Mark Thomas, Englez u Dubrovniku
Mark Thomas lani je proslavio 20. godišnjicu svog dolaska i 'zauvijek ostanka' u Dubrovniku. Sad u srpnju bit će tome 21 godina...
- Došli smo 1998., supruga i ja, na dan otvaranja Ljetnih igara, 10. srpnja. Došli smo ujutro, a navečer je bio vatromet, ne znam kako su znali – šali se Mark, koji je rođen 1969. Fetivi je Englez, u Londonu je studirao, diplomirao i zaposlio se kao broker za vina.
Sudbina ga je spojila s Dubrovkinjom Bobom. Upoznao ju je u Londonu, gdje je ona radila kao dadilja. Bila je godina 1991., rat je bjesnio u Hrvatskoj, a Boba je, s još 15 djevojaka iz Dubrovnika, došla raditi u London.
- Živjeli smo šest godina zajedno u Londonu, gdje smo se i vjenčali. Prvi put sam u Dubrovniku bio 1997. Došli smo na godišnji odmor. Odmah sam uvidio dvije bitne stvari – prvo, kako je Dubrovnik lijep, što i nije najbitnije, a drugo, kako je Bobica drugačija osoba kada je doma – s ljubavlju govori naš Englez.
- Bila je sasvim netko drugi, 50 posto sretnija nego u Londonu – govori o supruzi Mark. - To je ta razlika između nas i vas. Kod nas, kad napunimo 18, odlazimo iz roditeljske kuće, slično kao i u Njemačkoj, dok ovdje svi žive kao jedna obitelj.
- Kad sam vidio kako mi je supruga tu sretna, rekao sam joj 'hajdemo se preseliti na godinu dana u Dubrovnik'. Imao sam dosta stresan posao u Londonu kao broker, dizao sam se u 5 ujutro, na poslu bio u 7. Imao sam sat vremena putovanja do posla, a doma dolazio tek navečer. Onda sam rekao 'hajdemo u Dubrovnik, uzet ćemo slobodno, nećemo ništa raditi'. Skupit ćemo malo love i tu ćemo dobro živjeti. Ali nakon tri mjeseca već mi je bilo dosadno, nisam navikao da ništa ne radim.
- Onda sam počeo raditi u Školi za strane jezike, kad još nije bilo ovoliko turizma. Imao sam sreće jer sam tri-četiri godine radio unutar gradskih zidina. Upoznao sam Grad prije gužvi, dok je još bio prazan.
Mark Thomas razgovara na tečnom hrvatskom jeziku, poznatom kao jednim od težih europskih jezika, pa nas je, naravno, zanimalo kad ga je i kako naučio?
- Kad sam doselio, bio sam kao spužva, upijao sam sve što sam čuo. Slušao sam što ljudi pričaju i služio sam se logikom. Vidio bih da su nekome, recimo, pale naočale sa stola, taj bi prvo zabestimao, a onda rekao 'pale su mi naočale'. Tako bih skontao što je to. Učio sam kao što bebe uče – smije se Mark.
- Počeo sam nešto govoriti nakon dvije, a nakon četiri godine progovorio hrvatski. Jezik jest komunikacija, ali daje puno više. Kad naučiš jezik, imaš respekt od zajednice, što je najvažnije. Da sutra preselim na Tajland, naučio bih njihov jezik. Ne naučiš samo komunicirati, nego naučiš i povijest, humor, kulturu, puno više od samog jezika. Uđeš kroz jedna vrata. To je najbitniji korak koji sam napravio kad sam došao u Dubrovnik. Imam puno samopouzdanja i nemam strah od grešaka jer to ionako nije moj jezik – kaže uvijek nasmijani Mark.
- Čak 90 posto stranaca koji žive u Dubrovniku ne znaju hrvatski. Oni mi kažu da žele pričati hrvatski, ali da njihovi sugovornici žele vježbati engleski. Ali to je izgovor. Na taj način su sami sebe osudili na izolaciju – ističe.
Nakon što je osam godina radio u tuđoj Školi za strane jezike, otvorio je svoju vlastitu. A onda se sve promijenilo...
- Prije 12 godina tadašnja urednica Dubrovačkog vjesnika Vjera Šuman imala je ideju napraviti novine na engleskom jeziku. Imala je nekakav koncept, došla je do mene i ja sam to prihvatio, iako nisam imao iskustva u novinarstvu. Ali volio sam jezik, studirao sam engleski jezik i književnost. Projekt je više bio biznis i promocija Dubrovnika, nego čisto novinarstvo, a ja uvijek volim promovirati Dubrovnik, iako to nije teško kad je tako lijep – kaže Mark.
- Ljudi me pitaju kako će napraviti dobru fotografiju Dubrovnika, a ja im kažem da stave aparat na odgodu od tri sekunde, bace ga u zrak i imat će odličnu sliku – smije se Mark, kojemu je u međuvremenu ukazana i velika čast - postao je počasni konzul Velike Britanije u Dubrovniku.
A je li ikad požalio što je London zamijenio Gradom?
- Idemo doma dvaput godišnje – još uvijek veliku Britaniju zove 'doma'
– Ali ne nedostaje mi baš. Ima jedna fraza 'dom je tamo gdje je srce', a moj je dom tu, gdje je moja žena. Nas dvoje možemo živjeti bilo gdje u svijetu. Nisam osoba koja je fiksirana na jedno mjesto, važno je samo da mi je dobro. Mislim da nisam glup čovjek i da sam napravio dobar potez, jer da nije tako, otišao bih doma.
Trenutno je okupiran s 13 projekata, pa radi slično kao i u Londonu, od jutra do večeri. Ali to se ovdje i mora, ističe, jer je izuzetno teško, ustvari nemoguće, ispravlja se, u Dubrovniku živjeti od jedne plaće. Osim što je glavni urednik The Dubrovnik Timesa, vodi web stranicu za The Dubrovnik Times, vlasnik je tvrtke 'Mark Thomas Media', ima emisiju na Radio Ragusi na engleskom jeziku, a uskoro kreće i emisija na Libertas televiziji.
- A imam i apartman – smije se Mark, koji nikad nije odustao ni od davanja privatnih lekcija engleskog jezika, samo što to danas stiže u punoj manjoj mjeri.
- Engleski mi je puno pomogao u poslu, ali da ne znam hrvatski, ne bih imao 70 posto svojih projekata – naglašava. - Ljudi znaju engleski, ali mojim klijentima je puno ugodnije razgovarati na hrvatskom – kaže Mark, pa dodaje da sam suprugom, iako je ona Dubrovkinja, ipak najčešće razgovara na engleskom.
U počecima učenja 'naškog', znale su se zbiti neke jako smiješne situacije.
- Prvu godinu svaki sam dan, po abecedi, učio novu riječ. Došao sam do 'Š' i taj dan naučio riječ 'šugaman', koji je dubrovačka riječ za 'ručnik'. Puno me je riječi, naime, naučila moja punica Drage, a ja nisam ni znao da su dubrovačke. Bio je kraj osmog mjeseca, izašao sam iz zgrade, a punica mi živi na trećem katu. Svaki balkon bio je pun penzionera. Skontao sam da sam zaboravio šugaman i pomislio 'sad ću ja vježbat' moj hrvatski'. Sekund prije toga čuo sam jednu novu riječ na 'Š', za koju nisam znao što znači. I tako sam se ispod balkona počeo derati 'Baba!' Ona viče 'Molim?', a ja sam povikao 'Baci mi š... š... šupak!' - nasmijava nas Mark.
Sličan 'incident' dogodio se i u Zagrebu.
- U Zagrebu sam imao dosta problema. Bio sam gladan ko kučak. Vidio sam mali sendvič bar, u kojem je radila mlada sinjorina. Pitao sam mogu li dobiti jedan sendvič s kukumarom i bez pomadora. Ona me pitala 'Kaj?', a ja sam rekao 'stavi i malo kaja!' jer sam mislio da je riječ o nekom toču... - s veseljem se pozdravljamo s Markom, Englezom u Dubrovniku.
Emerson De Souza Cruz, Brazilac u Čilipima
- Toliko dugo živim ovdje da sam i boju izgubio! - prvo se našalio tamnoputi Brazilac Emerson De Souza Cruz kad smo se susreli da malo popričamo o njegovu životu u Dubrovniku. Točnije, u Konavlima, u Čilipima, gdje sretno živi sa svojom obitelji, suprugom Anom i dvojicom sinova, šestogodišnjim Leonardom i trogodišnjim Mateom.
Nije Emerson ni slutio, kad se kao mladi nogometaš 2006. otisnuo prema Hrvatskoj iz dalekog Brazila, da će mu život krenuti u sasvim drugačijem smjeru. Zahvaljuje to, osim sudbini, svojoj otvorenosti za nove doživljaje, simpatičnosti kojom zarazi svakog svog sugovornika, ali i hrabrosti da kuca na njemu dotad zatvorena vrata.
Iz Brazila je sletio u Konavle, jedno vrijeme igrao za 'Konavljanina', a onda su mu se dogodile tri teže ozljede koljena zbog kojih je morao ostaviti karijeru perspektivnog nogometaša. Još trojica Brazilaca koji su s njim 'u paketu' došli igrati za 'Konavljanina' napustila su Hrvatsku, ali njega je zadržala ljubav. Taman kad je u nogometu sve propalo, na ljubavnom planu mu je izvrsno krenulo. Upoznao je svoju voljenu Anu, tadašnjeg prezimena Duplica, rodom iz Plata u Župi dubrovačkoj, i nije dolazilo u obzir skupiti kufer i vratiti se u rodni Juazeiro u Brazilu, gdje i danas žive njegovi roditelji, brat i dvije sestre.
- Nogomet je bio jedino što sam znao raditi. Nisam govorio ni engleski – moj je materinji jezik portugalski – pa sam bio primoran brzo naučiti hrvatski - kaže 34-godišnji Emerson.
- Imao sam veliku volju i već nakon tri mjeseca mogao sam se sporazumjeti – govori o vremenu kada ga je nevolja natjerala da progovori 'naškim'. Emerson je, ustvari, progovorio konavoskim dijalektom, pa i danas patate zove krtola, što mu u Župi, odakle mu je žena, uvijek spočitavaju, smije se.
- Jako sam se trudio, a teško mi je i danas – govori o učenju jezika koji se toliko razlikuje od njegovog materinjeg. - Ima riječi koje još uvijek ne mogu izgovoriti, iako znam što znače. Svjestan sam i kad nešto krivo kažem – kaže naš simpatični sugovornik, koji je u međuvremenu postao prava TV zvijezda. Na Dubrovačkoj televiziji vodi 'Jutro u Gradu' i 'Emershow'.
- Nakon što je Orsat Zovko preuzeo Dubrovačku televiziju, sve je krenulo nabolje. Imamo dobre uvjete, opremu, ekipa je vrhunska i sve je puno kvalitetnije. Orsat Zovko se preko 20 godina bavio tim poslom i zna kako organizirati kvalitetan program, a jednako sposobna je i glavna urednica Marija Njavro – ističe Emerson o svom poslodavcu.
- Publika je to prepoznala.
A kako je uopće došao u televizijske vode?
- Plakao sam kad sam shvatio da od nogometa više nema ništa. Ne pušim, ne pijem, na treningu sam uvijek bio prvi, najspremniji, nikad nisam izlazio, ali su mi se dogodile tri ozljede. Čak mi je i tata rekao 'sine, dolazi doma, ova zemlja nije za tebe, nešto tu ne štima'. Ali ja sam se zaljubio u svoju Anu. Imao sam 25 godina i mislio što ću dalje. U Brazilu sam, prije nego sam se počeo ozbiljno baviti nogometom, glumio u nekim komedijama, pa sam zakucao na vrata Kazališta Marina Držića i pitao bi li mogao igrati u nekoj predstavi. Pitali su me imam li diplomu, ja sam rekao da nemam, ali sam ih zamolio da mi daju priliku da se pokažem. Nakon 9 mjeseci nazvala me Jasna Jukić i ponudila mi ulogu u predstavi 'Ljubav na Prijekomu'. Otada su mi se sva vrata otvorila. Čak su i mnogi Konavljani, koji nikad nisu bili u kazalištu, došli pogledati predstavu. Sve je bilo rasprodano – smije se. Otada su mu se sva vrata otvorila. Jedno vrijeme bio je i stand up komičar s Mišom Sorićem, onda je počeo voditi neke događaje, vodio je doček Nove godine, a onda uskoro i emisije na Dubrovačkoj televiziji.
- Ljudi su nevjerojatni, prepoznaju me, zaustavljaju me na ulici, viču 'Emersone!' Neki me pitaju da im riješim kanalizaciju, ali ja im onda kažem da sam samo za zabavne emisije – smije se simpatični voditelj.
I danas je vjeran 'svojim' Konavlima.
- Kad sam došao igrati za 'Konavljanina', bio sam podstanar kod obitelji Stjepka Simovića, Simbija, zapovjednika vatrogasaca. Bilo mi je kao da sam doma. Poslije toga sam preselio kod Pepa i Luce Krilanović, jednako divnih ljudi, gdje živim i danas sa svojom obitelji. I još ih zovem 'mama' i 'tata' – s puno ljubavi govori o svojim prijateljima i stanodavcima.
- Kad sam bio bolestan, Luce mi je nosila juhu u krevet. Tu se i danas osjećam kao da sam doma, tako se oni ponašaju prema meni i ja prema njima. Sve radim oko kuće doma, čak Pepo nekad pita mene gdje je nešto u magazinu! - govori Emerson o bliskosti sa zajednicom u koju je doselio kao dvadesetogodišnjak.
- Čilipi su mjesto koje ima dušu. Ima jedan čovjek tamo, Marko Rešetar, volio bih da ima još takvih ljudi na svijetu. Taj čovjek obožava svoje mjesto. Stoji dobro financijski i može pomoći. Napravio je igrališta, uredio kupalište, drži mladost. Čilipi imaju svoj foklor, imaju Dobrovoljno vatrogasno društvo, veliki i mali nogomet, i vazda je neka akcija tamo. Zaljubio sam se u to mjesto. Sudjelujem u svakoj akciji, roštilju i na maškarama! Prvu godinu sam u maškarama bio Po iz Teletubbiesa, drugu godinu Barack Obama...
- Dosta ljudi se čudi kako su me Konavljani prihvatili. Kažu mi često 'ne mogu vjerovati kako su te prihvatili!' - smije se.
Roditelje ne viđa koliko bi htio jer su udaljenosti prevelike. Bili su na njegovom vjenčanju prije šest godina.
- Bojali su se prije nego su došli, vidjeli su slike, ali nisu si mogli predstaviti kako je tu. Nakon što su bili, sad su mirni jer znaju gdje sam i kako sam sretan. Vidjeli su kako su me ljudi prihvatili – kaže ovaj konavoski Brazilac, kojega u Konavlima odavno zovu svojim, a on se tako osjeća i ponaša, pa na odlasku kaže onu tipično konavosku: 'Nemojte mi što zamjerit!'
Naira Asatrian, Armenka u Dubrovniku
Naira Asatrian rođena je u Armeniji, jednoj od rijetkih zemalja na svijetu čija državnost datira još od starog vijeka. U novijoj povijesti, prije nego se osamostalila, bila je dijelom Sovjetskog saveza.
Na samom početku našeg razgovora, Naira nas podsjeća kako je i sveti Vlaho, svetac zaštitnik Dubrovnika, bio Armenac.
- U Hrvatsku, točnije u Lovran, došla sam studirati na Visokoj školi za glazbenu umjetnost 'Ino Mirković'. Nisam bila sama, bilo nas je još devetoro. To je zapravo bila razmjena studenata. Da nije bilo toga, ne bih nikada znala za Hrvatsku – s osmijehom kazuje Naira.
- U Sovjetskom savezu znali smo za Jugoslaviju, Beograd i Dubrovnik. Danas i moj brat živi u Dubrovniku, liječnik je u Općoj bolnici i radi na traumatologiji.
Nakon Lovrana, nastavila je školovanje u Zagrebu i svirala koncerte.
- Tako sam svirala i u Dubrovniku, u jednom hotelu, i tu upoznala muža. Upoznali smo se u wellnesu, na bazenu. Poslije godinu dana sam preselila k njemu u Dubrovnik – s osmijehom kaže Naira, čiji je suprug Adrian isto djelomično stranac – otac mu je Nijemac, a majka Dubrovkinja.
- Sad je puno bolje u Armeniji nego dok sam tamo živjela, bile su to teške godine. U Hrvatskoj je bio rat, a i tamo je bio rat nakon pada komunizma. Onda je nastupilo siromaštvo. Bili smo lani u Armeniji, sa mnom su bili moj muž i sin Edgar kojem je sada 11 godina. Dočekala me sasvim druga slika. Nije to još kako bi trebalo jer smo daleko od Europe i imamo komplicirane susjede, a i sve je jako skupo. U Armeniji su jeftine stvari samo one koje sami proizvode, kao recimo voće i povrće. Ali za usporedbu – odjeća u Zari je tamo puno skuplja nego u Hrvatskoj – kaže Naira Asatrian.
- Dobro je što je moj rodni grad, Yerevan, velegrad s puno sadržaja. Svaku večer možeš negdje izaći, možeš ići u operu, slušati filharmoniju, ima jako puno klubova za mlade i to je lijepi grad za živjeti, samo treba imati novaca.
Naira ipak nikad nije zažalila što je ostavila Armeniju i doselila u Hrvatsku. Svi Armenci, kako kaže, pate za morem koje su nekada imali. Armenija je kroz tisućljeća uvijek imala izlaz na more, a prije Krista, kada je zemljom vladao armenski kralj Tigran Veliki, imali su izlaze na dva mora, Crno i Sredozemno. Sad nemaju nijedan, pa kad god putuju, uvijek traže neko more, s osmijehom kazuje Naira.
- Sretni smo da još postojimo jer je puno starih naroda nestalo ili nemaju više svoju domovinu – ističe.
- Armenski je jako star jezik. Naše pismo datira iz 5. stoljeća. Od onda se nije mijenjalo. Već 16 stoljeća govorimo i pišemo jednako. Imamo 36 slova, gramatika je teška i jako je kompliciran za naučiti strancima. Nije teško naučiti govoriti, ali je skoro nemoguće da neki stranac nauči pisati armenski jer je naše pismo slično glagoljici – spominje se Naira posebnosti svoje domovine.
- Postoji zapadni armenski i istočni armenski jezik. Znači, onaj dio koji je bio pod Turskom, to su zapadni Armenci koji se razlikuju po dijalektu, ali se razumijemo. Zapadni je izvorni armenski, a istočni dio je bio pod Rusijom, tu sam ja živjela. Recimo, Kim Kardashian govori na zapadnom armenskom – kaže Naira, te ističe kako jako puno Armenaca, baš kao i Hrvata, živi u Argentini.
Njezin hrvatski je bez greške u razgovoru, toliko da bi zapravo bilo teško ocijeniti, da je ne poznajete, je li rođena Hrvatica.
- Naučila sam jezik po sluhu jer kao glazbenica imam tu prednost. Nisam išla na tečajeve i učila gramatiku, nego sam puno čitala romane. Žao mi je da zadnjih godina uopće ne stignem čitati zbog brojnih obaveza koje imam – kaže.
Roditelji joj često dolaze u posjetu jer su danas Hrvatska i Armenija odlično povezane. Putuje se avionom iz Dubrovnika u Beč i onda izravnim letom u Armeniju. To joj olakšava vezu s domovinom koja, gdje god da živimo, uvijek ostaje u našim srcima.