Županija Dubrovnik

DUBROVAČKI I VUKOVARSKI BRANITELJI ZAJEDNO U GRADU

"Pričamo svima, da nam se ovo djeci ne ponovi, da ne zaborave, i da ljudima vratimo nadu kako je sve moguće" 

DUBROVAČKI I VUKOVARSKI BRANITELJI ZAJEDNO U GRADU
Ratne priče vukovarskog područja nemaju kraja. Jedna od takvih je i ona o 'štafeti smrti' kroz selo Bogdanovce, u vukovarskom obruču, u kojoj je jedanaest branitelja pokušavalo obraniti jedini put do slobode i usput izvlačilo civile. Sve dok nisu naišli na minsko polje, u kukuruzištima, gdje su jedan po jedan pomalo nestajali. O tome je nakon 27 godina snimljen dokumentarno-igrani film „Štafeta smrti”, a na samom predstavljanju u dubrovačkom kinu Sloboda, uz prepuno gledalište, bilo je nekoliko istinskih heroja, pristiglih na poziv dubrovačkih branitelja, koji već dugi niz godina ovu vezu dva grada održavaju živom. Đuro Kovačević i Ivica Jurčan jedina su dvojica preživjelih iz te strašne priče. Ivica Jurčan najteži je invalid. Izgubio je obje noge, izranjavan po cijelom tijelu, hoda uz pomoć proteza, vozi motor, svira i – radi. Ono što najčešće govori je – dobro je, živi smo i ne bih više nikad otišao iz svog sela. Đuro Kovačević radi puno, stvorio je veliku obitelj, rane na tijelu su zarasle, a život krenuo na bolje. „Kad sam čuo da i vi u Dubrovniku imate jednog Đura Kovačevića, teškog invalida iz rata, koji je čak i rođen kao i ja '70.-e godine, jednostavno nisam mogao odoljeti, morao sam doći – priča Đuro, koji je i prvi put u Dubrovniku.

Bogdanovci, 10. studenoga krenulo je 11 branitelja izvlačeći civile usput, sve dok nisu zakoračili u minsko polje. Rasprskavajuće, nagazne, potezne, ovakve i onakve, mine su bile posijane svugdje oko njih. Jedan po jedan polako su nestajali. Đuro je čekao osam, a Ivica čak 12 dana na konačan spas, kakav god.

„Bili smo teško ranjeni, ja čak nisam mogao ni podignuti glavu da bih pogledao što mi je sve s tijelom. Oko nas je bilo dijelova tijela, raskomadanih ljudi, nisam bio siguran jesu li ti dijelovi tijela moji ili tuđi, ali znao sam po boli i smradu koji se iz svih nas širio, od zgrušane krvi i gangrene koja je ubrzo nastupila, da nije dobro. Bilo je užasno zima, oko minus 15 stupnjeva, sreća da je bilo tako, to nas je spasilo. Da je bilo oko nule, brzinski bismo svi iskrvarili. Hrane i vode nije bilo, a rijeka Vuka blizu, ali nitko ne može do nje. Cijelo smo vrijeme pričali o nekim smiješnim stvarima iz prošlosti, pravili smo se da ondje ležimo onako bezveze jer smo se došli odmoriti, ne jer smo teško ranjeni. Sekunde su bile minute, sati godine...”priča Ivica Jurčan koji je tih 12 dana, posebno zadnja četiri dana kad je ostao potpuno sam, razmišljao o svemu i svačemu, o tome je li kraj, hoće li sebi presuditi, ali ni za to nije bio sposoban. Pet puta su ga pokušali pronaći i spasiti. Nakon 12 dana pao je u ruke vojsci JNA koja ga je odvela u logor u selo Marince gdje su ga mučili i tukli. Potom u Plavi podrum za kojeg su branitelji znali da, tko ga preživi, imat će što prepričati, zatim Šid pa u Mitrovicu na novu dozu horora. Konačno su ga poslali na VMA u Novi Sad, gdje su rane jedva zaliječene, amputirane obje noge, pokrpljen je i vraćen na još jednu turu Mitrovice. Tek kad je bila prva razmjena došao je u hrvatske bolnice. U svoje selo vratio se krajem 1997. godine pri mirnoj reintegraciji i otad ne mrda.

„Ja sam imao malo više sreće, bio sam u minskom polju ranjen samo osam dana” - priča Đuro Kovačević, drugi preživjeli. „Bogdanovci su bili sami pakao, bili smo u vukovarskom obruču. Mi smo bili dečki od 21 godinu, kakvi specijalci, kakve ustaše... tu je bilo svakakvih različitih ljudi, meni su hosovci braća po oružju, ali mi smo svi bili jednostavno - mladići. Četiri napada smo izdržali u Bogdanovcima, to su doslovce bile borbe metar njima, pa metar natrag nama. Imali smo nekakvu pušku i 100 metaka i to je to, to je bila gerila, malo udri na oklopne, sakrij se iza kakve ruševine, pretrči, pa opet... Došao je taj 10.11., peti put napali su sa svih strana s pedesetak tenkova, nismo više imali ništa i selo je palo. Nas četvorica smo prešli s drugima i krenuli prema idućem selu i kupili civile. Ali nismo imali pojma što nam je u okruženju. Išli smo noću, pa bi stali, dok nismo došli do minskog polja gdje je nas prvih 11 palo. Tih osam dana krvarenja, srmzavanja, gangrena, smrada... Nije ovo priča samo o nama i selu, nema veze u kojoj su ljudi bili postrojbi, koja je ulica, koje ratište, i dubrovački branitelji imaju milijun svojih priča, ali naša mladost mora znati i zapamtiti, da im se povijest ne ponavlja i da ova Hrvatska bude bolja nego je sad.”

S dvojicom preživjelih i njihovim zapovjednikom Damirom Radnićem, tu je bio i Viktorin Jurić Paša, jedan od onih koji je, kad je rat trebao početi, umjesto dublje u Europu, vozio u suprotnom smjeru, prema Vukovaru. Paša je prošao zloglasno Sajmište, vukovarsku ratnu priču od koje se ježi koža, a u Dubrovniku su ga prepoznali i Tuzlaci na privremenom radu u Gradu, spominjući „jednog Pašu, legendu zapovjednika koji je izgubio nogu”, i tek su kasnije shvatili da je to upravo taj Paša. Onaj koji nije okrenuo program kad je vidio na televiziji da počinje rat u Hrvatskoj. „Pa da pravo kažem, svi smo mi mislili – ma kakav rat, to će možda biti kakvog puškaranja i napetosti, neće trajat više od 5 dana i vraćamo se svatko svojim obiteljima, poslovima. Nismo očekivali da će potrajati pet godina, sve što se događalo nismo očekivali”, priča Paša koji se po završetku vratio svojim poslovima, Europi, kasnije i Kanadi, pa opet natrag. Na nogu je, kaže zaboravio, Jurčan se svojim protezama služi bolje nego neki zdravim udovima, a Đuro je tako mladolik da mu čovjek ne bi dao ni godine, ni težinu onoga kroz što je prošao. Projekcija filma 'Štafeta smrti' nastavlja se po cijeloj Hrvatskoj, Dubrovačka je pak prepunila kino Slobodu, a trenutak kad su se Jurčan i Kovačević popeli na pozornicu sve je rekao-publika je na nogama pljeskala ne herojima, celebrityjima i manekenima, nego običnim dečkima koji su naoružani samo srcem ostali, pokušali zaustaviti ludilo, i preživjeli da mogu o tome pričati.
Seljani pod gusjenicama
Stanovnici malog sela Bogdanovaca bili su prvi koji su, doslovno svi, izišli pred JNA tenkove koji su se vozili prema selu, misleći da će to ići tek tako. 5. svibnja legli su, svi do jednoga, pred tenkove spremni poginuti, samo da im ne daju proći prema selu. Kasnijij zapovjednici tih ratišta ispričali su kako je ta mirotvorna gesta koju su napravili seljani, zapravo jako puno pomogla braniteljima, jer neprijatelj se tim putem više nikad nije pokušao kretati.

Naslovnica Dubrovnik

Najčitanije

Najnovije