DOCENTICA I DOKTORICA UMJETNOSTI KRISTINA KOJAN GOLUŽA Želimo pronaći suvremeni način izrade dubrovačke kupe kanalice

Nadaleko poznata dubrovačka peta fasada - stoljetni dubrovački krovovi na kojima je svaka kupa kanalica rukom rađen unikat, još se može vidjeti u Dubrovniku tek mjestimično, na nekoliko gradskih krovova. Pod kupama su nekad redovito bile kuhinje, topla središta života svake obitelji, a život je bujao i na krovu gdje su slijetali golubovi, šetale mačke i skrivale se gušterice... Sve je to činilo autentični doživljaj Dubrovnika odozgo. Vrijeme čini svoje, potrebe obnove nakon potresa, ratnih razaranja, činjenice da pod mnogim krovovima nema života, doprinijeli su tome da je na većini krovova kupa kanalica zamijenjena novim sličnim pokrovom.

Kako su između korištenih materijala i površine novih kupa velike razlike u odnosu na stare dubrovačke kupe, otvorena su pitanja moguće ponovne proizvodnje povijesnih kanalica. Kroz projekt RE-DU-TILE: Revitalizacija kupe kanalice, time se bavi dr. Kristina Kojan Goluža, sa Sveučilišta u Dubrovniku koja je nedavno u Dubrovniku i Kuparima u Župi dubrovačkoj organizirala radionicu izrade kupe kanalice. Dr. Kojan Goluža, docentica na Odjelu za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta, kaže kako je revitalizacija izrade dubrovačke kupe kanalice njen životni projekt. O tome je već organizirala znanstvenu tribinu, izložbu, a nedavno je o dubrovačkoj kanalici izlagala na ICON i ICOM-ovoj konferenciji u British Museumu.



- Želimo zasebno istražiti način na koji su kupe rađene, materijal kojim su rađene, koliko su nekad glinu pročišćavali, kakvog je bila sastava i odakle je. Jedan dio projekta je istraživanje arhiva i arheološka istraživanja da vidimo kada je to cijeli grad pokriven kanalicom i gdje se vadila i na kojim temperaturama se palila glina. Znamo da se glina za proizvodnju kupa kopala ispod naselja Kupari u tzv. Kuparskoj jami, a u Pavljem brdu u Konavlima još je baština koju zovu Kuparica i gdje se vadila glina. Pretpostavka je da je proizvodnja buknula nakon velikog potresa 1667. godine, no to se nije dogodilo samo kod nas, već se to razdoblje poklopilo s naraslim potrebama u cijelom ovom dijelu Europe - govori dr. Kojan Goluža o svom projektu.

Organizirana radionica

Dubrovačke kupe kanalice izrađivale su se u Kuparima, u tvornici grofa Kaboge od 13. pa do početka 20. stoljeća. Ispod nekadašnjeg Hotela Grand u Kuparima još je dijelom očuvana tunelska peć. Na dubrovačkom području nalazile su se prema podacima koji su do sada utvrđeni dvije tvornice, jedna je Brašina grofa Kaboge, a druga Ragusa od vlasnika Srinić Paola.



- Pretpostavljamo da je ta ciglana u Pavljem Brdu u Konavlima, no ne znamo je li postrojenje peći tamo bilo jer bi stanovnici Pavljeg Brda to znali, no možda se glina tamo vadila, a proces paljenja kupa odvijao se možda u Kuparima. Postoji toponim i u Uskoplju gdje prema geološkoj studiji Županije uz Mline ima dovoljno gline za proizvodnju. U Kuparima su mislimo, bile dvije peći jer se na starim razglednicama vide dva dimnjaka, a kada su Kaboge prodali 1917. godine tvornicu češkom hotelskom društvu, pri gradnji hotela sačuvana je samo jedna Hoffmanovu peć. Kuparska je rupa preko puta, na području gdje je danas kamp - govori dr. Kojan Goluža ono što je do sada poznato o jedinstvenom dubrovačkom glinenom pokrovu.

Radionica koju je organizirala nedavno, a kojom se želi utvrditi proces izrade, nastala je na njenom istraživanju nacrta starih kalupa i opisanog načina izrade koje je našla u njemačkim arhivima. Sudjelovali su, studenti, keramičari, geolozi ali i krovopokrivači koji rade na starim dubrovačkim krovovima.

- Zato sada želimo vidjeti kako kanalicu napraviti na najoptimalniji način, da je proces relativno brz no, s ciljem da pokušamo dobiti njenu izvornu površinu. Ključni su naime, za konzervaciju površina i svojstva materijala te stare kupe koja vremenom zbog fizikalnih, kemijskih i bioloških utjecaja svjedoči vrlo slojevitim procesima starenja, dok se nova kupa ne mijenja i ostaje ista. Površinske nečisti i biološki organizmi, važan su doprinos izgledu povijesnih kupa. To ovisi o materijalu, poroznosti, organskim nečistima u glini, ali i u procesu ručne izrade. Na udubljenja površine koje ostaju nakon paljenja nepročišćene gline taloži se patina, vežu se mikroorganizmi, što povijesne kupe čini jedinstvenima. Više je starih tipova kupa, no naš je cilj da dobijemo jedan koji nam se čini najbliži našoj staroj kupi. Sada bi kroz projekt to trebalo utvrditi jer je u Dubrovniku pogled na autentične krovove zapravo prvi dojam posjetitelja Grada, govori dr. Kojan Goluža.



Svaka je stara dubrovačka kupa unikat, kaže ona, jer se one nisu ni kontrolirano sušile ni palile pa su i različito zakrivljene i daju različitu boju. Zavod za obnovu Dubrovnika sada stare kupe postavlja iznad novih jer starih više nema dovoljno da čitav krov bude pokriven starom kupom.

- Po meni, najstariji je krov crkve svetoga Sebastijana, najstariji i jedini očuvani cjeloviti krov u Gradu. Taj je krov zaštićen i od bure i također ga je u ratu štitio samostan, a pod njegovim krovom se još boravi. Njemačko istraživanje rađeno na njihovim krovovima pokrivenima kanalicom potvrdilo je da su takvi stari krovovi trajniji, da je bolja klimatizacija i da krov bolje diše. I potrebe drugih starih gradova za starim pokrovom su velike, mnoge velike industrije pokušavaju napraviti 'staru' kupu s industrijskim materijalom, pa su i različite tvornice opeke u Austriji i Italiji došle do različitih stadija u tom procesu potrage za starim pokrovom.

- No, mi smatramo da je u tom procesu zapravo ključna izvorna sirovina i njena priprema. Danas je problem što su sve kupe jednake, a ne postoji regulativa što se uopće može i smije stavljati na krovove kao privremena mjera odnosno imitacija starih kupa. Zato ćemo uskoro u nas raditi i mapiranje novih kupa. Napravit ćemo i glosar starih kupa, dimenzija i tehnologije jer je puno tipova kupa, pa su tako i stari krovovi različiti - planiraju na Odjelu za umjetnost i restauraciju gdje su osim dr. Kojan Goluža i Romana Ficović i Lucia Emanuele, a dio idejnog koncepta projekta radila je Nikolina Potrebica na Sveučilištu zadužena za međunarodne odnose i istraživačke projekte.



Projekt revitalizacije kupe kanalice trebao bi biti zajednički EU projekt s drugim zemljama centralne Europe, a uz arhivska istraživanja eksperimentirat će se na materijalu sve dok se ne dobije idealni, i tražiti tehnologija kako staru kupu raditi na suvremeniji način. Planirani projekt trebao bi osnažiti institucije da razviju strategije za zaštitu i uporabu povijesne kupe kao vrlo važnog dijela kulturne baštine te da uporaba kupa u povijesnim središtima bude regulirana.

Hoće li se ostvariti daljnji korak i ponovno pokrenuti proizvodnja povijesne kanalice? To ovisi o mnogočemu, no prema geološkoj studiji iz 2008., gline u Župi i Konavlima ima dovoljno za ciglarsku proizvodnju.



Svaka kupa jedinstven otisak bedra

- Kažu da su kupe nekada žene radile na bedrima, no mislim da to nije istina jer su kupe duge, a kako se glina steže i do 10 posto, to bi trebale biti vrlo duge noge, kaže stručnjakinja.

- Međutim, sigurno su se kupe radile i na taj način, bar prema istraživanjima koja su to potvrdila u drugim zemljama u Andori i Rumunjskoj. Naime kanalice su prve kupe koje se pojavljuju nakon rimskih imbrexa i tegula i bile su raširene po cijeloj Europi, no uslijed vremenskih uvjeta samo su se kod nas još uvijek zadržale.