KATE STOJANOVIĆ Lopujka u konavoskoj nošnji zvijezda je YouTubea! 

- Vaš rad odlazi u Brazil – kaže dubrovačka gošća Kati Stojanović dok kupuje konavoski vez, Katinih ruku djelo. Bit će to dar za njezinu majku, otkriva nam turistkinja koja je Katu, kaže, već upoznala kao dubrovačku "znamenitost", i to na YouTubeu.

Dok Brazilka odlazi, novi turisti već navraćaju. Prebiru po radovima "Kate Konavoke" s otoka Lopuda, dok njezine vrijedne ruke ubadaju iglicu u platno a na njemu svakim trenom sve je vidljivija ljepota konavoskog veza. Iako je južina, a poznato je kako tu vremensku (ne)priliku Dubrovčani teško podnose, nasmiješena Kate Konavoka veze i spremno odgovara na sva pitanja znatiželjnih turista.



Rodom s Lopuda

Tako je izgledao naš susret s Katom Stojanović koja zadnjih 19 godina na Skalinima od Rozarija u povijesnoj jezgri Dubrovnika gostima i svim zainteresiranima nudi svojih ruku i strpljenja djelo – oznake za knjige, stolnjake, jastučiće punjene lavandom, podmetače, tabletiće, male kukičane radove... sve s motivima konavoskog veza. Kate koju svi u Gradu znaju kao Katu Konavoku, kroz sedam toplijih mjeseci svaki dan (bio radni ili vikend) od 9 do 16 sati prodaje konavoski vez obučena u originalnu konavosku nošnju.

- Da Lopud ima nošnju sa zadovoljstvom bi nosila lopudsku, ali nema i onda sam u konavoskoj. Pomalo sam je kompletirala ima na njoj starih dijelova modrina, pregača, poprsnica je stara. To su komplicirani dijelovi pogotovo poprsnica rađena od svile. Toliko je u sitno rađena da ne znam kako su te nekadašnje žene vidjele to činit. Neke dijelove sam kupila ako su ljudi imali viška. I sad je kompletna – govori nam dok pokazuje dijelove konavoske nošnje.



Rekli bi, ništa neobično za Konavoku. Ali kad je ta Kate rodom s Lopuda, jednog od dubrovačkih Elafitskih otoka i nema baš nikakve krvne veze s Konavlima, kao ni njezin suprug, e to cijelu priču čini dodatno zanimljivom.

- U moje doba, onda kad sam bila mlada, u školi smo imali domaćinstvo, svi smo učili vesti pa i ja i svidilo mi se. U Konavlima to majka prenosi svojoj kćeri, a njome je opet njezina majka, a ja sam naučila u školi. Konavoski vez je predivan. Kad jednom to naučiš znaš. Ustvari ili imaš za to ruku ili nemaš. Ko voli ručni rad uvijek nešto možeš naučit. Dok se nisam udala, vezla sam. Nisam ni mislila da će mi to poslije trebati u životu – kaže naša sugovornica.





Vezla je dok se, nakon škole, nije zaposlila u tadašnjoj Dubrovačkoj banci.

- Kad je počela prodaja banke vidjeli smo da ćemo ostati bez posla i uzeli otpremnine. Kako sam se već bavila s ovim na tome sam i ostala. Počela sam se time sezonski bavit. Isključivo domaća radinost. 2003. godine sam tražila da se i ovo mjesto uvrsti za prodaju veza i dobila od Grada koncesiju. Imam domaću radinost, plaćam koncesiju i zaradim za sebe i supruga. Djeca su odrasla, rade i nadopunjujemo se. Ne može se reći 'mogu od ovoga živjet' jer u Dubrovniku je život najskuplji, ali sreća djeca su velika pa pripomognu, iskreno će Konavoka lopudske krvi. Barem u Dubrovniku ima turizma pa, kaže, ima i posla. A uvijek će se naći netko tko će kupiti rukotvorinu.





'Nemam napice'

- Obično su gosti sad na početku sezone od sitnica, a kad je sezona prodam i veće radove. Ko voli ručni rad on će i kupit. Nemam napice, najduže što držim je veličine 90x35 cm i 40x40 cm. Veliki radovi teže se prodaju, ali ima po nekim suvenirnicama većih ručnih radova, nije sve kineština – priča nam Kate i vrijedno veze motiv na tkanini. Za izradu manjeg tabletića dovoljno je nekoliko sati, dok kompliciraniji, pogotovo oni u više boja, iziskuju i cijeli dan rada.

Kakvi su turisti potrošači kaže:

- Cjenkaju se svi, ne znam koje je ovo doba došlo. Stalno traže nekakve popuste. Najbolji za moju robu su Japanci i to ne samo za moj konavoski vez, oni inače kupuju sve što je tradicionalno. Oni cijene ručni rad.

Koji su gosti 'teški' kaže ne smije o tome jer 'o gostima se govori sve najbolje'. Ima li ih, tvrdi, ima kao i u svakom poslu.

- Ima ih koji se interesiraju, ima ih koji padnu u nesvijest kad čuju cijene iako cijene mojih radova nisu velike ali kriza je svuđe čini se. Talijani recimo rijetko što više kupuju, barem ođe u mene. Oni znaju reć 'ovo je sve mašinski'. I to uvijek muževi govore tako da žene ne bi kupovale.



Ne čudi, s obzirom na utrošeno vrijeme i trud, da joj najviše smeta kad turisti, inače pravi znalci za konavoski vez, studirajući ga s jedne na drugu stranu zaključe – ovo je mašinsko nije ručni rad...

- Na ta pitanja ne možeš ni odgovorit. Rečem da je to ručni rad, a nekad prešutim jer gost je uvijek u pravu. Gledaju pa budu uvjereni da nije ručno napravljeno jer ne mogu vjerovat da nešto može biti tako ušesno i sprijeda i straga. Ima ih pa brčkaju po košari. Ali većinom bude ugodnih, nekad se nasmiješ od srca s njima. To je sve sastavni dio posla. Svaki gost je dobrodošao gost, pa došao on samo pogledat ili kupio nešto. Tako treba u ovom poslu raditi ili se inače nemoj baviti turizmom, kaže 'otočna Konavoka' ali i dodaje kako danas u ovoj masovnosti nije uvijek ugodno radit u turizmu, 'treba imat pacijence'.

- Osmijeh je uvijek tu. Što ću naučila sam se bit trpeća. Prije ako si se štogod najedio mogo si rijet gostu a sad ako se ne nasmiješ osvanut ćeš na internetu da si neljubazan. Nastojim kad iziđem iz doma kad zatvorim vrata zatvorit sve grube stvari za sobom i doć ođe radit.



Turisti je često pitaju

Na skalinima ispod Dominikanske crkve tik do ulaza u stari porat i na Stradun, njen radni ambijent strancima često služi i kao informativni pult. Turisti je često pitaju o ulazu na zidine, žičari, Lokrumu...

- Pitaju svašta. Jednom me jedan pitao 'gdje je stari most što je razrušen u ratu'. Rekla sam mu 'u drugoj državi'. Ima ih što pročitaju pa znaju a ima ih što dođu, banu i nemaju pojma đe su. Ma pitaju me i gdje je Stradun. A gosti apartmana? Iskrcaju ih na Pločama pa ne znaju ni gdje su ni u koju ulicu imaju ići. Nastojim bit ljubazna i pomoći svakome. Baratam engleskim i njemačkih, a ovo drugo slušam vodiče kad prođu pa znam malo talijanski, znam nešto reć i na španjolskom, kroz osmijeh će Kate.





Kako je turisti često slikavaju dok veze, njezine su fotografije zasigurno na svim krajevima svijeta.

- Svi se vole slikat kad vide nošnju. Od slikavanja ne možeš ostat. Ali i to je dio posla.

Od travnja do kraja listopada svaki je dan na skalinima od Rozarija uz svoje rukotvorine poredane uz rub skala. Nezgodno je po vrućini ali, kaže, kome nije uz toliku vlagu. Mjesto je prometno pa gužve ne nedostaje.

- Kad prođu grupe nema tko ne stane. Kad je više brodova veća je gužva iako u travnju je bila gužva i kad nije bilo brodova. A opet masa ljudi ništa ne znači, važan je kvalitetan gost. Oni dolaze u rujnu kad nije velika gužva. Iako i masa potroši solada na nešto. Ne možete reć neka dođu samo kvalitetni. Svukuda idu kruzeri po Veneciji, Turskoj, niko nije reko nećemo ih. Bune se ma isto im dolaze. Od kruzera svi imaju posla. I vodiči, pa zidine, polizat će sladoled, a da ih nema ni sladoled ne bi polizali. Kupit će nešto po placi ima arancina, svega – kaže nam Lopujka.



Kako bi ljeti imala što ponuditi turistima, priprema se vrijedno radeći cijelu zimu.

- Ne znam koliko komada pripremim preko zime ali ovo ne možete proizvesti masovno, nema ovdje masovne prodaje. Svega imam po malo pa nadopunjavam. Kako vidim da se nešto proda, vezem i nadopunjavam. Dogodi se da ostanem bez pa onda gosti kupuju ono što ima. Drugačije ne možemo – kaže nam. Kroz ove godine primjećuje i promjene u platežnoj moći turista.

- Zadnje tri godine Talijani su prestali kupovat. Eventualno nešto minimalno. Točno vidiš gdje je kriza. Dosta gostiju dolazi iz Koreje. Oni baš nisu za ovu moju ponudu. Ustvari, još ne mogu dokučit što oni kupuju.

Zanimljivo je na Katinom "radnom mjestu", uvijek se nešto događa a pozna i svu čeljad iz grada jer nije ih još puno ostalo u zidinama. Baš kao što i svi oni znaju Katu Konavoku sa skalina, koja uvijek nasmiješena i spremna na sva pitanja, promovira vrijednosti hrvatskog juga.