- Cijeli radni vijek sam u ‘Vrtlara’ - kaže 57-godišnja Darija. - Među cvijećem ne možemo biti stari – ističe na našu opasku o mladolikom izgledu. Njezine vrijedne ruke održavaju zelene površine oko Doma zdravlja i prema Lapad stanici.
Pošteđena najtežih poslova
- Mi smo bili prva generacija poljoprivredne srednje škole u Gradu – prisjeća se zašto je odabrala baš ovo zanimanje. - To je bilo nešto novo, a meni je bilo drago cvijeće, pa sam se tamo upisala i ostala vrtlarica. I nisam požalila! - naglašava, i dodaje da ima namjeru ostati u ‘Vrtlaru’ do mirovine.- Prvo smo bili u rasadniku Solitudo na Babinu Kuku, tamo je nekada bio veliki rasadnik. Iza rata se promijenila situacija pa je ostao samo rasadnik u Zatonu. Preraspodjelili smo se po Gradu na druge poslove, ali isto vrtlarske. Posla je i previše! - kaže Darija. - Raspoređeni smo između sebe, a kad je kakav veći posao, svi zajedno radimo na jednoj površini, posadimo, uradimo, pa se vratimo na svoja mjesta. U našoj ekipi je inače puno više muškaraca jer imaju više snage, samo smo nas tri žene u Javnim nasadima – kaže Darija, koju muški kolege iz poštovanja poštede najtežih poslova.
Njihove vrijedne ruke stižu održati cvjetnima i zelenima mnoge površine u Gradu. Ljeti im je radno vrijeme od 6 do 14 sati, zimi od 7 do 15. Prije posla presvuku se u svoju prepoznatljivu, zelenu uniformu u svojim prostorima preko puta Vodovoda i krenu svaki na svoju radnu površinu.
- U 14 sati se skupimo, odjavimo i dogovorimo plan za sutra, tako da odmah znamo što kome treba od alata i materijala. Ljeti počnemo u 6 da stignemo sve politi dok ne počne gužva. Poslije kad krenu auti i ljudi, ne može se polijevat. Nastojimo riješiti što više posla do marende, a poslije odradimo sve što treba držeći se hlada. Nekad nije lako, ali nauči se čovjek i uhvati svoj ritam – govori Darija. - Sad već malo godine činu svoje. Treba malo pripazit kako čučnut i kleknut, prije mi je to bilo lakše. Prije sam bez problema polijevala ‘u komadu’, sad polijem iz dva puta. Već osjetim da se trebam malo pričuvat. Nama je naš posao kao drugima aerobik! - smije se. Alate drže u kutiji u grmlju na jednoj od zelenih površina jer bi bilo jako teško potezati ih svaki dan iz ‘baze’ do radnog mjesta.
A je li im se ikad dogodilo da alat nestane?
- Nikome više grablje ne trebaju! Ako ih uzmu, onda treba i radit! - šaljivo kazuje Darija o današnjim vremenima, u kojima se malo cijeni fizički rad i rijetkima je do grabljanja.
Prekrasni miris lavande
Automobili buče oko ‘njezine’ zelene površine, svatko juri za svojim poslom, a Darija brine da zasađene vodenice (lat. impatiens) ostanu lijepe kao i dosad.- Vodenice cvjetaju cijelo ljeto, drže cvijet i lijepi su ukras, kako tu, tako i doma. Ima ih u raznim bojama. Zahtijevaju dosta vode i sunca – kaže o ovom lijepom cvijeću jarkih boja, uredno zasađenom usred zelene trave. - Izdrže do prve veće bure... Treba ih samo malo poplijevit, dignut koji precvjetali cvijet, tako da nastave dalje cvjetati. Trava se redovito kosi. Po njoj se čak može i gaziti, a ipak će ostati lijepa, jer se ponovo osnaži. Nije poželjno gaziti je dok je mokra jer onda ostanu stope - stručno objašnjava naša sugovornica. Ta trava nije ona s nogometnih terena, ta je ipak malo čvršća, ali podnosi dječju igru, s osmijehom dodaje Darija, koja i doma ima dosta cvijeća. Najviše voli ‘naše domaće’, dubrovački koralj, koji cvate od ranog proljeća do kasne jeseni. Dragi su joj i lavanda i ruzmarin.
- Ujutro kad ih polijete, osjetite onaj prekrasni miris u zraku – s oduševljenjem djeteta kaže Darija.
Maže se Coppertonom
O zelenim površinama na Ilijinoj Glavici brine pedesetogodišnji Tomas Pavlović. Teška srca prekida posao, nestrpljivo cupka u mjestu dok ga ispitujemo. U ‘Vrtlaru’ radi zadnjih sedam godina, otkad je GP propao. O tome nerado govori, slegne ramenima i samo kratko komentira - ‘hrvatska priča’.A kako mu je u ‘Vrtlara’?
- Lijepo je, brzo prođe vrijeme. Bitno je da se radi. Ne daj Bože ne radit! - naglašava Tomas. - I molim vas, skrenite pažnju ljudima koji imaju pse. Pseća kakica, kako reču ljudi ovdje u Gradu, to je katastrofa! Očajno! Oko ove košćele, prije nego pokosim, moram sve očistit – pokazuje Tomas prema košćeli ispod zgrade koju koristi dubrovačka policija.
- A da bude apsurd veći, po Primorju naplaćuju ljudima ako krava ‘učini’ po putu. Mora se i to očistit, da se razumijemo, ali ovo ovdje je katastrofa. Iako ima i ovdje kulturnih ljudi, daleko od toga. Poznajem puno kulturnih i pristojnih ljudi koji pokupe za svojim kučkima. Vrlo je ružno za vidjet. Osim toga, može se dijete zarazit... - upozorava Tomas.
Na pitanje je li mu teško kositi zeleni otok usred onog gustog prometa na Ilijinoj Glavici, spremno odgovara: ‘Navikneš!’
- Treba pazit’ i ništa drugo. Važno je staviti i kapu na glavu, namazat se Coppertonom i to je to. Moraš malo radi sunca. Na onoj listi o UV zračenjima nekad bude 10, a već je 7 opasno – kaže Tomas, koji redovno prati objave Državnog hidrometeorološkog zavoda i njihove prognoze UV indeksa jer se, na kraju krajeva, tiču upravo njega i svih vrijednih ljudi koji rade na otvorenom.
Doma nema nikakvo cvijeće ni zelenilo jer mu majci, s kojom živi, smeta, čak je i alergična, otkriva nam naš simpatični sugovornik.
- A svo mi je zelenilo lijepo, samo kad se lijepo održava – dodaje. Na pitanje što mu je najteže u poslu, odgovara: ‘Kad pada kiša!’ Ali onda ih, kako kaže, nitko i ne tjera vanka.
- Ja bih sad nastavio, ako nemate ništa protiv – nastupom koji naprosto osvježava u svijetu lažne uljudnosti ostavlja nas Tomas i hvata se kosilice, da ne gubi vrijeme.