Gdje se izgubilo da je Babin kuk namijenjen i Dubrovčanima?

Babin kuk je prije rata bio nezaobilazno mjesto popodnevnih šetnji i večernjih izlazaka Dubrovčana, koji su turistički kompleks u razonodi, zabavi i odmoru dijelili s turistima iz obližnjih hotela.

Poslije rata sve se stubokom promijenilo, a zadnjih godina došlo je do toga da je građanima nemoguće doći na Babin kuk vlastitim automobilom jer parkinga za domaće nema. Pa čak i ako plate, građanima je onemogućeno ostaviti osobni automobil bilo gdje u dijelu koji zauzimaju hoteli i veliki park, jedino zbog čega bi se netko s malom djecom i otputio onamo. Nekad pun trgovina, butika, restorana i drugih sadržaja, Babin Kuk je danas zatvoreni hotelski predio uz vrlo skroman 'vanjski život', a beskrajni niz rampi koje čuvaju parking mjesta za goste kao da vam viču da niste poželjni ako niste platili smještaj u hotelu.
 

'Peti objekt' bili su vanjski sadržaji

Prvi direktor HTC-a Dubrava – Babin kuk bio je Ivo Bautović, jedan od najzaslužnijih za napredak tog hotelsko-turističkog centra, koji je od otvorenja 1976. do rata 1991. godine bio jedan od najprestižnijih 'resorta' tog doba u hrvatskim, ali i puno širim okvirima.

Tih vremena rado se prisjetio Niko Bulić, nekadašnji direktor Hrvatske turističke zajednice, koji je od 1976. do 1978. godine bio direktor animacije u HTC-a Dubrava - Babin kuk. Od 1978. do 1984. bio je direktor prodaje i marketinga u istom kompleksu.
- Bio sam stipendist Babina kuka. Dobio sam studentski kredit jer je Babin Kuk bio projekt koji se dugo rađao. Od 1970. do 1974. kao prva generacija Fakulteta u Dubrovniku završio sam studij na vrijeme i nisam morao vraćati kredit. Čak mi je, kad sam se prijavio na Babin Kuk za posao, prvi direktor Ivo Bautović rekao da sam uranio – s osmijehom se prisjeća Niko Bulić. Našao je stoga drugi posao, u Atlasu, a onda u Hotelu 'Croatia'.
- HTC Dubrava Babin Kuk otvorio se u lipnju 1976. Išao je izravni televizijski prijenos tog otvaranja i tada je Ivo Bautović uživo rekao 'Prostori i plaže Babina Kuka bit će otvoreni za sve građane Dubrovnika'. Mi smo malo 'ostali', ali poštivala se ta odluka direktora – sjeća se vremena kada su domaći ljudi uživali u svim pogodnostima tadašnjeg hotelskog kompleksa zajedno s gostima.

- Babin Kuk bio je iskorak u poimanju hotelijerstva u Dubrovniku. U viziji izgradnje nosio je cjeloviti program boravka turista ne samo u objektima. Zato su i izgrađeni vanjski sadržaji u kojima nisu bili samo restorani, nego i prodavaonice i prostori za osmišljeni dnevni, sezonski i cjelogodišnji program. Zato je u strukturnoj organizaciji Babina Kuka bila predviđena i služba animacije. Bio sam u tadašnjoj državi prvi čovjek koji je radio posao koji se zvao 'rukovoditelj animacije'. Animacija je pokrivala zabavu, šport i kulturu – sjeća se Bulić. - Imali smo 4 tenis igrališta, Art centar koji je osmišljavao izložbe i u kojem su sudjelovali istaknuti dubrovački umjetnici. Imali smo izložbe u prostorima Babina Kuka, a svi hoteli bili su, ustvari, bogata galerija jer su od najreprezentativnijih hrvatskih umjetnika otkupljena njihova djela. Bila su čak i u parku i šetnicama Babina Kuka. Zamislio se cjeloviti prostor gdje su vanjski sadržaji bili 'peti objekt', odnosno program koji je trebalo osmisliti – pojašnjava Nilo Bulić, te podsjeća da je onomad Babin kuk imao 4 hotela – President, Argosy, Tirenu i Plakir, nekoliko restorana, Popivu, Pometa i Ugo Tudeško te vinski podrum Badanj.

Dolazile su rijeke ljudi

- Imali smo i zabavu, a prostori su bili bez naplate. Sviralo se na sve strane. Bili su to programi koji su trebali dovesti ljude, ne samo iz hotela, nego i Dubrovčane. Sjećam se da je tadašnja voditeljica odjela za kulturu unutar Službe za animaciju bila Patricija Veramenta Paviša, voditelj glazbenog odjela je bio Ljubomir Buco Pende, a športski dio vodio je Vjeko Vidoš. Kad sam pošao u vojsku, na mome me mjestu naslijedio Tomo Vlahutin. Svoje veze iz Ljetnih igara i naviku druženja i stvaranja razloga okupljanja glumaca prenio je na Babin Kuk. Glumci su uživali, a Ljetne igre su bile zadovoljne jer je Babin Kuk uglavnom preuzimao trošak - smije se Bulić, te ističe da nije istina da je Dubrovnik prije imao samo 'sunce i more', kako se to i danas zna čuti.

U zabavnom dijelu su 1976. godine uspjeli dobiti grupu 'More' koja je tada bila na vrhuncu slave, kaže, a već za 1977. izradili su poseban program.
- Bio sam najmlađi član kolegija Babina Kuka i kad je taj program prihvaćen, jedan član, koji je bio izuzetno pametan, ali baš nije volio raditi, rekao je 'jesi li ti normalan, znaš li koliko sad treba raditi za ovo ostvariti?'. Ali radili smo i nismo gledali kad je smjena. Babin Kuk je tada službeno od Općine dobio dopuštenje da se može svirati do ponoća na otvorenom prostoru. Dolazile su rijeke ljudi – kaže Niko Bulić. - Od 10. lipnja do 10. srpnja te 1977. na Babinu Kuku svirali su 'Dubrovački trubaduri''. Bili su mega popularni i to je bio prvi put da su prihvatili svirati gažu u Dubrovniku svaki dan mjesec dana u kontinuitetu - prisjeća se.

Zadovoljan i gost i domaćin

Programi kulture su, pored izložaba, imali poseban animativni dio gdje su učili djecu kako oslikavati žale. Imali su i međunarodne utrke kornjača koje su na leđima nosile zastave raznih zemalja. Babin Kuk bio je, pored Straduna i Grada u zidinama, centar 'šušura' tadašnjeg turističkog Dubrovnika.
- Bio je to apsolutno suživot između ljudi u hotelima i domaće čeljadi. 'Exodus' je bio jako popularan disko klub. Polako smo premještali navike građana prema Babinu Kuku. Praktički smo aktivnostima na Babinu Kuku zatvorili 'Jadran', koji nas u to vrijeme nije mogao izdržati kao konkurenciju – govori Niko Bulić.
- Danas se vrijeme promijenilo, hoteli se drže za sebe. Teško je reći griješi li se na taj način u poslovnoj politici. Na Babinu Kuku se promijenila vlasnička struktura. Vanjske sadržaje koji su tamo pregazilo je vrijeme, oni ne odgovaraju smislu onoga kako je Babin Kuk napravljen. Jedino bi povratak u jednu funkcionalnu i logičnu viziju vanjskih sadržaja i Babina Kuka mogao vratiti ponovnu dimenziju otvorenosti i atraktivnosti. Danas kad dođete tamo, ništa vas ne zadržava – realno opisuje Bulić. - Pitanje je može li se u novom srazu više privatnika u vanjskim sadržajima i velikog vlasnika hotela postići formula zajedništva koja bi vizijom programa osmislila razloge dolaska ljudi. U sedamdesetim godinama dali smo logiku ukupnosti prostora vanjskih sadržaja, s jednog mjesta se osmišljeno odlučivalo gdje će biti automati za igru, gdje pošta i banka, slastičarnica, pivnica, ekskluzivni butici i glazba na otvorenom. Bio je tu i frizerski salon i ambulanta. Sad je to čak i na Stradunu nemoguće jer je priča zadana – ističe Niko Bulić. - Tad je taj koncept funkcionirao, ne samo u sezoni, nego i zimi. I danas je ostao zapamćen Doček Nove godine 1977. kada je u svim prostorima Babinog Kuka bio organiziran doček. Dogodila su se vrhunska imena, od Kića Slabinca do Olivera Dragojevića. Svi koji su bili imena, bili su angažirani na Babinu Kuku. Često se zaboravi i da su, kad su odumrle maškarate u Gradu, uz pomoć Njarnjasa, vraćene u život - sjeća se naš sugovornik.

Bilo je to jedno sjajno vrijeme, u kojem je integracija turista s domaćim stanovništvom imala formu toga vremena, dok danas poprima drugačije obličje.
- Grad sada u punini ostvaruje kontakt s turistima koji borave u Dubrovniku. Privatni smještaj je po brojnosti postao ravnopravan hotelima, a kvalitetom je sve bolji – kaže Niko Bulić, i sam privatni iznajmljivač. - Dnevno sam u kontaktu sa svojim gostima, vidim što ih zanima, vidim osmišljenost odgovora Grada na potrebe ljudi koji sami dođu i imaju online informacije. U pravilu idu na zidine i Lokrum, dodam im i Elafite, Boku, Korčulu i Mostar. Oni hoće informaciju i hoće kontakt, nijedan ne prođe, a da nije barem pet minuta dnevno sa mnom u kontaktu. Nisam ja tu iznimka, tako uglavnom reagiraju svi drugi ljudi koji se ozbiljno bave iznajmljivanjem svojih apartmana ili soba - kaže Bulić, pa se sjeća još nečega iz zlatnog doba Babina Kuka:
- Prvi direktor Ivo Bautović rekao bi: 'Svi govore - zadovoljan gost je formula uspjeha, a ja mislim da treba biti zadovoljan i domaćin za formulu uspjeha'. Zapamtio sam to i na svim svojim funkcijama ponavljao da mora postojati ravnoteža zadovoljstva gosta i domaćina kao ključ dugoročnog uspjeha – istaknuo je Bulić.