Županija Dubrovnik

DUBROVAČKA PSIHOLOGINJA UPOZORAVA

dr. GORDANA BULJAN FLANDER Nema savršenog roditelja, ni recepta za odgoj djeteta

DUBROVAČKA PSIHOLOGINJA UPOZORAVA
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ugledna psihologinja i psihoterepeutkinja, osnivačica i ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarivanoj djeci Hrabri telefon nedavno je u rodnom Dubrovniku predstavila knjigu „Znanost i umjetnost odgoja“. Produkt je to predanog rada 32 stručnjaka u području psihologije, psihijatrije, socijalne pedagogije, logopedije, socijalnog rada, neuropedijatrije i fizijatrije kroz četiri godine. Sedamsto dvadeset stranica knjige obiluje dječjim crtežima, pismima i porukama djece odraslima, a naša recenzentica akademkinja Mirna Šitum knjigu je divno opisala kao „enciklopediju ljubavi“. Sadržajno prati roditeljstvo od same odluke na roditeljstvo do kraja adolescencije kroz 45 tema grupiranih u 11 cjelina: Temelji roditeljstva, Razvojne teme, Briga o malom djetetu, Odgojne teme, Dijete u vrtiću i školi, Emocionalni svijet djece, Dijete u odnosu s drugima Svakodnevni život, Naša obitelj se mijenja, Teškoće na putu odrastanja i Kutak za mene. Dr. Buljan Flander o knjizi uvodno kaže:

- Ona je posvećena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, skrbnicima i svima drugima koji sudjeluju u najljepšem, ali i vrlo odgovornom životnom izazovu – odgajanju djece. Briga o djeci donosi mnogo veselja, ljubavi i ispunjenosti. U isto vrijeme može donijeti prepreke, teškoće i nedoumice. Nekad se čini da se očekuje da će se roditelji i druge osobe uključene u skrb o djetetu prirodno snaći u svojim novim ulogama. Nekad sami od sebe očekujemo da budemo savršeni roditelji i odgojitelji, a to, dakako, nije moguće ostvariti. Ni za djecu ne bi bilo dobro da imaju savršene skrbnike koji svojim ponašanjem mogu poručiti da nikada nije u redu pogriješiti i uz koje bi se djeca mogla osjećati manje vrijednima i bez prilike za doživljavanje punog spektra svojih emocija. Dakle, ne postoji savršen roditelj. Ono što možemo i trebamo je truditi se biti dovoljno dobri roditelj, skrbnici, učitelji i odgajatelji. Knjiga koju predstavljamo može biti dobar vodič i prijatelj na tom putovanju.

U zadnje su se vrijeme dogodili neki ekstremni slučajevi obiteljskog nasilja nad djecom koji su otvorili mnoga pitanja. Jedno od njih je i kako okolina nije primijetila nasilnike, zašto nije nitko reagirao?

Nažalost društvo često zatvara oči pred dječjom patnjom. Mnogo je lakše ne vidjeti, ne reagirati, čekati da reagira netko drugi i kriviti jedni druge kada dođe do eskalacije nasilja. Ne mogu dovoljno naglasiti važnost prevencije, rane intervencije te preuzimanja osobne i profesionalne odgovornosti svakog od nas. Na svaki znak nasilja moramo reagirati, a posebno kad se radi o djeci, pomoći i žrtvi, ali i djetetu počinitelju nasilja, kako od maloljetnih počinitelja ne bi postali punoljetni počinitelji nasilja, nego vrijedni i kompetentni članove društva. Nijedno dijete ne počinje se nasilno ponašati iz čista mira, preko noći. Iako je važno da ima posljedicu za svoje ponašanje, jednako je važno i u suradnji škole, zdravstva, sustava socijalne skrbi istražiti što je u pozadini ponašanja tog djeteta te kako mu se može pomoći. Stručnjaci koji su imali informacije o nasilju nad djecom, a nisu ništa poduzeli, mogu kazneno odgovarati, uz predviđenu zatvorsku kaznu do 3 godine. Međutim, u praksi se to ne događa. Neki stručnjaci se ponekad mogu bojati te popustiti pod pritiscima nezadovoljnih roditelja koji ne mogu ili ne žele čuti da griješe i da trebaju mijenjati svoje ponašanje. Može se dogoditi da prijete, da iznose svoju stranu priče u medijima i na društvenim mrežama i tako dalje. To zaista jest neugodno, ali nikoga od nas ne amnestira od odgovornosti da štitimo djecu jer smo taj posao odabrali s tom misijom. Tek kada struka stane iza struke, kada se intersektorski surađuje i kad se ne dozvoljava da „ulica“ preuzima ulogu za koju se netko školovao 20 godina te i dalje se specijalizira u svom području, djeca će zasigurno biti bolje zaštićena. U većini slučajeva nasilja nad djecom okolina (susjedi, rodbina, prijatelji) jest primijetila neke znakove nasilja prema djeci, ali nisu bili sigurni jesu li oni ti koji trebaju reagirati, boje se da oni svojom obavijesti nadležnim institucijama ne budu oni koji su razorili obitelj i nadaju se da će netko drugi nešto poduzeti. S druge strane neki stručnjaci također ne znaju kada i kako reagirati, neki otvoreno kažu da se ne žele miješati u obiteljsku situaciju niti se suočavati s policijom, socijalnim radom i sudovima, opet se nadajući da će netko drugi nešto poduzeti. Tako dolazimo do difuzije odgovornosti, kada puno ljudi nešto primjećuje, a nitko ne reagira.

Pratite li trend obiteljskog i vršnjačkog nasilja u vašem rodnom gradu. Jeste li u Dubrovniku primijetili neke pomake?

Pomaka ima, ali nažalost čini mi se da su jako spori. Pokreću se inicijative za senzibilizaciju, donose se novi pravilnici, puno se govori o onome što bi trebalo činiti. Čini mi se da smo tu fazu prošli prije dvadesetak godina, da je struka rekla svoje temeljeno na praksi i znanosti, a da je sada vrijeme za aktivno djelovanje i ponašanje na konkretnoj razini nulte stope tolerancije na nasilje.

Postoji li uopće neki recept kako u današnje vrijeme odgajati djecu?

Recepta ima samo za kolače, a odgajanje djeteta i oblikovanje jednog novog života puno je složeniji posao. Naša knjiga na 720 stranica obiluje savjetima o odgoju djece, ali pokriva samo mali dio onoga što je potrebno. Međutim, dijete ne treba da budete savršeni roditelji, to ne postoji. Djetetu treba da budete dovoljno dobri roditelji, da ga pratite i da razvijate odnos od samog rođenja. Odnos djeteta i roditelja temelj je za sva daljnja iskustva u životu. Pokažite djetetu svaki dan da ga volite baš onakvo kakvo je, bez uvjeta. To se čini i kroz brigu i njegu, ali i kroz granice i strukturu, o čemu dosta pišemo u našoj knjizi.

Koje su greške koje danas roditelji najčešće čine u odgoju djece?

Ako ne uzimamo u obzir zlostavljanje i zanemarivanje djece, nego uobičajene „greške“ u odgoju, rekla bih da je roditeljima najčešći problem pronaći ravnotežu. Živi se brzo, radi se puno, djeca odrastaju u svijetu suvremenih tehnologija koji je puno drugačiji od vremena u kojem smo mi odrastali, sve je veći broj netradicionalnih obitelji i razvoda što nosi svoje izazove, roditelji su „bombardirani“ raznim savjetima, brzim rješenjima i trikovima, pitaju se koliko strogi, koliko topli trebaju biti, brinu za upise u srednje škole od vrlo rane dobi djeteta, brinu o financijama i budućnosti, nameće se individualizam i perfekcionizam u društvu. U svemu tome čini mi se da često zaborave zastati, duboko udahnuti, pogledati dijete ispred sebe i pitati ga „Kako si?“ s iskrenim interesom i prihvaćanjem djeteta upravo onakvim kakvo ono jest.

Kako prepoznati zlostavljano dijete?

Važno je pratiti dijete i razvijati odnos povjerenja od najranije dobi. Promjene u raspoloženju i ponašanju, povlačenje u sebe, regresivno ponašanje i slično, mogu biti znak da se s djetetom nešto događa. Ponekad se ne radi baš o zlostavljanju, ali dobro je pristupiti djetetu i navesti ga da nam se otvori, potražiti stručnu procjenu kad nismo sigurni. Ako ne pokazujemo interes za „male“ probleme naše djece, ona nam se neće obratiti i povjeriti ni kad budu imali „velike“ probleme jednog dana.
Kakve posljedice mogu imati djeca koja su često na društvenim mrežama. Kako ih zaštiti od neželjenih sadržaja?
Ključno je da ne kažemo: „Ja ne znam ništa o suvremenim tehnologijama, moje dijete ionako to zna bolje“, pa da ne budemo uključeni u njihove online živote. Iako mladi danas znaju više o suvremenim tehnologijama, odrasli i dalje znaju više o životu te, kao što pružaju vodstvo djeci u realnom svijetu, važno je da to čine i u virtualnom svijetu. Posljedice nasilja putem suvremenih tehnologija mogu biti jednake, pa i teže od nasilja „licem u lice“. Cyberbullying traje 24 sata dnevno, publika je neograničena, ono što je na internetu ne može se zauvijek obrisati, dijete često ne zna tko je počinitelj što povećava osjećaj ranjivosti, a počinitelj ne vidi bol na licu žrtve, što smanjuje empatiju, žrtve se boje da ih se neće ozbiljno shvatiti i da će se njih okriviti. Dakle, kvalitetan odnos roditelja i djece i u ovom segmentu života od presudne je važnosti za zaštitu djece. Na tom putu roditelji ne moraju biti sami – uz svoju obitelj i prijatelje, stručnjake u svojoj okolini, knjiga „Znanost i umjetnost odgoja“ može im biti odličan izvor podrške.




Nedavno je u medijima objavljen nevjerojatan podatak Centra za socijalnu skrb Dubrovnik da se prijavi samo pet od osam slučajeva nasilja među djecom?
Uvijek me razočara kad čujem da se kao struka ne oslanjamo jedni na druge. Razočara me i kad čujem da neki kolege negiraju da ima problema, primjerice kažu da u njihovoj školi nema nasilja i time smatraju da su primjer dobre škole. To jednostavno nije moguće, nasilja ima, uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti. To ne možemo promijeniti, ali ono što možemo promijeniti je naš stav prema nasilju. Ako obavještavamo Centar, koji jedini može ući u obitelj, tek kad je došlo do teške eskalacije nasilja, a onda upiremo prstom u taj isti Centar i kritiziramo kako „ništa ne rade“, nikome nismo pomogli. Važno je da imamo povjerenja jedni u druge i da poštujemo zakon. Zakon, pravilnici, smjernice, a povrh svega Konvencija o pravima djeteta vrlo su jasni. Ako kršimo svoje moralne, građanske i profesionalne dužnosti jer smatramo da „Centar neće ništa učiniti“, „Centar samo uzima djecu roditeljima“, „bolje se ne miješati“ – onda smo sudionici u svakom nasilju koje se događa oko nas. Kao stručnjaci koji rade s djecom imamo dodatnu obvezu reagiranja i suradnje, kako bismo primjerom pokazali djeci i obiteljima što zaista znači imati nultu stopu tolerancije na nasilje.
 
Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije