"Vidio sam kako plutaju bagalji, a uplakana žena je dozivala djecu..."

U bogatom opusu dubrovačkog fotografa Darka Vrbice, fotografije potonuća broda "Aurora" koje se danas nalaze u Muzeju Domovinskog rata i Pomorskom muzeju u Dubrovniku, zauzimaju posebno mjesto. One su ga kaže danas, 27 godina od tragedije koja se 6. svibnja 1992. dogodila u gruškoj luci odredile i osobno i profesionalno. - Na neki način su me stigmatizirale i volio bih da ih nikada nisam ni napravio. Nakon Aurore I svega što sam snimio u ratu i u spaljenim selima okolice nakon rata, radim samo pejzaže, i turističku fotografiju - govori Darko Vrbica i dodaje kako ga mediji gotovo svake godine zovu uz ovu obljetnicu, a misli da bi mnogo više mogli reći oni koji su unesrećenima priskočili u pomoć. Na kraju bolje su sve vidjeli oni u luci nego mi na brodu, kaže on.

U tragediji sudara broda "Aurora" koji je u ratnom vremenu povezivao Dubrovnik i Cavtat, s brodom Ilirija poginulo je desetoro putnika Aurore, među njima i troje djece. Potresna je to priča iz Domovinskog rata koje se Dubrovnik prisjeća ovih dana.
- Bio je to trenutak kada čovjek napravi dobru reportažu i fotografiju jer se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tada sam radio i kao reporter za lokalne novine, ali nakon Aurore više mi nije bilo do takvoga posla - priča Vrbica čije su fotografije obišle svijet. - Bio sam na Iliriji i stao kod prozorčića jer sam želio na tom lijepom danu isprobati novi objektiv koji sam upravo nabavio. Vidio sam Auroru kako prolazi kod nas, a onda sam čuo povike da smo udarili. Nisam znao što je, trebalo mi je da se snađem, a onda sam vidio najprije kako plutaju bagalji. Nisam znao hoću li dalje snimati, mogu li kako pomoći, što da radim. Nisam imao fotoreporterskog iskustva, što i kako napraviti. Kad sam počeo snimati ušao sam nekako nesvjesno u to gledajući sve kroz aparat, nimalo ne razmišljajući o tome da na toj bonaci može biti takve tragedije. Mislio sam, more je mirno blizu smo kraja, svi će isplivati. Te su mi sekunde trajale kao vječnost sve dok nisu iz mora izvukli gospođu koja je plakala da su joj se djeca utopila, skamenio sam se i prestao. Pozlilo mi je. Nisam znao i tom trenutku jesam li uopće imao pravo to snimati? Smijem li uopće igdje pokazati tu tragediju je li to moralno? Zato sam i tražio mišljenje iskusnih kolega.

Kasnije su mi preživjeli zahvaljivali na tome što sam tako ovjekovječio tu nesreću. Preživjelima sam podijelio mnoštvo dvd na snimkama i njima to očito puno znači kao neka uspomena. Ja evo, danas i ne znam gdje su mi točno negativi koje sam spremio nakon što sam sve digitalizirao - priča Vrbica.
Bilo je to vrijeme prije digitalnih aparata i mobitela pa je kaže nam Vrbica, tada još u šoku nije ni znao što je snimio. - Film je trebalo i razviti, a zanimljivo je da sam najprije otišao upravo u dopisništvo Slobodne Dalmacije jer sam mislio da bi to njima moglo biti zanimljivo. Odbili su me i rekli da su tamo imali svoga fotografa na licu mjesta pa sam slike dao Suadu Ahmetoviću u tadašnjem Vjesniku, a film smo razvili u foto-kino klubu Marin Getaldić. Fotrografije su onda objavljene u Vjesniku i brojnim tadašnjima novinama i časopisma, distribuirali su i preko Reutersa, a izašla je jedna i u Loydovu časopisu. Svoje fotografije Aurore Darko Vrbica darovao je i Pomorskom muzeju gdje nažalost dodaje još nisu izložene i u Muzeju Domovinskog rata na Srđu. Zabilježiti ovako strašan trenutak dubrovačke povijesti za Darka Vrbicu, diplomiranog grafičara, bilo je iskustvo koje ga je odredilo da se kasnije u fotografiji posveti grafičkom dizajnu i turističkoj fotografiji. Danas također i predaje fotografiju studentima medija i restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku. - Šteta je - kaže on - da se na mjestu tragedije u luci ne postavi spomen ploča kojom bi se obilježio ovaj događaj.