Malo je Dubrovčana koji Mirsa Đulančića ne poznaju jer posta kraj velike Onofrijeve fontane na samom ulazu na Stradun bez, kako ga znaju nazivati, dubrovačkog trubadura, skoro je pa nezamisliva. Odavno je Mirso postao dio turističke ponude Grada.
- Koliko me ljudi snimilo, koliko je televizijskih emisija po svijetu u kojima sam i ja, ma nema broja. Promoviram srce Dubrovnika. Naš lijepi Grad. Kad prođu pored mene i požele se slikat', ja im dam srce na kojem piše Dubrovnik. Može li biti ljepše – kaže Mirso kojem je životni moto širiti ljubav i dobre vibracije.
Where is ovo, where is ono...
Već 15 godina je pred fontanom. Sjećaju se mnogi, najprije je svirao gitaru i pjevajući, a bilo je među skladbama i njegovih, zabavljao prolaznike. Autorska 'Organizator kiše' postala je i ostala planetarno popularna među sugrađanima. A bilo ih je: 'Velika ljubav', 'Put istine', 'Zagrljaj gradu'... Zadnjih desetak godina odmakao se od glazbe, egzistencija obitelji je ipak na prvom mjestu, i opet se našao u nečem samo njemu svojstvenom – izradi 'srca za sreću'.- Sve sam ovdje, i onaj tko će poželjeti dobrodošlicu i goste informirati o onome što ih zanima. A pitaju sve i svašta 'Where iz ovo, where is ono', traže put od određenog spomenika do izlaza iz Grada, a stoje pred njim. Kad uđu u Grad, k'o da su u labirintu. Ali drage volje to odrađujem. Kažu, 'bolje pitat nego skitat' i ja bih pitao kad bi negdje otputovao – kaže dobrodušni Mirso. A on force ima baš za svakoga. 'Samo ljubav, samo ljubav' riječi su koje ćete prve čuti od ovog Dubrovčanina a koje i promovira kroz svoja srca.
- Turisti su oduševljeni, ne mogu vjerovati da postoji duh romantizma u našem gradu. To srce je simbolika jer ga darujemo jedni drugima, to je širenje dobre energije. Ja sam sretan kad vidim njih sretne. Darujem im 'srca za sreću' na kojima piše Dubrovnik i godina da znaju kad su bili ovdje – pojašnjava nam.
Security of knez
Da cijelu priču dodatno začini, Mirso svakodnevno na poslu, unatoč visokim temperaturama i suncu koje prži, satima stoji u pravoj odori, ali ne trubadurskoj.- Ovo je odora zdura. Zduri su bili kneževa pratnja, čuvali su kneza kad bi išao u obilazak. Gdje god je išao tih mjesec dana dok je bio na vlasti, oni su ga pratili. Dosta me ljudi pita, misle da je trubadurska nošnja a ja rečem da je to 'security of knez'. Često me i stranci isto pitaju – kaže Mirso koji ipak ne čuva kneza, ali 'čuva' gradski ulaz s Pila.
- Imam koncesiju od grada za mjesto ispred fontane, imam domaću radinost, plaćam državi sve doprinose i ponosan sam na to jer naša država mora od nečega živjeti. Bilo bi mi drago da ljudi u gradu prepoznaju te vrijednosti i stimuliraju sve koji pridonose turističkoj promidžbi grada – kaže Mirso koji 'voli ono što radi, a to želi i svim Dubrovčanima'.
- Volio bih da se mlade stimulira da ostanu a ne da odlaze. Volio bi da sutra naša djeca ne moraju ići iz našeg grada. Žalosno je kad bilo tko pođe. Mojih prijatelja je dosta pošlo vani, sve ekstra kvalitetni ljudi koji bi mogli puno toga napraviti za naš grad i ovu našu lijepu državu iz koje su već pošle tisuće ljudi. Moji prijatelji su živote dali da bi naša djeca ostala tu a ne da bi išla vani. Suze na oči ti dođu od toga – priča Mirso a na pitanje o budućnosti Grada kaže:
- Budućnost Grada je dovesti ljude u Grad. Treba im dati stan i posao. Sjećam se prije brojnih ekipa po Gradu. Koliko je bilo šetnje svak je imo svoj izlog na Stradunu, po 30 đireva. U devet navečer na Stradunu je po zimi bilo domaćih ko sad stranaca u špici sezone. A pogledaj sad zimi niđe nikoga - sa sjetom se prisjeća, a mi okrećemo na vedrije stvari jer uz Mirsa ove suprotne nikako ne idu.
- Dubrovnik je kao živo biće. Kad bi ga gledali s visine ova velika fontana je baš njegovo srce. Ja se nalazim u srcu Grada i plasiram srce. Moj projekt je povezan s mjestom gdje se nalazim, koliko je tu simbolike – kaže zadovoljno.
Krivudavi potok
Uistinu, kad god prođete pored fontane Mirso je sa 'srcima za sreću' okružen turistima.- Puno, puno ljudi, puno pitanja, puno slikavanja. A gdje su naši ljudi, pa se i njima moraš javit. Pitaju me 'zašto se Mirso nisi javio'? A volim se javljat našima ali nekad mi izmaknu pa ne mogu registrirat od sve ove velike mase.
Kroz vrijeme provedeno ispred Onofrijeve od početka ovogodišnje sezone, je li primijetio da je gužva veća ili manja? Ugostitelji se tuže na lošiju sezonu, apartmani su, kažu, ostali prazni, medijski prostor pun je vijesti o srpanjskim rupama... je li i on primjećuje ovosezonsku pustoš?
- Drago mi je što je naš gradonačelnik napravio pomake sa kruzerima, rasporedio ih preko tjedna tako da se te velike gužve ne osjete previše. Teško je reći je li manje turista jer prije je bilo više kruzera odjednom pa su bile ogromne gužve a i zbog situacije u okolnim turističkim zemljama. Ova sezona je prava sezona tek se sad vidi kako u stvari izgleda prava, normalna sezona. Ali ne treba brinuti ako bude i manje gosta svakako ih ima dovoljno, treba bit zadovoljan. Samo 50 kilometara zračne linije, neka ljudi pođu i vide kako se živi a kako mi lijepo živimo. Ljudi rade, proizvode a nemaju kome prodati. Mi barem imamo i svoju uslugu ali i potrošače. Ne treba čovjek biti nezadovoljan. Živimo u najljepšem gradu, ovdje čovjek i koji neće da radi neće biti gladan. A onaj koji želi radit imat će posla, samo treba željeti. Moramo cijeniti poziciju na kojoj se nalazimo a ne kukati. One koji kukaju treba zaobilaziti kao što potok zaobiđe kamen – kaže Mirso, a nama na pamet pada kako bi krivudavo taj potok u Dubrovniku izgledao.
Mironja i asfalt
S obzirom na nesnosne vrućine i činjenicu da sunce stalno 'udara' na mjestu gdje je Mirsov stalak na kojem on satima stoji i osmijeh s lica ne skida, pitamo ga kako uspijeva održati ravnotežu i izdržati žegu?- Kad se sjetim cesta i 'Mironje' onda sve mogu. Kad se sjetim tih poslijeratnih godina kad nije bilo turizma, ničega, i kad sam pet godina u poduzeću za ceste radio teške fizičke poslove. Bio sam i tada umjetnik ali taj posao bio mi je životna škola. Iako je bilo teško raditi težački posao kroz to vrijeme sam shvatio svu težinu kune koju uzmeš u ruku. Zato, cijenim ovo što radim. Kad mi je vruće sjetim se samo cesta i više mi nije vruće. Kad asfalt pari a ti za njim ideš. Ovo je mila majka – kroz osmijeh će Mirso. Voda ga, kaže spašava a barem nje na Mirsovom radnom mjestu ne nedostaje.
- Vode što više to bolje jer bez toga odavno bi se srušio. Po pet, šest sati budem na suncu. Sam se sebi nekad divim, odakle mi snaga. Nešto me čuva, sveti Vlaho ili Bog, neka sila me drži. A moraš mislit i o egzistenciji. Dijete ne pita 'tata imaš li' nego 'tata daj mi'. Ali neka, djeca su smisao života i moramo učinit sve da nam ostanu u gradu da se sutra ne budemo morali telefonski čuti s našom djecom na drugom kraju svijeta.
Dugo smo te zadržali Mirso, kažemo mu. Jer iako relativno rano, navala turista na Grad već je počela. Srca treba dijeliti, sa turistima se slikavati. A to naš Mirso vrijedno radi već godinama od početka travnja do kraja studenog svakodnevno i uporno, po vremenu i nevremenu dijeli 'samo ljubav i dobre želje' sa Dubrovnikom u srcu. A zašto baš srce – jer 'ne smije se dobro gurati prema dole, dobrom je mjesto na vrhu', kaže Mirso i toga se čvrsto drži.
Bez broja
- Dio sam turističke ponude grada i volio bih da tako i ostane – kaže Mirso Đulančić. 'Srca za sreću' sam izrađuje preko zime kako bi ih imao dovoljno u sezoni.
- Srca su od jedne vrste keramike, terakota. Cijeli je to proces u šest, sedam faza i sve sam to radim. Cijelu sam zimu zaposlen oko toga. A od sredine proljeća do kasne jeseni sam ovdje, ispred fontane. A koliko srca napravim, nisam nikad brojao. Ne opterećujem se brojevima.
- Dio sam turističke ponude grada i volio bih da tako i ostane – kaže Mirso Đulančić. 'Srca za sreću' sam izrađuje preko zime kako bi ih imao dovoljno u sezoni.
- Srca su od jedne vrste keramike, terakota. Cijeli je to proces u šest, sedam faza i sve sam to radim. Cijelu sam zimu zaposlen oko toga. A od sredine proljeća do kasne jeseni sam ovdje, ispred fontane. A koliko srca napravim, nisam nikad brojao. Ne opterećujem se brojevima.
Repriza Lazareta
Dubrovački glazbenik poznat po 'Organizatoru kiše' još uvijek 'piše i svira samo ne onim intenzitetom kao nekad'.
- Jednostavno sam morao taj dio svog umjetničkog rada ostavit po strani jer teško je od toga živjeti. Dok si mlad drugačiji su ti prioriteti ali kad imaš nekoga za koga živiš vrijeme moraš upotrijebit drugačije – kaže i otkriva kako mu je 'Organizator kiše' najdraža skladba.
- Pjesma ima svoju dubinu, širinu i visinu, postavlja pitanja mladima i nudi im da sami odgovore. Ima novih stvari jednom ću opet u studio snimat pa će i to javnost moći čuti. A u jesen ili zimu napravit ćemo reprizu 2012. kad smo u Lazaretima napravili koncert pa ću i tu pokazat i stare i nove stvari.
Dubrovački glazbenik poznat po 'Organizatoru kiše' još uvijek 'piše i svira samo ne onim intenzitetom kao nekad'.
- Jednostavno sam morao taj dio svog umjetničkog rada ostavit po strani jer teško je od toga živjeti. Dok si mlad drugačiji su ti prioriteti ali kad imaš nekoga za koga živiš vrijeme moraš upotrijebit drugačije – kaže i otkriva kako mu je 'Organizator kiše' najdraža skladba.
- Pjesma ima svoju dubinu, širinu i visinu, postavlja pitanja mladima i nudi im da sami odgovore. Ima novih stvari jednom ću opet u studio snimat pa će i to javnost moći čuti. A u jesen ili zimu napravit ćemo reprizu 2012. kad smo u Lazaretima napravili koncert pa ću i tu pokazat i stare i nove stvari.