Mala braća dio su duhovnog života Dubrovnika još od samih početaka Franjevačkog reda, od 13. stoljeća, a legenda kaže kako je sam sveti Frano boravio u Gradu na putu iz Italije u Svetu zemlju. Svetac je svojoj braći polaganje zavjeta siromaštva iz ljubavi prema Bogu, a oni danas u Dubrovniku, s velikom pažnjom i ljubavlju, brinu o ogromnom bogatstvu – knjižnici i notnim zapisima koje spadaju u red najvrjednijih u svijetu, brojnim umjetninama i 702. godine staroj ljekarni. Sedamnaest će godina otkako fra Stipe Nosić istražuje, zapisuje i publici na zanimljiv način prenosi blago ovog samostana. Rođen u Lovreću, pokraj Imotskog, zaređen 1979., fra Stipe Nosić u Njemačkoj je doktorirao moralnu teologiju. Služio je u Puli, Rijeci, u Njemačkoj je šest godina bio dušobrižnik za Hrvate, a od 2003. je u Maloj braći, u Dubrovniku, najprije gvardijan a potom provincijalni vikar.
U Korizmi smo, vremenu koje bi trebalo biti posvećeno postu, molitvi i dobrim djelima. Živi li se uistinu smisao Korizme?
Ovdje u Dubrovniku se u korizmeno vrijeme osjeća težnja ljudi za promjenom. Posjet Križnog puta petkom i nedjeljom, tradicionalno franjevačkoj pobožnosti, bude po 250 ljudi, uglavnom žena. Ispovijedanje pred Božić i Uskrs je svojevrsni dubrovački fenomen. Jedan Nijemac ušao je u crkvu pred Božić i pitao me, zbog čega toliko ljudi čeka u redu. Ja mu kažem da čekaju ispovijed, a on se čudi i kaže kako u Njemačkoj, u božićno vrijeme, ljudi u tolikom redu čekaju samo pred blagajnom po trgovinama.
Pobožnost trinaest utoraka, prije blagdana sv. Antuna, u crkvi Male braće u Dubrovniku započela je prije čak 120 godina.
Vjerojatno su započele i ranije, ali imamo zapise fra Urbana Talije, rođenog Lopuđanina, koji je dva puta objavio molitvenik s 13 utoraka, odnosno utornika kako ih je zvao u to doba. Baš sam uzeo njegove rukopise, ali neke dubrovačke riječi mi nisu jasne, razumijem iz konteksta. Sveti Antun umro je u petak, pokopan je u utorak, i već tada su s tim utorkom povezana čudesa. Tek u 17. stoljeću, nakon što je jedna žena u Bologni nakon 13 utoraka doživjela izlječenja, ti su se utorci proširili.
Sv. Frano govorio je kako siromaštvo donosi slobodu, što je u suprotnosti s današnjim čovjekovim
čeznućima. U samom ste srcu Grada čije stanovnike danas najčešće percipiraju kao halapljive iznajmljivače.
Jasno je da toga ima u Dubrovniku i da ljudi nerijetko gledaju iz perspektive – ako meni ne koristi, što će mi gosti s brodova po Stradunu, pa ih je sad upola manje. I to je ograničeno gledanje. Kad se govori o sv. Franji, ne radi se tu samo o materijalnom siromaštvu. Njegovi sinovi, evo, imaju pusta bogatstva, ali moraju održavati ovaj samostan umjetnina, knjiga, rukopisa, slika, velike vrijednosti za one koji to znaju cijeniti, ali to je i veliki teret. Sve nas je manje, pa svoje samostane dajemo drugim zajednicama. Sve te vrijednosti će ostati državi, ali neće biti redovnika.
Koliko je franjevaca u ovom samostanu?
Četvorica smo. Sve je manje djece i sve je manje ljudi spremno na odricanje, ne samo materijalno. Čovjek koji živi u zajednici donekle se odriče svoje slobode.
Samostan je vrlo prometno mjesto. Zabilježili ste kako je u petnaestak godina vašeg života ovdje, kroz Malu braću prošlo četiri milijuna ljudi.
Ovo je svakako jedan od posjećenijih muzeja u gradu zahvaljujući čemu pomalo obnavljamo samostan i pomažemo druge, osobito za obnovu krovova. Imamo 30-ak samostana uz obalu. Knjižnicu i krovove, dakle dio obnove našeg samostana, financiralo se kreditom Europske banke za razvoj, koji država još uvijek vraća. Međutim, kasnije se uglavnom obnavljao od ulaznica. Za klaustar i vrijedne kulturne spomenike iz 14. stoljeća nismo tražili ništa od države.
Koliko je granata palo u Domovinskom ratu palo na samostan?
Cijeli kompleks je pogođen s 50-ak granata. Ciljano su gađali zvonik i Muzej, navođenom raketom kroz Prijeko, a tu su bili predstavnici Međunarodnog Crvenog križa. Na kupoli je bio znak, ali oni su ipak gađali ovo mjesto.
U svojim člancima o povijesti crkve i ljekarne otkrivate zanimljivosti pored kojih polazimo a ne zapažamo. Najnovija kuriozitata su ‘dalmatinci’, dalmatinski psi, koji su zapravo dubrovački goniči, isklesani u 14. stoljeću, u klaustru samostana.
Tražio sam nešto na internetu i pronađem fotografiju nekog od turista s potpisom 'Božji pas' i upitnik. Naime, takav pas, dalmatinac, oslikan je na freski u firentinskoj Santa Maria Novella s dominikancima koji su ga u Italiji nazivali 'Božji pas'. Sjetim se kapitela na južnoj strani klaustra, izrađenog u obliku četiri u kamenu isklesana psa. Opis toga psa koji je tamo slaže se s danas zaštićenim dalmatincem. Mnogo stvari sam otkrio kopajući i propitkujući jer živim ovdje 15 godina a ne znam što sve tu imamo. Jedan njemački novinar napisao je članak na račun naših dokumenata, pa smo tako otkrili kako su i ljekarna i muzej zapravo bili na tri mjesta. Kad smo popisivali slike, ponekad nismo znali kako ih potpisati. Tako smo pronašli Rubensa. Stručnjaci iz Antwerpena su potvrdili kako je naša slika „Kraljica neba“ kopija po Rubensovoj grafici. Internet mi puno pomaže.
Uz 700. obljetnicu postojanja ljekarne Mala braća, napisali ste knjigu 700 godina zdravlja Dubrovčana, za koju je recenzent, akademik Luko Paljetak napisao da bi je trebali imati svi koji sebe drže Dubrovčanima.
Knjigu su zbog fotografija kupovali čak i stranci, zato će sad u tisak na engleskom jeziku. Mnogo je svjetskih državnika i poznatih osoba posjetilo našu franjevačku ljekarnu. U knjizi je i fotografija Jacqueline Kennedy. Na recepturnom stolu je slika koju je vjerojatno napravio fratar Bernardin Vujčić, a sam Ivan Evanđelist Lučić, zvan Vanđo, koji je 40 godina vodio ljekarnu i napisao zbirku 130 recepata, izradio je grb. Nitko to nije znao dok ga nismo išli slikati, pa smo našli njegov potpis na poleđini konstrukcije grba. Na drvenom postolju s franjevačkim grbom stoji jedna od starijih apotekarskih vaza, vjerojatno iz 16. stoljeća. Dolaskom Austrijanaca, zabranjene su redovničke ljekarne, odnosno ljekarnik je otada mogao biti onaj tko je završio studij. Vanđo je, kažu, radio čak i manje operacije, lijekove su izrađivali sami. Kasnije, dolaskom industrijskih lijekova, Dubrovnik je imao prvi precizno dozirani lijek, aspirin od 500 miligrama. Fra Ivan nije mogao voditi ljekarnu, pa su morali uzeti školovanog civila, dok nije došao fra Ivan Evanđelist Kuzmić, prvi diplomirani ljekarnik ovdje. Bio je vrlo svestran. Zahvaljujući njemu, u glazbenom arhivu imamo ogromno notno blago. Kažu da je 13 posto stare glazbe u Hrvatskoj, upravo ovdje u našem samostanu. Upravo sam iz Milana dobio upit za kompoziciju koja nikada nije tiskana. Do 1960-tih se nije znalo da takav arhiv uopće postoji.
Tijekom obnove samostana otkrivene su fresake za koje se prije nije znalo.
Freske u samostanu su otkrivene zahvaljujući obnovi nakon granatiranja. Sakristija je sva bila oslikana, a potom je ubačen svod, i to je otkriveno 2004. Freska koja prikazuje Gospu, pred ulazom u blagovaonicu, otkrivena je slučajno. Otkrio ju je kućni majstor koji je trebao obojiti zid. U 15 minuta je otvorio sve. Hrvatski restauratorski zavod i Ana Požar Piplica radili su na obnovi fresaka o životu sv. Franje, u klaustru, oštećenih prodorom vode. Oni su otkrili oslikane prizore mučeničkog života jednog od prvih franjevačkih svetaca, brata laika Elekta. Osim Medovića i Dulčića, uglavnom se ne zna tko je oslikao slike unutar crkve, što je čudno. Recimo, riječki su stručnjaci otkrili da je autor Bezgrešnog začeća njemački slikar Loth. Nije poznato, primjerice, tko je autor Križnog puta, iako postoji potpis. Time se sad bavim.
Samostan Male braće je na vrlo prometnom mjestu a ne poštuju svi uzuse. Posljednjih godina se vodi rasprava treba li zatvarati vrata crkava. Jeste li za to?
Mislim da je to pogreška metoda. Čemu onda crkva? Biskup je napisao neku uputu, ali to je u praksi nemoguće održati. Možete vi postaviti stražu na ulazu, ako netko hoće praviti nerede, ne možete ga spriječiti. Crkva služi za molitvu, ljudi dolaze upaliti svijeću, a otvorena je i svima koji je žele vidjeti. No, kad sam došao u Dubrovnik, u dogovoru sa subraćom, zabranio sam glasno vođenje turističkih vodiča u samoj crkvi. Dotad se i pušilo u klaustru.
Papa Franjo je rekao:“Trpim kada vidim da u Crkvi uloga služenja žene prelazi u ulogu sluganstva”. S obzirom da ste pisali članke o dostojanstvu žene, koliko ga ona ima u društvu i u Crkvi?
Žena je važna koliko i muškarac, trebaju biti istog ranga, a naravno da su uloge podijeljene. Postoje stvari koje muškarac ne može razumjeti kao žena, i obratno. Iako su muškarci izabrani za apostole, možda iz kulturoloških razloga, žene su itekako imale funkciju u Crkvi. Marija Magdalena je prva došla na grob i zovu je apostolica apostola. Franjevci i dominikanci časte ženu od davnina. Kroz povijest je bilo mnogo rasprava o pogrešno donesenim zaključcima, o tome da su pomiješane Marije koje se spominju u Evanđelju,… Danas se na Mariju Magdalenu gleda posve drugačije, da nije ona ta grešnica. Papa je nedavno uzdigao spomendan koji slavi Mariju Magdalenu na razinu blagdana. Uloga žene se mijenja u društvu, a u Crkvi to uvijek ide sporije.
U tijeku je rasprava o izmjenama zakona koji se tiče pobačaja. Crkva pobačaju ima jasan stav, no, treba li ga zakonski zabraniti?
To je kompleksno pitanje. Silovane žene ne možete optužiti za to što im se dogodilo. Ali, naravno, Crkva brani čovjeka od začeća do smrti. I znanost zna da taj mali čovjek vrlo brzo nakon začeća ima sve što treba imati, samo se razvija tijekom mjeseci trudnoće i poslije poroda. Sve se zna, ali zbog glava ljudi, zbog krivog pristupa žene koja se poziva na svoje pravo,… Ne može biti pravo raspolagati tuđim životom. Te se teme iskorištavaju politički, pred izbore što je pogrešan pristup. A, zabrana? Neke su zemlje imale zabrane, pa time nisu riješile to pitanje. Zakonski je zabranjeno ubojstvo, pa se opet događa. I u Crkvi ima situacija kad se kaže da se može liječiti majku, kada se zna da će taj čin prouzročiti pobačaj. Treba spašavati što se spasiti dade.
StoryEditorOCM
DubrovnikRAZGOVOR: ŠTO JE OTKRIO SVESTRANI DUBROVAČKI FRANJEVAC?
Fra Stipe ulovio dalmatinca na dubrovačkom kapitelu
19. ožujka 2019. - 13:55