"Išli smo žrtvovati živote, a ni bokunić papira nismo imali da se zna tko smo i zašto nosimo oružje"

Prošlo je točno dvadeset i osam godina kad su tog 1. listopada 1991. pripadnici bivše JNA potpomognuti rezervistima napali Dubrovnik i njegovu širu okolicu. U šest sati ujutro krenula je agresija na Grad iz zraka, s kopna i s mora, a prisjetio se tog crnog dana za Grad bijelog kamena podno Srđa akter događanja, predsjednik Udruge branitelja Dubrovnik i magistar politologije Marko Mujan.

Kako danas gledate na taj datum?

Po meni, to je dan kad je počela ozbiljna obrana Dubrovnika. Iako je sam napad krenuo na naše područje i tjedan dana prije i to napadom na Debelom Brijegu, a bilo je i na Brgatu nekih djelovanja, čak i pucnjave prema Župi. Također, taj dan je bio značajan i po tome što smo taj dan na crtama obrane pokazali da nismo „mačji kašalj“. Pokazalo se na Čepikućama, pokazalo se na Osojniku i Brgatu, a dijelom i na jugu koliko se to moglo. Mi se taj dan nismo makli nigdje nego smo ih u biti porazili, porazili smo njihova nastojanja. To sve 1. listopada za nas bilo je iznenadno, jest da sam dan prije imao možda najteži dan u životu – trenutak kad se mene išlo smijeniti. Oni koje sam obučio i koji su bili moja braća,oni nisu dopustili da se to dogodi, već je sutradan nakon toga ružnog čina, nakon teške i malo prospavane noći došlo do toga da smo završili pod neprijateljskim granatama.  

Kažete da su Vas išli smijeniti?

S mjesta zapovjednika djelatne bojne ZNG Dubrovnik. Bilo je to dvjesto ljudi i bila je dosta velika nebriga prema njima, bili smo prilično prepušteni samima sebi, traženo je da se vodi više računa o njima i njihovom statusu. Jer, ti ideš u rat i ako ideš žrtvovati svoj život, a nemaš ni iskaznicu, ni „bokunić papira“ da si ono što jesi i da možeš nositi oružje onda je bespotrebno pričati kakvi su bili odnos i organizacija kod onih koji su bili iznad nas. To je bio problem jer mi smo imali tako 'riješen' status da on nije riješen ni dandanas. Bio sam zapovjednik te postrojbe kad su prigode, kad je nešto za neku slavu, a inače su mene osobno vodili, a tako je i ostalo do dandanas, kao zapovjednika neke pričuvne satnije u Metkoviću. A pitanje je: je li ona uopće ikada mobilizirana!! Ja sam te ljude dva mjeseca do toga momenta obučavao, stvorio od njih prave vojnike, prije svega, tjelesno i mentalno sposobne jer jedno ide s drugim. U tom trenutku se nekome svidjelo da mene smijeni, koji su to bili motive i koje su bile igre, na to se na kraju krajeva ne bih osvrtao. Svakako, te noći 30. rujna, jedan dio tih ljudi koji su bili u hotelu Neptun su se organizirali, čuli sa svima ostalima koji su bili na položaju i praktično dali ultimatum: ako neću ja neće oni. Uglavnom, te noći se to vratilo natrag! Uvijek ima onih koji bi druge lako mijenjali, ali ne bi sebe postavili.  

Gdje ste zatekli tog 1. listopada?

Bio sam, a što nikada nisam bio, u hotelu Neptun u gradu - baš iz toga razloga što sam došao u grad vidjeti o čemu se to radi. Ja sam jedva prespavao dva-tri sata tu noć, a ujutro rano krenulo je bombardiranje i krenule su granate. Moje je bilo raditi, odmah sam iz Neptuna krenuo prema Osojniku. Prošao sam kroz Komolac, padale su granate po pumpi u Komolcu što je bilo vrlo opasno u slučaju da eventualno dođe do vatre. No, prošao sam kroz to s vozilom i nekoliko ljudi u pratnji, došao na Osojnik, dao sam upute ovim koji su bili gore. Tada je gore zapovjednik bio Žarko Lauc koji je nakon par dana tragično izgubio život. Tu su se upravo postavljale televizije, budući su kasnile, došle su ipak navrijeme, napravile su gore neki posao. Kad sam sve skupa vidio te ljude, malo sam ih popratio, ohrabrio, rasporedio i napravio sve što je trebalo, vratio sam se nazad preko Komolca do Brgata gdje je Mladen Jurković bio zapovjednik. Gardisti su bili na Parežu, a neka policijska postrojba bila je njima iza leđa u razini crkve.

Kako je protekao taj dan, kako ste dočekali noć?

Stigla je informacija da je neprijatelj krenuo i na zapadnu stranu, prema onome što je nama bilo ključno – posebno za obranu Dubrovnika – Čepikuće i Slano. Prvo sam bio u Neptuna rasporedio ljude koji se preostali - jer svi su htjeli ići na položaje, čak i ovi naši što su bili u opskrbi. To sam i napravio. Dakle, skoro nitko nije ostao raditi te poslove, bitno je bilo braniti grad. Svi su imali volju i obuku. Potom sam krenuo prema Čepikućama jer je to bilo vrlo nezgodno mjesto. Da su ga uspjeli presjeći, bilo bi belaja! Dubrovnik bi bio odsječen! Mnogi to možda nisu ni shvaćali, ali sam znao o čemu se radi. Otišao sam tamo, a usput smo morali zastati od brodova koji su tukli po nama na magistrali, ali to je prošlo bez posljedica. Malo smo se sklonili i dobili informaciju od povjerljivog izvora, don Zdravka Petkovića sa Trebimlje. Izdao sam zapovijed koja je bila vrlo jednostavno, ali učinkovito šifrirana - pripremu za zasjedu koju smo planirali. Marko Potrebica pomogao mi je oko terena, olakšao mi je realizaciju te ideje. To je nešto što je bilo jako važno, ali očito je njihov general Torbica krenuo helikopterom prema Čepikućama i vidio da se ništa ne događa, ali dok se on vratio nazad i dao svojim signal da krenu u napad, već su ovi moji krenuli na položaje velikom brzinom u tu zasjedu prema Trebimlji. Sad je tu granični prijelaz gdje je bio kraj zasjede odnosno početak s njihove strane. U međuvremenu sam došao, stao na svoj položaj i nije prošlo puno, oni su naišli. Nije uspjela ta zasjeda jer se prijevremeno krenulo s puškaranjem, tu je bila ekipa koja je bila starija i oni nisu prošli tu obuku kao cjelina, kao skupina. Da su bili ovi mlađi koji su ciljano prošli obuku, bili bi uspješniji, to je moje mišljenje. Samo što bi mu u tom slučaju sigurno imali pet-šest mrtvih, tu nema govora. Jer neprijatelji nisu ušli duboko u taj „džep“, da su oni ušli kilometar i pol između nas, bilo bi gadno. Jer, zna se, ako ih stjeraš, dio njih pretvorit će se u životinje i braniti, napadati. U tom slučaju, mi bi isto tako bili izloženi, oni bi doživjeli još gori i još teži poraz, a mi bi imali mrtvih na našoj strani, to je sigurno.  
 
Tada ste imali 31 godinu, kako ste očuvali moral sebi i suborcima? Kako ste se psihički držali?

Teško, prilično teško. Mi smo se spremali dobro jer najvažnije je bilo da čovjek bude tjelesno pripremljen i da može raditi sve što poželi sa svojim tijelom. Prvog kolovoza, kad sam došao u Dubrovnik, bio sam i prije u Dubrovniku, ali onda sam se baš odredio doći i kad sam se odredio bilo je gotovo. Znao sam, s gotovo ogromnom sigurnošću, da će biti rata, da će oni napasti. Jer, vidjeli smo Vukovar, mi smo se čak javljali da idemo dragovoljno za Vukovar, vod po vod i tako da se mijenjamo, ali nisu nas puštali. Što se tiče same te pripreme, bili smo odlični. Najvažnija je odlučnost jer rat ne dobiva ni tehnika ni snaga a nekad ni inteligencija, nego volja! Bilo je jako teških trenutaka. Već na početku su neki ljudi pokazali znakove panike, neki su se i udaljili iz te naše postrojbe, malo su 'nestali', ali sutradan su se vratili. Jer, trebalo se malo pribrati. Vidio sam da je najveći problem bio savladati taj strah i to što su oni doživjeli. Rasporedio sam ih, a što je u meni bilo to je druga stvar!

Jeste li u tim trenucima razmišljali o tome i imali neke prognoze koliko će trajati obrana Dubrovnika?

Bilo je to ljudi koji su bili sličnog razmišljanja kao ja, kao recimo Miljenko Bratoš i on je bio dosta odličan, ali bilo previranja u zapovjedništvu tako da nam on nije bio izravno nadređen. Bilo je tu dosta problema, ali ne bih o tome. Što sam očekivao? Mi smo se pripremali za nešto što se zove gerilska obrana, gerilski rat. Ivan Varenina nas je, kompletnu postrojbu, htio staviti na Debeli Brijeg. Da sam njega poslušao, mi bi poginuli, mi bi bili živo meso. Staviti 200 ljudi na jedno mjesto, ne znam tko bi branio Dubrovnik na ostalim pozicijama?! Spremili smo se baš za takav rat, da budemo na više pozicija s manjem brojem ljudi jer je manja opasnost da neke ljude dovedeš u položaj gdje će poginuti. Malo je nelogično da je manje ljudi nekad bolje, a pokazala se na Osojniku, Brgatu i Čepikućama snaga te zamisli. Tu su bile male, konzistentne i izdržljive ekipe koje su se uspjele održati i nisu se povukle. Bio je jako težak teren, a ni neprijateljima nije bilo svejedno krenuti prema kamenu iz kojega netko izađe i po njima 'udre'! To im nije bilo baš svejedno! Na Brgatu su probali napasti naš položaj na Parežu gdje je bio Jurković s ekipom, ali nije išlo, gubili su živote! Punila se bolnica i širila se panika među njima! Prema tome, mi smo na taj način, čekajući te pješake, 'umirali' od straha. Bio je vrlo gadan osjećaj da se ti u momentu nalaziš između Dubrovnika i Hrvatske s 27 ljudi! To je težak osjećaj, pogotovo kad je postojala mogućnost da ti ljudi završe u okruženju! To je bilo dosta gadno jer pomisliš: „Ako nema nikoga, nego nas – pa što ne bi i mi pošli kući?! Ovo nije normalno da smo mi tu, a da nema nikoga!“ Lako je pričati „Vukovar nije trebao pasti!“, a trebao je biti netko s puškom u ruci! Znači, zapovjednik nije mogao braniti s Korčule, Orebića ili iz Vinkovaca, nego je trebao biti u Čepikućama ili u Vukovaru. To je bilo drugačije vrijeme, nije to bilo vrijeme za nekakve oficire koji  imaju neke ogromne potencijale i postrojbe i da oni samo raspoređuju. Nema tu struke, takve struke nema!

Kakva je svijest o važnosti 1. listopada u Dubrovniku?

Dosta je teško u to ulaziti. Znam da kad 6. prosinca na Dan dubrovačkih branitelja idemo po školama mladi baš ne znaju puno o tome, a oni koji znaju nekada im je nezgodno reći. Znači, da se ne gaji baš najbolje ta memorija, povijest i na tome bi trebalo raditi. To nije ništa posebno jer se ne radi o nikakvim kompliciranim trenutcima, jednostavno bi kroz školovanje s djecom trebalo raditi na tome da se zna, a i da se neke stvari naprave jednako kao obilježavanje vojno-redarstvene operacije Oslobađanja juga Hrvatske. Vidjeli ste kako je to izgledalo u Gružu! Za dvije godine je 30 godina od Bitke na Čepikućama. To bi trebao biti test za mnoge da se to tad obilježi na jedan veleban način. Mi se svake godine nađemo, znali smo zvati neke od lokalnih političara, neki bi došli, neki ne bi, nije ni važno, ali na Čepikućama se okupe oni ljudi koji su tamo bili vezani za ovu postrojbu, plus oni koji su još uvijek živi. Jer, evo nedavno smo izgubili još jednog, preminuo je Mate Brajković. On je 30. od nas 200 koji je sad pod pločom.
 
Kako se danas nosite sa svim tim?

Motivacija je bila prije rata, motivacija je bila u ratu. Bez motivacije čovjek može imati probleme. Kao mnogi, imao sam traumu, imao sam nesreću, bio sam u bolnici, bilo mi je dosta loše, izgubio sam noćni vid, to me prilično pogodilo. Ali, vrlo brzo sam se vratio zadaćama i shvatio sam kako ne dobiti PTSP. Svi znaju što je strah, a što hrabrost. Hrabrost je svjesno savlađivanje straha, a da bi bilo hrabrosti treba postojati strah. Ja sam svojom voljom nakon toga išao ponovo pod granate, išao sam na prvi položaj. Nisam ludo išao kroz granate, ali sam se izložio svemu čemu su se izložili oni drugi koji su bili na prvim crtama obrane. Ja sam isto krenuo na taj način i to me, što se tiče moje psihe, spasilo. Ima puno ljudi koji su doživjeli traume i onda nisu prešli preko njih, nego su ostali u tome. Dakle, postoji nekakav strah, nekakvo frustriranje i dokazivanje sebi: jesam li ja ili nisam. Ali, bez terena i bez stvarnoga života to se ne može svladati.  
 
Bruno Lucić