Ivo, Ivo, orilo se dok sam spuštao jugoslavensku, a dizao hrvatsku zastavu

Tri desetljeća na vratima od Grada. Ako ste ikad zašli u zgradu gradske uprave, gospara Iva Marčinka niste mogli zaobići. Radni vijek bivšeg pomorca obilježio je rad na 'porti od Općine'.

- Počeo sam radit' na porti prije Domovinskog rata. Prvo sam devet godina bio na Atlantskoj, dvije godine na Sjevernom moru na brodu za snabdijevanje platformi. Bilo je naše čeljadi, kapetan Mario Dabelić, časnici Niko Srabotnjak, Nikša Lasić... Kad sam se iskrc'o, prvo sam radio u zaštiti na Radio Dubrovniku i onda preš'o u Općinu – priča Marčinko i prisjeća se, bilo čelnika tadašnje Općine Dubrovnik bilo gradonačelnika, koji su tijekom 30 godina obnašali tu dužnost:

- Tomislav Milković, Pero Poljanić, Čičo Obuljen, Vido Bogdanović, Dube Šuica i Andro Vlahušić, za čijeg sam mandata poš'o u mirovinu prije šest godina.



Koji bi događaj izdvojio kao poseban?

- Počela je nova Hrvatska i tadašnji gradonačelnik Poljanić mi govori da stavim hrvatsku zastavu na zgradu Općine. Počeo sam dizat' jugoslavensku zastavu i stavljat' hrvatsku, a doli bilo čeljadi i oni počeli svi u glas 'Ivo, Ivo...'. To je bio poseban osjećaj i čast. Postavio sam zastavu i na Orlanda, više-manje sve zastave u Gradu sam tada postavio.

Na gradskoj porti, kaže, nikad dosadno. Ljudi koliko hoćeš, svatko traži svoja prava.

- Moro si svakoga saslušat, morali su ti reć' đe idu. Reču mi oni svoje jade pa nazovem u ured i najavim ih. Naslušo sam se svega. Neki bi samo prošli, ni javili se ne bi, pa trči za njima da kažu gdje i kod koga idu. Onda je počeo rat, teško je bilo. Dolazili su neki i s oružjem, svega je bilo - prisjeća se gospar Ivo. Kad je vođenje grada preuzela Dubravka Šuica, porta je premještena s glavnih vrata ispod skala, a Ivo je obukao odijelo. Svaka čast na tim odlukama, kaže.

AJMO ĆA IVO!

Pitamo ga koji je gradonačelnik bio najdraži, koji je znao lupnuti šakom o stol?

- Gospar Pero i gospođa Dube su bili prva liga. A gosparu Poljaniću je bilo najgore jer je počeo rat, govorilo se da će se predat' grad, svašta su ljudi pričali. A prema meni su svi bili dobri. Poštovanje je uvijek bilo – kaže Marčinko i spominje se odlaska u mirovinu:

- Imali smo oproštaj Darko Pešice i ja. Čekali smo tada gradonačelnika Vlahušića oko 50 minuta u hodniku. I govori meni Pešice 'ajmo ća Ivo, nema ga, dodijalo mi više čekat'. U to je Vlahušić došo. Dobio sam tad veliki rego, knjigu od grada i mali kip sv. Vlaha. Onda sam došo u 'Fontanu' na piće i tamo je bio pok. Vlaho Barkiđija. Kako se zv'o Vlaho, ja mu kažem 'evo ti Vlaho kipić sv. Vlaha, ponosno ga tu drži'. A knjigu sam odnio doma – kroz smijeh će gospar Ivo.



Od poznatih koji su navraćali u zgradu gradske uprave, spominje tek nek:

- U Jugoslaviji je dolazio Ante Marković, kad su Ljetne igre bili su predsjednici, ambasadori Amerike, Holandije, Engleske... Bila je i Lepa Brena. Najbolje pamtim kad je bila gradonačelnica Šuica, posjeta Iva Sanadera. Idu oni ća i Dube govori 'Ivo' a on kaže 'molim', a ona će njemu 'ne govorim tebi, nego mome Ivu'.

Zanimalo nas je i za kojeg je gradskog 'vladara' bilo najfleksibilnije radno vrijeme zaposlenika gradske uprave.

- Priča se puno ali nije to baš tako. Zaposlenik mora odradit' svoje. Zna se kad je marenda, od podne do podne i po', tad mora doć nase. Prije si se mor'o upisat' u zadaću, onda su postavili sat i karticu. Ja to nikad nisam imo jer su me zvali u svako doba. A dolazio sam vazda ranije. Vikendom bi vazda išo na more a ni tad mi ne bi dali mira. Zvali bi me da dođem. Jednom smo Filko Kačić, ja i Darko Pešice išli barkom na Lokrum. Ma nismo do Kaša došli, a oni zovu da treba otključat' jer dolazi neka delegacija.

DRŽI GA DA POTPIŠE!

Radio je gospar Ivo i na općinskim vjenčanjima.

- Mladost ko mladost, jedan je mladoženja jedva sto na nogama. Toliko je popio da su ga morali držat' da se potpiše. Dobio bi ja i koji rego, torte, viskija... Kaja je bila glavna, ona je slikavala. Bilo je dosta svadbi. U ratu, neću to nikad zaboravit, mlada iz Župe skinula je bijeli kraljež, stavila mi ga oko vrata i rekla 'neka vas Bog čuva'. I sad doma u tinelu visi taj bijeli kraljež – kaže gospar Ivo kojeg kao 'Iva s porte' malo tko ne zna. A da je svoj posao savjesno obavljao, najbolja mu je potvrda što ga danas svi lijepo pozdravljaju.



- Im'o sam dobre prijatelje, imam i danas. Bio sam fin i fer prema svima i svi prema meni. Ne treba mi ništa više. Došla bi kod mene djeca tražit materi za marendu, a ja bi im dao solde da se mater ne spušta iz ureda. Bilo je i djece što su u mene na porti pisali domaći. Dvoje djece Svjetlane Mirković, dijete od Ide Gamulin... Imam stvarno lijepih sjećanja. Poštov'o sam svakoga, od djeteta do starijega, uvijek pokušav'o uputit na pravo mjesto i pomoć. Ne bi me zadržali toliko godina da sve nije bilo kako treba – iskreno će gospar Ivo.
Nosi on već 30 godina na Festi gradski barjak u procesiji sv. Vlaha.

- Prvi barjak sam uzeo u Kneževom dvoru, od stare Republike imao je na sebi rubine. Njega sam prvo nosio jer još tada nije bila napravljena nova zastava. Barjak se nosio već u novoj Hrvatskoj prije rata. U ratu nismo išli preko Straduna nego u sv. Vlaha pa oko Orladna i vraćali se u crkvu. Svake godine za Festu nosim barjak u ime grada. Kako sam u mirovini, sad nosi Marko Šilje ali uvijek i ja idem s njime. On nosi jedan ja drugi. Gradonačelnik Mato je obeć'o novu zastavu, treba ga pitat' jer još malo i eto sv. Vlaha – kaže.

S PORTE NA OLIGNJE

Gospar Marčinko je i predsjednik Amaterskog ribolovnog športskog kluba 'Orhan', već 22 godine. Orhanu će sada 72, među najstarijima je u gradu. Imaju oko 130 članova.

- U svibnju bude klupsko natjecanje. Prije je bilo po 50 do 60 ljudi sad je sve spalo na pet, šest baraka, sve se nekako izgubilo. Skupimo se u prostoru kluba, bude marenda, zafrkancija, pjesma. Dođu nam i veliki pjevači Maestrali – kaže Ivo, dijete grada, koji obožava ribanje.



- Prvu barku, drvenu, sam naslijedio od oca. Zamijenio je malom pasarom pa sam uzeo Siriusa, veliku barku. Prije pet godina sam je trsio. Kako se reče 'kad kupiš barku toliko si sretan, a kad je prodaš najsretniji si'. Nisam zarib'o ima godinu i po, a prije, čim završi pos'o, trči na olignje, to mi je bila duša – kaže gospar Ivo koji umirovljeničke dane provodi u šetnju, druženju s prijateljima, a 'tu je i familija, troje unučadi Andrea, Antonio i Joško', ponosno će gospar Ivo s porte.