Tko ti prvi za Božić u kuću dođe, takvu će sreću donijet'. Ako bi došla cura fina, rekli bi 'rodit će godina'

Čovjek koji se jako dobro sjeća Drugog svjetskog rata jer je 1941. imao 12 godina, još uvijek – bistar i vitalan - živi u svom rodnom selu, Topolom u Dubrovačkom primorju. Napustio ga je samo jednom, u izbjeglištvu u Domovinskom ratu i jedva dočekao vratiti se doma.

Kako je tetku Ivku našao u istočnoj Makedoniji

Dočekuje još jedan Božić, 89. u svom životu, u toplini svoga doma. Nijedna od njegovih sestara više nije živa, ali Mato Čagalj zvani Žile ima veliku i skladnu familiju. U kući koju je izgradio za svoju obitelj, uglavnom vlastitim rukama, pomalo na osami, odmah iza crkvice Svetog Luja, živi sa sinom Antom i nevjestom Mirjanom. Njih su dvoje roditelji troje djece, a zahvaljujući unuci Antoniji, djed je prije pet godina objavio svoje pjesme koje je ona marljivo prikupljala i bilježila.
Sin i nevjesta rado brinu o njemu, a nije to ni teško jer je Mato žvelat i bistar. Mirjana, emotivno vezana uz ovog dragog i druželjubivog čovjeka, svog punca, s osmijehom na licu kaže, opisujući njegovu žilavost i zdravlje – 'vidite ga, k'o grasta je cvijeća'!
I baš je takav naš Mato, uspravan k'o svijeća, inteligentan, gust je provesti vrijeme s njime i poslušati njegove priče. Jedna od dirljivijih je ona kako se, već kao oženjen čovjek i otac, otisnuo u potragu za tetkom Ivkom, koja se davno udala u Makedoniju. Govorilo se za nju kako je 'pošla za Ciganina' pa nitko s njome nije održavao kontakte. 'Pisala je pisma, ali nisu joj ćeli odgovarat', sjeća se Mato, koji je znao za nju i imao je njenu adresu. Kad je došlo vrijeme da se okolnosti poklope, uzeo je nešto solada i otisnuo se u potragu za tetkom. Jedva je našao njeno selo Ularci u istočnoj Makedoniji. Bilo je to dugo i mukotrpno putovanje.
Pred kućom je vidio dvoje staraca i odmah prepoznao svoju tetku Ivu jer je sličila na svoga brata, njegova pokojna oca, iako je nikad dotad nije vidio.
- Došao sam pred nju i pitao je li ona gospođa Ivka, govori ona 'jest', ja kazao tko sam, a ona se raskrivila, jadna ti majka - govori Mato. Šokirala se što joj je na kućni prag banuo neput, gonjen ljubavlju da ponovo poveže familiju.
Od tada su uvijek bili i ostali u divnim odnosima. Kroz godine su stariji pomrli, ali mladi i danas dolaze u Topolo.

Meštar kakvog više nema

Njegove bistre plave oči prebiru po uspomenama, zaranjaju u vrijeme kada je Topolo bilo puno čeljadi, a on mlad momak, kad su po dva kola balala u selu i puno se radilo. Nikad seljaku u ona doba nije bilo lako. Osim poljoprivredom, i Mato i otac mu i djed bavili su se zidarstvom. Mato je izučio i za bačvara, zanat je naučio u Gradu. Jednu sedmicu bi bio tu, učio zanat kod igrališta u Lapadu, a drugu bi došao doma i pomagao što je trebalo. Trajalo je to dvije godine.
- Jedan Imoćanac nabavljao nam je materijal. Napravili bi bačvu i dijelili zaradu na tri dijela. Onda sam došao doma i radio iz doma. Kupio sam onda fića, i danas jednoga vozim po polju – govori Mato. - Moj je teren bio od Hutova do Neretve i do Ponikava.
Zadnju je bačvu popravio prije četiri godine, kad mu je već bilo punih 85 godina.
- Ovdje mi je došao jedan iz Janjine čovjek, kaže meni tražim svukud bačvara, imam jednu bačvu od 400 litara i kapi mi na obadva dna, a bačva skoro nova. Ja mu rekao da ne radim više, ali me nagovorio. Odveo me da vidim, iznio mi bačvu i dok se on vratio, ja sam odma' vidio što joj je. Digao sam i jedno i drugo dno, imam svoj alat, uredio je dok je on poprigao šnicela i donio vino. Bilo je to neko, jadna ti majka, dobro vino! Pitao me što će mi platit, ja rekao da ne treba ništa, nego da mi da malo tega vina. On govori da nema tog vina puno, ali dao mi je jednu bocu za puta i još mi platio što sam mu bačvu popravio. To mi je bio zadnji posao – kazuje Mato.

Kako baterijom pripalit lulu?

A čim je kao mlad ugledao svoju Danicu, znao je da je ona prava. Voljeli su se puno. U sretnom braku bili su 62 godine, sve do njene smrti 2013. Imaju četvoro žive djece, a jedno im je umrlo po rođenju. Od četvoro djece imaju 12 unuka i zasad, osam praunuka. Dočeka li 90. rođendan, kazuje naš domaćin, napravit će veliku festu, ispeći janje i pozvat svu djecu, unučad i praunučad. Bit će to na 9. desetog 2019.
Sjeća se, k'o da je jučer bio, Drugog svjetskog rata, gladi i diktature komunističke.
- Dizali ti sve! Ako si bio član Partije, imao si veliku privilegiju – sjeća se tih vremena koja mi danas teško možemo razumjeti. On je, recimo, tek kao tridesetogodišnjak dočekao da mu u kuću dođe struja. E, sad zamislite u kakvoj mi blagodati danas živimo!
- Jednom je staromu tu u selu unuk iz Grada donio bateriju, a on htio s njome pripalit lulu – sjeća se doba koje zvuči tako nestvarno, a svjedoci su mu još uvijek živi.

Badnjak bi naložio domaćin

Sjeća se Mato i božićnih običaja koji su se vazda poštivali, pa tako i danas, iako je sve manje onih koji ih u Primorju održavaju živima.
- Uoči Božića, na Badnji dan, trebale su zemlja, kuća i štala biti okićene lovorom. Lovoru bi pokojna baba škropila krštenom vodom i dimila tamjanom. Do zore bi osvanula zakićena svaka parcela. Onaj koji bi najranije uranio, zazvonio bi u zvona. Sutri dan je bilo prepričavanja tko je bio najvrjedniji.
- Ubrao bi se i badnjak, komad drva od duba. Skupila bi se cijela familija, a domaćin kuće donio bi badnjak. I sad ga mi koristimo. S vrata bi rekao 'Dobra večer, Badnju večer čestitamo', pitao bi 'Jeste li se meni nadali', a domaćica bi rekla 'Jesmo, dobrom uvijek' i onda bi ga posula pšenicom, tako da bi rodila pšenica. S vinom bi na tri mjesta to drvo blagoslovila. Smolila bi 'U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga', onda bi ga đed naložio i trebalo bi da ne pregori do Božića. Trebalo ga je u kraj stavit, a ako bi pregorio, govorilo bi se da se preveselilo. Ostavio bi se komad za Novu godinu, a ako bi ostao komad ugljena, nosio bi se u vinograd, da bude kao blagoslov.
- Uoči Božića ljudi su se spremali za ponoćnu misu u crkvi Male Gospe, dolazili jedan kod drugoga i pjevali božićne pjesme. Obično se započinjalo pjesmom 'Na poštenje kućnog domaćina'. Pjevalo se 'Pošten bio k'o ga je rodio'. Mladi bi nekoliko dana prije Božića uvijali smrekove grane i pravili zublje za osvjetljavanje kako bi se mogle obilaziti kuće. Zublja je bila jedino svjetlo koje je osvjetljavalo put. Ispred crkve bi se skupili Hercegovci koji su dolazili par sati prije i igrali njihova kola trusu i proletu. Na misi bi pop molio Boga za sve prisutne, a posebno bi naglasio 'za našu braću Hercegovce'.
- Božić je bio veseli dan. Domaćica bi u noći spremila jelo, pa bi ručak bio rano, radi čobanica. Kad bi se objedovalo, stari i ženjeni ljudi išli bi po kućama i pjevali božićne pjesme. Ako je bila negdje korota, nije se svraćalo. Mladi bi išli na Rudine između Topologa i Štedrice. Tu bi se skupljale čobanice; savijale svoja stada i nastavile balati linđo do kasnih sati. Znao sam i ja nekad osvanut! Selo je onda bilo puno čeljadi.
- U nas bi bio običaj, tko ti prvi za Božić u kuću dođe, kakvu će sreću donijet. Kad bi došla kakva cura fina, rekli bi 'rodit će godina' – spjevao je Mato jednu krasnu pjesmu i o tom vjerovanju.
Sve čega se sjetio da je u njegovu selu običaj bio, zabilježio je Mato Čagalj u svojoj knjizi 'Pjesme i običaji' iz 2013. Tako i božićne običaje, koji zahvaljujući njegovom kazivanju, nikad neće biti zaboravljeni.
- Da vidiš kakva je kultura bila! - govori dok nam se potpisuje u knjigu i poklanja nam je za uspomenu. Divan dar za Božić, hvala mu. I danas piše pjesme, pa je za nadati se da bi mogao izdati i svoju drugu knjigu.