaciji doma, Hajdukovo igralište i teatar – kaže gospar Jure koji je prve nogometne korake učinio 'na ledini oko Starog placa jer tada nisu bile kuće kako danas'.
- Sa sedam godina sam već igra, a relativno ozbiljnije u pionirima pa juniorima Hajduka od 1953. da bi doša do druge Hajdukove momčadi početkom 1955. kad se već ozbiljnije igra balun. U međuvremenu je tu bilo juniorskih turnira po Italiji, Austriji... U to vrime je tamo bija naš Beara, najbolji vratar na svitu svih vremena. Ima je nesriću da tad nije bilo ni televizije ni publiciteta kako danas, a da ne govorim da onda nije bilo ni para. Kraj takvoga vratara u Hajduku s kojim sam igra, bija mu rezerva, trenira, živija, šta reć. Beara je izvan ovoga svita, danas ga ne bi mogli uspoređivat ni s kim, ma kakvi Messi i bilo koji drugi – kaže nam Miličić i kao da je jučer bilo nabraja imena ondašnje prve Hajdukove momčadi 'Beara, Kokeza, Broketa, Mrčić, Batinić, Frane Matošić, Šenauer...'.



- Odgoija san se na igralištu, svih njih znan i s velikom većinom san i igra, bilo kao suigrač bilo na treningu. Imam sliku druge momčadi gdje su još dvojica živih Bogdan Kragić, Ivo Bego onda smo ga zvali Pule. Igra je dobro Ivo moj, sad sam ga vidija nema puno u Splitu. Bilo je tu odličnih vratara, golmana, igrača – priča gospar Jure i opet se navraća na nogometnog velikana Bearu.
- Stali su iza Plinare, a di je moga završit nego na igralište. I u teatar, bija je statist. A bija je elegantan, fino građen. Napredova je, sićan se ka sad, opere 'Ero s onega svita' falija je neki baletan pa su stavili njega. Ma izgleda je ka balerina, to su elegantni pokreti bili. I nazvali su ga Ero. Mi mulci ja, Trebotić, Knežević, išli smo i mi. Tu sam upozna neke ljude pa me odvukli u teatar 'Titovi mornari' to je bilo ko danas kazalište mladih. A zvali su me glumac.



Ajde ti smenom u Dubrovnik
Kako je splitski nogometaš i pomalo glumac završio u Dubrovniku?
- Beara je 1954. pošo, izludili ga da je mora uteć. Znate, Split je poseban grad, ko god se malo istakne odma ga siće a pogotovo ako si vlaj ako nisi od kolina. Tad se imala igrat neka utakmica, srednjeeuropski kup. Bija san siguran da ću branit. Jes 18 godina ipak malo, ali san u drugoj momčadi i bija sam na listi prvi vratar za zamjenu. Igra se u Budimpešti i prije utakmice meni Frane Matošić, kapetan momčadi, u svlačioni govori 'glumac nećeš ti branit nego Vulić'. Bija je Vulić odličan vratar dok je bija mlad, a poslije čika usta, piće i balote. A lijep stadion, sto iljada ljudi, ubilo nas 7:2. Vraćali smo se u Split od srama se nismo smjeli iskrcat na feradu na kolodvor nego u Kaštela – prisjeća se Miličić i nastavlja:
- Nakon tri dana, uzvratna utakmica u Splitu. Bija san siguran, branit ću. Opet svlačiona, opet pred utakmicu kaže meni Matošić 'glumac, opet brani Vulić'. Tukli smo 3:2. A onda nije bilo zamjene igrača. Ko igra, igra. Slomiješ nogu igraš s jednom nogom, ako možeš. Smrklo mi se. Sjeo sam na jednu malu tribinu di bi sjedali ti kvazi funkcioneri i gosti. Kraj mene sjedi Jozo Matošić, stariji brat od Frane. On je živio u Dubrovniku, bija pitur po zanimanju, ima je obrt. Ima danas u gradu i Nogometna škola s njegovim imenom. Jozo je bija prvi Hajdukov kapetan, reprezentativac, još kad je Hajduk proglašen počasnom momčadi francuske vojske. Govori Jozo meni 'ajde ti smenom u Dubrovnik'. Još ni matura nije bila a šta će mi reć otac i mater. Roditelji rekli pođi. Uvečer je u deset ura iša brod 'Vuk Karadžić' iz Splita za Dubrovnik, doša bi ujutro neđe. Mater mi spravila šivenu vrećicu, par bičava, par mudanata i ajde. Trebalo se priviknut. Pa bi pošo u Split, pa bi se vratija. Pa nostalgija, nije bilo lako – prisjeća se svog prvog dolaska u Dubrovnik. Kako mu je još ostalo položiti maturu to je uradio u dubrovačkoj Gimnaziji. Tamo je upoznao i svoju suprugu Nilu. Poslije sve dolazi samo po sebi, ženidba, kćer Nila, posao...



Amor i labor
- Prvo je bilo ono 'ubi amor, ibi patria'-'di je ljubav tamo je domovina'. Onda vojska pa nakon nje 1960. godine zovu me iz NK Goška ustvari tada NK Dubrovnika. Reka sam da ću doć ali mi treba poso. Tad nastupa ono 'ubi labor ibi patria' – 'gdje je rad tu je domovina'. Kad sam tek doša u Dubrovnik kad me doveo Jozo Matošić igra sam u Goška sve do 1960. dok nisam poša u vojsku. A od 1970. u NK Dubrovnik. Branio još jedno pet, šest godina do 1975., 1976. i onda je bilo dosta baluna. A 1979. su se Gošk i Dubrovnik spojili, opet sam doša i sudjelova u organizaciji.
Što se radnog dijela života tiče, ovaj nogometaš je napredovao 'od malog ćata u firmi nekoga ličioca do diretura'.
- Kad sam doša bija je diretur neki Frano Perić, Kate Šarić knjigovođa i ja. Ovo drugo su bili sve pituri. Frano je bija žestoka partija, ajme meni oficir u ono vrime. Ima je zadatak rasturit privatni obrt u gradu. Onda je to bilo tako te 1959. Otiša je u penziju a mi smo se iz 'Ličilca' fuzirali sa 'Goricom', i pituri i zidari. Za diretura je stavljen Roko Bačić, iz partije. Bio sam šef pitura. Krenuo sam organizirat sve kako treba od pravnika, pa ekonomiste, inžinjere, tehničare... Ima san kojekakve privilegije ka diretur, bija san tzv. inokosni organ. Pisalo i u novinama da san ja prvi inokosni organ u Jugoslaviji. Ni dan danas ne znam šta to znači. Vidija san cili svit, ovaj nerazvijeni. Di god bi iša Jozo Broz, išla je beogradska firma Energoprojekt i vodila kooperante sobom. Gradila aerodrome, konferencijske sale, hotele gdje su se držale konference nesvrstanih. I mi smo išli s njima u Afriku. Prvi posal nam je bio u Ugandi, gradija se aerodrom. Počeli smo radit po svitu, po Afrikama sve od Nigerije do Kenije a Kuvait, Libija, Zambija. Počeli su se skupljat milijuni, to su soldi veliki bili. Onda je partija rekla da moram ić u partiju. Da san mora bija bi, nema tu priče. Međutim, da san otkaz, osta sam još godinu dana ko savjetnik i poša ća. Poslije toga su me doveli u NK Dubrovnik da organiziram poso u klubu, mada je to dosta dobro radio mali Ivo Romić – prisjeća se gospar Jure. Na upit što se učinilo otad do danas na lapadskom stadionu, Jure kaže:
- Kad sam doša '79., prominili smo travu na igralištu. Došla su tri, četiri šlepera sa balama trave. Nismo mi imali para, onda je sve bilo sponzorstvo. Tu su strašno pomogli iz Hidroelektrane Novak i Bazdan, pa iz Budućnosti... Usput sam se ogreba o gradske funkcionere da naprave i tartan stazu a oni donijeli onu crvenu pržinu od tenisa, to se iskopalo za čas - kaže gospar Jure i objašnjava razloge odlaska iz NK:
- Tada je NK imo četiri, pet lokala, soldi su to bili. Kad san doša organizira sam im knjigovodstvo, nekima to nije bilo pravo pa sam pošo ća.



Jedan stadiončić
Opet samozatajno kao i na početku, gospar Jure nam ponavlja kako 'ne zavrjeđuje biti u cijeloj priči oko 100 godina fuzbala jer ima puno starijih Šljuka, Hamza, Pongrac, Budman, Deranja...'.
- Poanta cile priče je perspektiva i razvoj fuzbala u Dubrovniku a tu bez ekonomske baze nema ništa. A danas ne možeš ić 'ka šta smo mi onda išli sa sponzorima Hidroelektrana, Budućnost, Dubac Graditelj, Gorica... Danas su to sve privatnici a koji će ti privatnik dat, nisu ludi. Jedina mogućnost je da se napravi jedan stadiončić kako treba s više poslovnih prostora a prihodi od toga bi se mogli iskoristiti za podizanje mlađeg kadra i pravljenja škola ala 'Jozo Matošić, 'Božo Broketa' – smatra 'Hajdukovo dite' Jure Miličić.